Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
19. listopada 2019.
Mejrema Reuter - umjetnica, terapeutica i humanitarka

Umjetnost je jača od bilo koje medicinske terapije!

U Bangladešu sam najviše naučila o samoj sebi. Radila sam s djecom i odraslima volonterski, nalazeći u tome najveće zadovoljstvo – Mejrema Reuter / Foto Petar Fabijan
U Bangladešu sam najviše naučila o samoj sebi. Radila sam s djecom i odraslima volonterski, nalazeći u tome najveće zadovoljstvo – Mejrema Reuter / Foto Petar Fabijan
Autor:
Objavljeno: 7. srpanj 2013. u 15:07 2013-07-07T15:07:00+02:00

Glazbena terapija pokazala se uspješnom u Kuvajtu, naučila sam djecu kako pjevati i kad nemaju glasa, kako plesati čak i ako nemaju noge... Svaki put kad vidim dijete, vidim svoju budućnost, kaže Mejrema Reuter svestrana, ali u prvom redu hrabra žena

Kao osobu određuje me jezik i more. Ovisna sam o njima. Živeći više od dva desetljeća izvan domovine, na tri kontinenta, nostalgiju za jezikom liječila sam naglas govoreći stihove Ujevića. Sama sebi... Kad mi je bilo zaista teško, nazvala bih sestru i zapjevala neku od naših pjesama, a ona bi me s druge strane žice pratila u terci. Pjevale smo tako kao djevojčice. I plakale... 

  Mejrema Reuter je svestrana, ali u prvom redu hrabra žena. Jer, trebalo je imati hrabrosti, nakon tri godine studija i položenih ispita, napustiti Medicinski fakultet u Rijeci i upisati studij glume na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu! Talent je bio presudan u toj odluci, i Mejrema, tada još Lukanić, diplomirala je kao najbolji student, s Rektorovom nagradom na ADU. Njene prve uloge dokazale su dobar izbor koji je učinila, iako bi – uvjerena sam – ona bila jednako uspješna i u liječničkom zvanju. Ili glazbeničkom, jer blistavim je ocjenama završila i Srednju glazbenu školu Josipa Hatzea u Splitu, svirajući dva instrumenta – klavir i flautu – kojima je kasnije u životu pridružila gitaru, mandolinu i udaraljke.

  Ipak, Mejrema je odvažno napustila sigurnu glumačku budućnost u nekom od naših kazališta, a mogla je birati između riječkog, splitskog i zagrebačkih u kojima je igrala i otišla u Afriku. Na Američkom sveučilištu predavala je glumu, analizu teksta i umjetnost teatra, režirala predstave – između ostalih i prva u tom dijelu svijeta postavila Machiavellijevu »Mandragolu« – istovremeno radeći i kao asistentica direktora Opere u Kairu, zatim kao savjetnica za marketing i glazbene programe te koordinatorica Edukacijskog centra Opere.

 
 

Terapija

– Pitala sam svoje direktore zašto su baš meni povjerili tolike dužnosti i zadatke. »Zato što ste najbolji!« – rekli su mi. Shvatila sam da prvi put netko istinski cijeni moje kvalitete! I bila sam ispunjena. 
  U Kairu sam upoznala čovjeka svog života, britanskog diplomata Carla Reutera. Trebalo je odlučiti: otići s njim dalje u diplomatske vode, ili ostati u Kairu, gdje sam već bila etablirana kao stručnjak. Napustila sam Kairo i našla se u Rimu. Mislila sam kako ću nastaviti predavati glumu na tamošnjem Američkom sveučilištu, ali baš tada su Amerikanci ukinuli Katedru za dramu, u korist informatike i inženjeringa.

  Okrenula sam se glazbi, koja me oduvijek zanimala i privlačila. Počela sam podučavati glazbene predmete na američkoj školi, vodila zbor, dirigirala i skladala za djecu. Sve što sam radila s mojim studentima u Kairu, primijenila sam na rad s djecom u Rimu. Igrali smo predstave, svirali razne instrumente, pjevali, pričali... Paralelno sam se usavršavala kod čuvene Barbare Sparti, u glazbi i plesu srednjega vijeka i renesanse.

