Bosanski sineast Vladimir Tomić pokazao je u »Forumu« »Flotel Europu«, film o sudbini izbjeglica iz BiH u devedesetima u Kopenhagenu, dok je Werner Herzog snimio »Kraljicu pustinje« o britanskoj protofeminističkoj heroini Gertrude Bell koju igra Nicole Kidman
BERLIN Iako se Berlinale već tradicionalno smatra čarobnim brijegom LGBT filma, često je kvantiteta prikazanih filmova bila u neskladu s njihovom kvalitetom. Tako su, paradoksalno, dva ponajbolja queer filma iz recentne produkcije – »Neznanac na jezeru« Francuza Alaina Guiraudiea i »Vikend« Britanca Andrewa Haigha – zaobišli Berlinale. Prvi je prikazan u Cannesu, a drugi je imao svjetsku premijeru u Austinu.
Na isti način berlinski programeri ignorirali su i sjajni Haighov komad »Greek Pete« ambijentiran u miljeu muških kurvi u Londonu, dok mu je kratki film »Five Miles Out« iz 2008. bio odbačen na margine paralelnog programa »Generacija« koji se obraća teensima. Zato je pomalo neobično da je tek Haighov treći dugometražni film uvršten u glavni program Berlinalea, iako je to njegov prvi »strejt« komad koji se bavi heteroseksualnim odnosom.
Riječ je o filmu »45 godina« koji je okupio dvije britanske glumačke i kazališne ikone – Charlotte Rampling i Toma Cortenaya. U filmu portretiraju bračni par – Kate i Geoffa – koji se upravo priprema proslaviti 45 godišnjicu braka. Ali pripreme će dovesti u pitanje neočekivano otkriće mrtvog tijela muževe bivše djevojke Katje, koje je zaleđeno ležalo u švicarskim Alpama, na mjestu gdje joj se prije pedeset godina dogodila fatalna nesreća. Katjino tijelo zaleđeno u vremenu zaledit će i Geoffov brak. Zato korelacija Kate-Katja nije bez vraga.
Estetizirani kaos
Geoff se počinje povlačiti u svijet sjećanja. A Kate pokušava potisnuti ljubomoru pragmatizmom i previše je usredotočena na odabir glazbe i menija za proslavu. Ali emocije ipak počinju izlaziti na površinu, iako se ona sve više počinje osjećati poput strankinje u vlastitom životu. I onaj finalni »Smoke Gets In Your Eyes« sveden je na čistu simboliku, iako suze u Kate nije izazvao dim.
Off program »Forum« otvorila je najnovija eroto-klaustrofobična zbrka ekstravagantnog Kanađanina Guya Maddina »Zabranjena soba«, halucinantni pastiš sastavljen od stvarnih, imaginarnih i fotografskih sjećanja na izgubljene filmove iz nijeme ere. Nijemi film uvijek je bio Maddinova dominantna opsesija. Nekoherentne i na trenutke anarhoidne slike koji se nižu pred našim očima više su nalik snu opijatima nakljukanog erotomana. Pokvarena podmornica. Drvosječa koji spašava prelijepu djevu iz ralja crvenih vukova u mračnim šumama Schleswig-Holsteina.
Neurokirurg koji rovari mozgom manično depresivnog pacijenta. Ubojica koji se pravi kao da je žrtva vlastitih ubojstava. Traumatizirana djevojka koja putuje »Njemačko-kolumbijskom ekspresom«, negdje na pola puta između Berlina i Bogote. I to nije sve. Imamo tu zavodljivih kostura, dirižabla u plamenu i jednu vruću kupelj od koje je sve krenulo. Čisti estetizirani kaos koji je duboko zaglibio u onirični nonsens.
