U kolumnama se bavim politikom, ali zapravo nemaš se tu čime baviti, politika je kod nas bez supstance. Isto kao nogomet. Tema je uvijek negdje drugdje. Traju priče oko Josipovića i Kosorice, priče o partizanima i ustašama, a kad se sve ogoli, ostaju stvarni problemi
Vlado Bulić jedan je od ponajboljih mladih pisaca kod nas, a u posljednje vrijeme je izgradio i karijeru scenarista. Tako je i ovaj razgovor napravljen na Zlarinu dan nakon pretpremijere nove dramske serije »Loza«, koja uskoro kreće na HRT-u.
Može u kratkim crtama o čemu se radi u ovom posljednjem projektu i gdje ste nalazili inspiraciju za tekst?
– Plot serije sam dobio – dvije obitelji, jedna parcela zemlje, jedna želi apartmane, jedna vinovu lozu. Ja sam to dalje raspisivao. A inspiracija? To su mi bili likovi koje znam, likovi iz mog sela. Bilo koji Dalmatinac kojeg znam, i onda to u konačnici postane tako, da likovi budu »mesnatiji«, ne završe kao simboli ili plošni likovi.
Jeste li namjerno odabrali hermetičnu sredinu, jer su svi glavni likovi u seriji s malog otoka?
– Nisam iz malog otočkog mjesta, ali sam iz malog mjesta. Nekako sam gađao sredinu s 200-tinjak svjedoka, jer nju i najbolje poznajem, a i takve sredine su specifične.
Sukob religije i institucije
Ljudi koji budu gledali već prvu epizodu pomislit će da ste inspiraciju imali u slučaju Dajla, jer je slična crkvena priča i u seriji. A istina je da je scenarij napisan prije Dajle…
– Dajla se tu pojavila kao naručena. Prelio se scenarij u stvarnost, jer se i kod nas lokalni biskup bori za to zemljište, a iznad njega svejedno postoji netko viši, više sfere koje na kraju donose odluke.
Što mislite, kako će se prihvatiti ovo svojevrsno postavljanje crkvenih hijerarhija u ljudske zemaljske okvire, priču o grabežu?
Plemenska priča
Taj Vaš odnos prema Dalmaciji je zanimljiv, s jedne strane je žestoko kritički, a opet tu je nekakva sjeta prisutna.
– To ti je taj moj nekako šizofren odnos prema Dalmaciji, tu nema sredine, nekad je mrzim, nekad je volim. Razumiš? Baš je uvijek između te dvije emocije i stalno ide gore-dolje. Evo, sad sjedimo tu gledamo to more, gledaš te idilične razglednice, pa ti se dogode ti mediteranski momenti među ljudima, ono učiniti se kao raj na zemlji. A onda zagrebeš taj raj ispod površine, vidiš kakav je odnos prema ženama, kakav je odnos prema onima koji nisu ko ti, radikalno katoličanstvo, tvrdoća…
I ja sam iz tih krajeva, pa jel’ bi se složili da se prava sjeta razvije tek kad odeš iz Dalmacije?
– To mi se sad događa, kad sam ušao u 30-te sam počeo »loviti« te neke stvari koje sam prije dok sam živio u Dalmaciji uzimao zdravo za gotovo. Ta obiteljska povezanost, ili povezanost ljudi u malim mistima. Evo materino selo ima jedno 150 ljudi, tu da se nekome dogodi ne znam kakav problem, veliko sranje, odmah će svi stati iza njega. Čovjek će imati 150 ljudi na svojoj strani koji će žrtvovati nešto svoje da bi pomogli. Toga u većim mistima više nema. Skoro kao neka plemenska priča. Prije bi te to dok si bio mlađi živciralo, a sad vidiš da je to zapravo divna stvar. U velikom gradu si tu individua, a ako to budeš u malom mistu, završit ćeš ko redikul i oni će te iste sekunde istisnuti ko prišt. Dođeš u neke godine kad skužiš da ta zajednica ima smisla.
Denis Lalić vs. Vlado Bulić
Kako je živjeti s alter egom? Denis Lalić je možda jednako poznat kao Vlado Bulić, a neki možda ni ne znaju da se iza tog aliasa krijete Vi…
– Ma to je prošlo svršeno vrijeme za mene. To mi je bila fora dok se događalo, oko toga sam zavrtio čitavu priču s romanom i zbirkom priča, gdje je taj Denis Lalić funkcionirao kao lik iz priče i autor romana. A to što neki ne znaju da je Denis Lalić zapravo Vlado Bulić, pa to mi je fora. To je bio blog prije bloga. Kad je Denis Lalić literarno poginuo, neki su me ljudi zvali provjeriti jesam li dobro…
Denis Lalić se puno bavio politikom. Hoće li se i Vlado Bulić u tekstovima baviti politikom?
– Gledaj, u kolumnama za net.hr se uglavnom bavim politikom. Ali zapravo se tu nemaš čime baviti, politika je kod nas bez supstance. Isto kao nogomet. Tema je uvijek negdje drugdje. Evo, ide derbi Hajduk – Dinamo, nitko ne priča o nogometu. Doći će sad ljudi na utakmicu da bi Mamiću i Šimuniću j… mater, da bi bio kontra Zagreba, jer ako se to ne radi onda ćeš morati gledati ono na terenu.
A tamo nema ništa. Tako je i s politikom, traju priče oko nadjebavanja Josipovića i Kosorice, traju priče o partizanima i ustašama, a kad se sve to ogoli, ostaju stvarni problemi koje niti razvijenije države ne mogu rješiti. Nogomet i politika su kod nas isti – nemaju sadržaj.