  U svakoj zemlji u kojoj sam živjela, pokušala sam učiti. Tako i u Kuvajtu, koji je bio naša sljedeća destinacija. Tamo sam, radeći na najvećoj britanskoj školi u tom dijelu svijeta, dobila priliku za rad s djecom s posebnim potrebama. Patron naše škole, naime, odlučio je otvoriti kuću za djecu s posebnim potrebama, zbog čega je pozvao istaknute britanske stručnjake da rade s njima. Pridružila sam se timu kao glazbeni i drama terapeut i tu se potvrdilo sve ono što sam osjećala: Umjetnost je jača od bilo koje medicinske terapije!

 
 

Azija

Glazbena terapija pokazala se uspješnom u Kuvajtu, naučila sam djecu kako pjevati i kad nemaju glasa, kako plesati čak i ako nemaju noge... Djeca s posebnim potrebama, nakon tri godine terapije, igrala su predstave na engleskom jeziku! Moj suprug je ponosno konstatirao: Da ništa nisi napravila u životu nego ove četiri godine rada s djecom, zaslužila bi britansku mirovinu!
  Slijedio je Bangladeš!
  Tamo sam uz rad sa studentima u Centru za azijski teatar i Internacionalnoj školi u Dhaki, pri Britanskom savjetu vodila radionice u centrima za rehabilitaciju paraliziranih i centrima za nezbrinutu djecu.

Draga gošća Rijeke

U Rijeku je Mejrema Reuter došla na poziv Gradske knjižnice, pod čijim je okriljem, u Noći knjige, predstavila svoju knjigu »Libija, priča o ljudima«, i to u Bakru, gdje je Pomorsku školu pohađao njen otac. Zahvaljujući suradnji s bibliotekarskom i pedagoginjom Verenom Tibljaš, koja već godinama radi s djecom i mladima u školskoj i narodnoj knjižnici u Rijeci, Mejrema Reuter je ovih dana otvorila svoju izložbu fotografija snimljenih u Libiji od 2003. do 2007. godine, a u sklopu svojih edukacijskih predavanja sastala se s domskom djecom u Lovranu, ali i s mladim u Rijeci, ispričavši im na svoj način, ekološku bajku »Majka biser«, koju se već čula djeca diljem svijeta. No, boravak u Rijeci praktički joj je omogućila kolegica sa studija medicine, dr. Biserka Milneršić koja živi i radi u Švicarskoj, a Mejremi Reuter je stavila na raspolaganje svoj dom. Tako se krug prijateljstva i suradnje nastavlja.

  Koristila sam svoja kuvajtska iskustva, koja su – zahvaljujući britanskoj pedantnosti znanstvenika koji su pratili moj rad – bila zabilježena i kamerom. Prikazivala sam svoju terapiju i njene rezultate studentima u Bangladešu i onda smo zajedno odlazili u centre izvan Dhake i radili s paraliziranom djecom i ženama te sa djecom s ulice. Učila sam moje studente kreativnosti što je temelj svakog uspjeha – učila sam ih svemu onome što mene nisu učili na školovanju – osim nekoliko iznimnih profesora koji su poticali maštu, lijepo pisanje, promatranje i zapažanje, svi ostali su znanje nastojali »posložiti u ladice« u kojima je ostajalo zapretano. Kreativnost se nije poticala čak ni u glazbenoj školi. I tamo su postojale »ladice« i ja sam, recimo, svirala jazz potajno, da ne čuju profesori...

 
 

Lekcija

U Bangladešu sam najviše naučila o samoj sebi. Radila sam s djecom i odraslima volonterski, nalazeći u tome najveće zadovoljstvo. Paralelno sam se u Centru za azijski teatar profesionalno bavila kazalištem, prvi put je Ionesco preveden na bangla jezik, kojim govori gotovo milijarda ljudi! Njegova »Lekcija« mi se urezala univerzalnošću – sve je bilo apsurdno, ali tako kreativno...

  Glumci su bili oduševljeni radionicama i prilikom da rade s hendikepiranima, jer su svi deo-traka koje sam donijela iz Kuvajta vidjeli što se umjetnošću može postići. Glazbom sam vadila tenziju iz paraliziranih tijela, učila ih disati prislanjajući ih na svoje tijelo... Kao i u Kuvajtu, za mnoge segmente moje terapije koji su uključivali dodir – morala sam tražiti posebne dozvole, pa i dopuštenje roditelja koji su morali znati kroz što prolazi njihovo dijete na terapiji. Upravo u Bangladešu imala sam najbolje rezultate s muzičkom terapijom – što je rezultiralo s tri nosača zvuka s glazbom skladanom za medicinu. U Bangladešu je nastao i 45-minutni dokumentarni film »Na rubu« koji svjedoči o našem radu s djecom bez roditelja, djecom s ulica... Više od dvije godine odlazila sam sa studentima glume u centre stavljali smo paraliziranima zvončiće na udove kako bi i sami čuli kad su ih uspjeli pomaknuti... Radila sam s para i kvadriplegičarima... sve će to biti u mojoj drugoj knjizi – nema više čekanja, želim podijeliti svoja iskustva!