BiH izbjeglice u Danskoj
Ipak, »Forum« nas je brzo vratio iz oniričnog u realno. Riječ je o debiju bosanskog sineasta Vladimira Tomića »Flotel Europa«. Naslov filma krije golemi brod usidren u kopenhaškoj luci koji je u devedesetima postao autorov novi dom, nakon što je u njemu kao dječak pronašao utočište zajedno s majkom i 1000 izbjeglica iz ratom razorene bivše Jugoslavije. Jednog ružnog ljetnog dana otišli su u Dansku umjesto na Jadran gdje su svake godine ljetovali (»To ti je kao u Hrvatskoj, samo malo sjevernije«, kaže otac). Footage koji Tomić koristi u filmu zapravo su sirove VHS snimke koje su oni slali ocu u Bosnu, ali i »posuđene« slike. Snimke njegove prve ljubavi koja je plesala u folklornoj skupini. Snimke njegova odlaska u zabavni park Tivoli s jaranima. Snimka danskog solo nastupa Alena Islamovića, bez »Bijelog dugmeta«, koji baš i nije bio sretan da je prije njega nastupila neka bošnjačka verzija Thompsona. One nisu tu da bi pokazale sivilo izgubljenog djetinjstva i čemer izbjegličkog života, čime postaju dirljivije i tragičnije jer izbjegavaju klišeje i oslobađaju njihove aktere od statusa žrtve. »Promatrao sam te ljude kako se pretvaraju u sofe, čitav dan provodeći pred TV ekranom i gutajući vijesti ne bi li u njima ugledali nekog poznatog, susjeda ili člana obitelji. Na kraju bi u očaju bacili televizor u more, a ljudi iz Crvenog križa su mislili da im je bio ukraden pa bi im kupili novi« – kaže u filmu autor/narator. Nakon bespuća amazonske prašume (»Aguire, gnjev božji«), Werner Herzog odlazi u bespuća arapske pustinje. Samo što je sada u igri stvarna povijesna ličnost. Riječ je o autorovu najnovijem komadu »Kraljica pustinje« o britanskoj protofeminističkoj heroini Gertrude Bell koju igra Nicole Kidman. Njena priča počela je kao čista avantura, kad je otac šalje u Teheran, gdje će doživjeti tragično ljubavno iskustvo sa nižerangiranim službenikom britanske ambasade, ovisniku od kocki (James Franco) s kojim ju je povezivala ljubav prema perzijskom pjesniku Omaru Kajamu, rajskim vrtovima teheranskim i kulama tišine. Iako se u filmu ukazuje i pozerski arheolog Thomas Edward Lawrence poznatiji kao Lawrence od Arabije (sporedna uloga Roberta Pattinsona) kojeg ona upoznaje tijekom britanskog iskopavanja Petre, Herzogov komad mogao bi se preimenovati u »Gertrude od Arabije«. Nakon zagonetne smrti njene prve ljubavi, ona se upušta u vezu s oženjenim britanskim časnikom kojeg zadivi njen nekonvencionalni i diplomatski duh, nakon čega će se uz pomoć Druza i beduinskih saveznika koji su je nazvali Al Kaltum (Plemenita dama) prometnuti u svojevrsnu medijatoricu između otomanskog i britanskog imperija (poznata je fotografija snimljena na konferenciji za tisak ispred piramida u Gizi na kojoj pozira na devi u društvu Churchilla i Edwarda Lawrencea). Iako Herzog konstruira priču kao raskošni ep u maniri klasičnog Hollywooda, njegove aluzije na trenutnu tarapanu u Siriji i okolnim državama više su nego evidentne, dok prokazuje prepotentnu kolonijalnu britansku dominacije nad Bliskim istokom, utjelovljenu u tada još relativno mladom Churchillu.
Panahijev taksist
Sličan prosede koristi i mala nećakinja iranskog disidenta Džafara Panahija u autorovu filmskom hibridu »Taksi«, prikazanom u konkurenciji, snimajući malom kamerom film kao školsku zadaću, ali prema strogim uputama učiteljice kao šerijatskog cenzora.
Ulogu lažnog taksista preuzima sam Panahi. Iako je motiv taksija postao zaštitni znak iranskog antirežimskog filma, Panahijev taksist bliži je Jarmuschovim taksistima nego onom iz Kiarostamijeva filma »Deset«, krcat autoreferencama i akterima koji mu se vraćaju iz ranijih filmova (»Ofsajd«), samo što sada posjećuju njegove glumice koje štrajkaju glađu.
»Stvarno i nestvarno, koja je razlika?« – kaže autor. No dovoljna je mala nepažnja da kamera koju je autor instalirao u taksiju bude ukradena i uništena. Ipak, Panahi se umorio i prave kritičare Irana danas treba potražiti u nekim radikalnijim autorima poput Reze Dormishiana (»Nisam ljut«), iako ga jedan od putnika prepoznaje, referirajuci se na njegov »prljavi realizam«.
