Tragovi građanske Rijeke

Specifična povijest Rijeke ostala je uglavnom neobjašnjena i prepuna proturječja

Jakov Kršovnik

Foto: R. BRMALJ

Foto: R. BRMALJ

Dok su jedni odlazili, noseći sa sobom nostalgične uspomene i gorčinu u srcu, drugi su dolazili, useljavajući se u njihove nekadašnje domove. Samo su malobrojni ostajali, kazao je Irvin Lukežić



RIJEKA – »Tragovi građanske tradicije: Riječka građanska kultura 19. stoljeća« je znanstveno-stručni kolokvij održan u riječkoj Gradskoj vijećnici. Za cjelodnevni program najavljena su bila 24 predavanja, mnogih poznatih i vrsnih riječkih humanista, ali i znanstvenika iz drugih disciplina. Izvrsno uvodno izlaganje, koje je tematiziralo sam pojam riječke građanske kulture, održao je prof. dr. sc. Irvin Lukežić.


– U ovom izlaganju htio bih problemski postaviti neke stvari. Devetnaesto je stoljeće bilo ključno za riječku kulturu i građansku povijest. Riječki identitet karakteriziraju multikulturalnost i otvorenost, ali je Rijeka često bila i zatvorena sama u sebe, postojala u svojoj dimenziji na pristojan i uljudan način.


Rijeka živi od uspomena


Riječka je povijest zapravo nedovoljno poznata te tumačena samo izvanjskim događajima. Često su iznošena klišejizirana i općenita shvaćanja, a zapravo se radi o velikom kolektivnom nasljeđu mnogih kultura, kazao je Lukežić i nastavio u zanimljivom tonu.




– Danas Rijeka uglavnom živi od uspomena i zatočenik je vlastite povijesti, a treba uhvatiti priključak s modernim svijetom. Albert Camus je rekao da su gradovi u Europi puni glasova prošlosti; Zapad se kovao uz veliku graju, a ti glasovi prošlosti prisutni su i u Rijeci. Njih treba osjetiti jer dosada nisu bili prepoznati u dovoljnoj mjeri niti valorizirani na primjeren način, rekao je, te nastavio problematizirajući pojam identiteta:


– Identitet grada čini zajedništvo sudbine urbanoga kolektiva. On predstavlja zbir osobnih i obiteljskih povijesti, međusobno čvrsto povezanih, koji se stalno preoblikuje i mijenja te mu ne vidimo ni početka ni kraja. Identitet je ono što se stalno nadograđuje, ali i mijenja, tako da možemo govoriti o riječkim identitetima, onako kako su se oni oblikovali tijekom stoljeća. Totalitarizmi i svjetski ratovi uzrokovali su velike demografske promjene i egzoduse, dugotrajne pomutnje u kojima neće stradati samo pojedinci već čitave obitelji, kao temeljni nositelji duhovnoga kontinuiteta i povijesnoga nasljeđa. Dok su jedni odlazili, noseći sa sobom nostalgične uspomene i gorčinu u srcu, drugi su dolazili, useljavajući se u njihove nekadašnje domove. Samo su malobrojni ostajali, kao ponosni čuvari i nastavljači nekadašnje urbane tradicije.


Rijeka je stoga bila i ostala duboko podvojenim gradom, koji nastavlja živjeti na neki svoj osebujan način, ali ne poput većine drugih naših gradova. Njena specifična povijest ostala je uglavnom neobjašnjena, krajnje ideološki obojena, prepuna proturječja koja još uvijek čekaju na odgovore kompetentnih i objektivnih istraživača.


Granica mediteranske i atlantske civilizacije


– U takvim okolnostima o pravoj prirodi nekadašnjeg grada Rijeke, Fiume, kozmopolitske i kulturne oaze iščezloga austro-ugarskoga carstva, teško nam je danas ponuditi čak i neku općenitu predodžbu. Bila je to uvijek granica mediteranske i atlantske civilizacije, što će ostaviti traga na kulturu i mentalitet lokalnih naroda. Višestruki pluralizam stvarao je podvojene osjećaje kod stanovnika.


Grad je podupirao kulturalno međudjelovanje, ali je s druge strane bio potencijalno veliko žarište vjerskih i nacionalnih sukoba, koji će izbijati ako se pojave dovoljno nestabilne političke prilike i dovesti do tragičnih posljedica. Sve se temeljilo na odražavanju labilne izvanjske ravnoteže, kojoj je trajno prijetila destabilizacija i urušavanje sustava. Radilo se o prividu, lijepoj izvanjskoj fasadi, koja je počivala na vrlo nesigurnim temeljima. Zato je novija politička povijest toga grada bila toliko tužna, bolna i grčevita. Riječ je o specifičnoj povijesti, no kolektivni je identitet uvijek ostao intenzivno povezan sa Zapadom i Europom, Riječanin je svuda bio kod kuće: u Beču, Milanu i drugim europskim gradovima, izdvojili smo iz predavanja.


Brojni izlagači


Nakon Irvina Lukežića, najavljeni su izlagači Željko Bartulović, Ervin Dubrović, Sanja Holjevac, Srećko Jelušić, Ivona Smolčić, Tea Perinčić, Milorad Stojević, Diana Stolac, Tea Dimnjašević, Boris Petković, Maja Polić, Iva Lukežić, Sanja Zubčić, Silvana Vranić, Kristina Blecich, Corinna Gerbaz-Giuliano, Nina Spicijarić-Paškvan, Petra Žagar-Šoštarić, Barbara Riman, Rina Brumini, Ana Alebić-Juretić, Diana Grgurić, Amir Muzur i Ante Simonić s temama koje su se na različite načine dotakle riječke građanske kulture. Na otvaranju okupljenima su se obratili Marko Filipović i dr. sc. Ines Srdoč Konestra. Filipović, zamjenik riječkog gradonačelnika, zadovoljan je kolokvijem:


– Rijeka je grad iznimno bogate povijesti; u sto godina prošli smo kroz sedam država, ali mislim da smo uvijek ostali kozmopolitska sredina otvorena prema različitostima. Drago mi je da i znanost skreće pozornost na ovu temu jer je Rijeka promicatelj građanske kulture i kulture dijaloga, kazao je, a dekanica Filozofskog fakulteta u Rijeci dodala:– Željeli smo otvoriti dovoljno tema koje mogu biti prilog budućim istraživanjima, ali i voditi sintetičkim djelima. Pozvani su različiti dionici, iz HAZU-a, ali i drugih fakulteta i institucija te mislim da je to jako dobar put jer nam daje određenu širinu.

Do nove godine izlaganja bi trebala biti ukoričena, rekla je dekanica, te dodala da dobro surađuju s Gradom. Prije svake sekcije studentice iz Udruge studenata kroatistike »Idiom«, koja djeluje na riječkom Filozofskom fakultetu, čitale su odabrane ulomke koji su također svjedočili o obrađenoj temi. Kolokvij je koncipiran u sklopu projekata voditelja prof. dr. sc. Irvina Lukežića »Hrvatski kulturni krug Rijeke 19. stoljeća« te projekta »Liber Fluminensis – prilozi za proučavanje hrvatskoga jezika u djelima riječkih tiskara do 20. stoljeća« voditeljice prof. dr. sc. Sanje Zubčić, a oba su projekta podržana sredstvima Sveučilišta u Rijeci.