 
 

Pustinja

Iz Bangladeša smo došli u Libiju. Radovala sam se toj zemlji jer njene obale oplakuje Sredozemno more, osjećala sam da je to ono isto more koje nosim kao svoje prirodno okruženje.
  Bila sam vrlo žalosna, kad sam ustanovila da je svaki dodir s morem stanovnicima Tripolija – zabranjen. Nisu mu se smjeli ni približiti, jednako kao što nisu imali dozvolu za odlazak u pustinju. Nekoliko godina prije mog dolaska bilo je zabranjeno i sviranje na zapadnjačkim instrumentima, koji su pretvoreni u golemu lomaču na jednom od najljepših trgova u Tripoliju. I pjevanje je davno već bilo prohibirano... Libijska djeca nisu nikada čula svoje roditelje pjevati.

  Moja najljepša iskustva vezana su upravo uz Libiju. Tu sam se odlučila dublje povezati s pustinjom, istražiti je antropološki, ne samo geološki. Ne meditirati samo u prekrasnim sutonima, nego pjevati s djecom i ljudima koji žive u pustinji, komunicirati s njima što je više moguće, slušati njihove priče, legende, naučiti njihove zakone i pravila. Zajedno s njima piti čaj i jesti oko vatre, smijati se i šutjeti, doznati njihove snove i strahove...
  Za odlaske u pustinju trebalo je na desetke dozvola, ali ja sam bila vrlo uporna. U pustinji sam provela mnoge mjesece, s ekspedicijama, ali i gostima iz diplomatskog svijeta mog supruga. Osim obaveznih namirnica, u pustinju sam uvijek odlazila s mnogo agruma – ljudima treba C vitamin, a ne uzgajaju ni voće, ni povrće – nosila i neke jednostavne lijekove poput aspirina, a obavezno i plastične blok flaute, koje sam poklanjala djeci i odraslima, upućujući ih kako se svira na njima... 

  Za Božić, u godini odlaska u Libiju, moj suprug Carl poklonio mi je mali fotoaparat. Njime su snimljene sve fotografije koje su kasnije dobile nagrade i bile izložene diljem svijeta. U pustinji stalno piri neki vjetrić, a s njime zrakom struji i sitni pijesak, koji ulazi u sve otvore – ljudi i stvari. Prava, velika kamera s objektivima, pokvarila bi se već pri prvom snimanju, tako da sam svoju malu digitalnu kamericu nosila oko vrata, ispod odjeće. Nisam dogovarala snimanja ljudi koje sam sretala, niti ih namještala za fotografiranje – ulovila bih snimak u trenutku koji mi se učinio prikladnim i brzo spremala kameru da ju sačuvam od pješčane prašine, ali i da prišparam baterije, do sljedeće utičnice gdje sam ih mogla napuniti.

  Najčešće sam snimala ljude u pustinji, njihove običaje i svakodnevni život, ali i prekrasne saharske pejsaže, karavanske postaje, gradove neobične ljepote i mira...
  Pokazivala sam te fotografije djeci u Internacionalnoj školi u kojoj sam predavala glazbene predmete. Tako sam kod njih poticala nacionalni ponos, vezu sa zemljom iz koje dolaze, bez obzira na to jesu li bili mali Libijci, Tahićani ili s nekog drugog dijela svijeta. Njihovi su roditelji bili inženjeri, liječnici, farmaceuti, radili su u Libiji na velikim projektima, a djeca su pohađala internacionalnu školu. Rekli su mi da nakon »velike lomače« i dalje postoje klaviri i drugi zapadnjački instrumenti, ali su zakopani, skriveni u pijesku. Organizirala sam iskopavanje pet klavira, koje smo očistili, naštimali i svako je dijete moglo svirati kad god je poželjelo.

Tuarezi biraju ljude kojima vjeruju

Kada sam se duboko u saharskoj pustinji u smiraj dana penjala na dine i svirala flautu, to su – meni nevidljivi – znali slušati Tuarezi. Ujutro sam ispred šatora našla datulje. Ostavio mi ih je čovjek sa zelenim šalom, koji je doveo i ženu da je liječim. Rekla sam mu da mi je žao što im ne mogu pomoći jer nisam liječnica. Pogledao me ravno u oči i sa smiješkom rekao: »Jesi, jesi!«. Moj mi je vodič objasnio da Tuarezi biraju ljude kojima vjeruju i koji ih iscijeljuju – ne nužno lijekovima. Ovoga puta to je bila muzika.

  Dok sam pohađala osnovnu školu, i mi smo u glazbenoj učionici imali klavir, ali je on uvijek bio zaključan. Odlučila sam, ako ikada budem podučavala glazbu, moji će klaviri biti otvoreni svakom djetetu kad god poželi svirati.
  Moji učenici u Libiji nakon tri godine učenja svirali su i pjevali u prvom libijskom dječjem zboru »Desert Stars«, svirali su blok flaute, klavir i udaraljke svih vrsta...

 
 

Voda

Jedan od najvažnijih aspekata mog rada u Libiji – osim edukacijskog – bio je razvoj ekološke svijesti kod djece i mladih. Pod okriljem British Councila, radila sam na mnogo projekata, ali mi je jedan od najdražih bio onaj koji je završio snimanjem spota o vodi. U njemu su školska djeca pjevajući u zboru apelirala na očeve da čuvaju planet, upozoravajući na opasnost da bi posljednje kapi vode na Zemlji mogle biti dječje suze... Napisala sam kompoziciju za zbor, djeca su je naučila pjevati, a ja sam zatražila dozvolu za snimanje spota. Odbili su me. A ja sam pitala: Zašto? Nisu znali odgovor, a kako sam bila uporna, naposlijetku su mi dozvolili snimanje videospota, ali isključivo uz jedan zid. Bila sam ushićena! Nije važno što će stajati ispred zida – djeca će na arapskom pjevati pjesmu kojom šire poruku i svijest o važnosti očuvanja vode! Za mene je to bila ispunjena misija!

  Bila sam sretna i kad sam dobila dozvolu za otvaranje baletne škole, iako nismo dobili dopuštenje za javne nastupe, jer djevojčicama nije primjereno pokazivati noge... Napredovala sam u svojim malim misijama korak po korak, otvarajući vrata po vrata, jednako kao što sam postupno prodirala sve dublje u pustinju. Svaka ekspedicija vodila me sve dalje, na kraju sam se toliko zaljubila u taj suhi zrak, vrući pijesak i ponosite ljude, da bih najradije bila ostala u Sahari zauvijek.

  No, moj suprug je odlučio napustiti diplomaciju i mi smo se vratili u Hrvatsku. Nastanili smo se na Čiovu, otoku ispred Trogira, živjeli smo život koji smo odabrali – on se bavio glazbom, a ja sam nastavila gdje sam stala. Otkrila sam da u mojoj zemlji, na obalama toplog mora koje oplakuje temelje prekrasnih gradova – postoji najmanje interesa za očuvanje prirode. Podjednako kao što nema suosjećanja prema bližnjem. Djeca su tu najveće žrtve – oni su ovisnici, ne samo o drogama i alkoholu, već o televiziji, videoigricama i igrama na sreću...
  Moja misija je sada da kod mladih razvijem svijest o postojanju istinskih izazova kojima treba stremiti; da im otkrijem čari mora, očuvanja voda, zemlje i pomaganja drugima. Za sada su mi na tom putu vrata svih institucija u Dalmaciji – širom zatvorena!

  No, ja sam uporna žena. Pripremam drugu knjigu poezije pod naslovom »Kao da me rodilo ovo more« i knjigu »Kratka javljanja gospođe Reuter« o mojim iskustvima na tri kontinenta. Držim predavanja mladima i podižem ekološku svijest gdje god mi se za to pruži prilika, pripremam prijevod filma »Na rubu«, koji će sljedeće godine biti prikazan i u Rijeci, a paralelno promoviram svoje dvije knjige – pjesama »Blaženi nemir« i fotografija popraćenih literarnim tekstom »Libija, priča o ljudima«. S Emilom Heronom Vargovićem radim na projektu »Umjetnost u terapiji« gdje je moja glazba za medicinu integrirana s njegovim slikama i videoanimacijama. Ove godine izlazi i reprint mog albuma za djecu »Color of music« kojem se jako radujem. U svakom slučaju, ne odustajem! Moja je misija povezivanje s budućnošću, a to se može isključivo edukacijom djece i mladih. Svaki put kad vidim dijete, vidim svoju budućnost.  

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.