Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 0° 1
Sutra: 0° 0° 1
16. prosinca 2018.
Komentar Davora Mandića

Sodoma i Gomora u Zagrebu

Peter Greenaway, Foto: N. REBERŠAK
Peter Greenaway, Foto: N. REBERŠAK
Autor:
Objavljeno: 15. kolovoz 2011. u 11:47 2011-08-15T11:47:30+02:00

Hrvatska će se jednom u budućnosti moći podičiti time da je na njenom tlu snimljen jedan za Crkvu, ali i kršćanstvo u cjelini, prilično kontroverzan film. To će, naravno, posebno veseliti sve domaće pobornike tradicijskih vrijednosti i lizače oltara

Sva je sreća da Zagrebom ne ordinira primorska ćudoredna policija kojoj smetaju turisti u kupaćim gaćama, toplesi ili, štajaznam, izmjenjivanje, da prostite, pederskih strasti. Predvođenu lokalnim popovima zacijelo bi je strefio infarkt nad slikama Sodome i Gomore koje se posljednjih mjesec dana odigravaju u glavnom gradu.

No ipak, da ne pretjeram sa senzacionalizmom, te su slike – erotizirane verzije biblijskih motiva Adama i Eve, Lota i njegovih kćeri... – ipak skrivene oku javnosti, u postrojenjima bivše tvornice željezničkih vagona »Gredelj« u zagrebačkoj Strojarskoj ulici gdje se snima najnoviji film britanskog genijalca Petera Greenawaya.

Film se zove »Goltzius and the Pelikan Company«, a iza tog neprozirnog naziva krije se zamršeno artističko propitivanje licemjerja katoličke crkve, ali i kršćanstva općenito, u odnosu prema seksu. Nešto u čemu bi naši primorski popovi, opet, zacijelo uživali.

I doista, za očekivati je da će se dići kuka i motika kad film, čiji sam set posjetio i s redateljem porazgovarao, konačno dospije u kina. Nisu slučajno producenti oprezno natuknuli starom liscu da mu neće omogućiti uobičajenu svotu kojom raspolaže kad snima filmove, kao i to da mu neće namaknuti i novce za snimanje paralelne priče o Sprangeru, također manirističkom slikaru. Jer ideja je bila da film o Goltziusu bude zimski, pomalo pesimističan, a film o Sprangeru ljetni, optimističniji. Ali producenti su bili jasni, prvo snimi Goltziusa pa da vidimo kako će proći, a onda eventualno možemo razgovarati o nastavku.

Kršćanstvo i seks  

Film je inače drugi dio iz Greenawayeve serije o nizozemskim majstorima, koju je započeo filmom »Nightwatch« iz 2007. o Rembrandtovoj famoznoj slici »Noćna straža«, i morao bi nas veseliti iz više razloga.

Jedan od njih je otkrivanje kulturnog potencijala bivše tvornice »Gredelj«. Mjesto na kojem su se donedavno proizvodili željeznički vagoni je zahvaljujući hrvatskom producentu filma Igoru Noli u punom sjaju otkrilo svoje kulturno lice. On je predložio lokaciju, a Greenaway je oduševljen pristao, jer mu je za alzaški dvorac na kraju 16. stoljeća trebalo neko grubo, pomalo nadrealno mjesto. Sve je to u kratko vrijeme »Gredelju« omogućilo tranziciju od industrijskog postrojenja u industrijsku baštinu.

Ostaje nam se jedino nadati da nam Milan Bandić kao labuđi pjev prije parlamentarne ili, tko zna, možda i remetinečke karijere ne ostavi u naslijeđe ideju o nekom krasnom i velepotrebnom shopping centru na tom mjestu.

Druga stvar koja prilično veseli jest to što će se Hrvatska jednom u budućnosti moći podičiti time da je na njenom tlu snimljen jedan za Crkvu, ali i kršćanstvo u cjelini, prilično kontroverzan film. To će, naravno, posebno veseliti sve domaće konzervativce i ognjištare, pobornike tradicijskih vrijednosti i lizače oltara koji uglavnom malo toga razumiju.

Ali doista, malo je toga poštenije od propitivanja odnosa kršćanstva prema seksu. Možda jedino propitivanje odnosa Crkve i kapitala, što nam bjelodano u posljednje vrijeme pokazuje slučaj Dajla, prava triler-drama dostojna filmske ekranizacije, u kojoj se Crkva pokazuje nevjerojatno revnim gospodarom spremnim na kojekakve rabote u svrhu ostvarivanja svojih ekonomskih interesa.

Svjetske produkcije  

No ostanimo na seksu, od njega ipak puno manje boli glava, a o seksu i kršćanstvu nas Greenaway lijepo uči: »Toliko je neopravdanog antagonizma u odnosu kršćanstva prema seksu, da oni zbog toga često liježu zajedno«. Amen.

Ako mene osobno ova stvar možda i najviše veseli u vezi s ovim filmom, moram reći da je ova posljednja možda ipak najvažnija. To što jedan svjetski poznati redatelj snima baš u Hrvatskoj podsjeća na dane kad je ovim prostorom jahao Winnetou, a svjetske produkcije ga nisu zaobilazile kao da boluje od neke neizgovorive bolesti. I da se razumijemo, Greenaway nije ovdje došao snimiti pola minute neke nevažne scene, tek toliko da udovolji svom hrvatskom partneru, već će od 45 planiranih dana snimanja čak 32 provesti na lokaciji »Gredelja«.

A da imamo veliki bazen koji mu je potreban za ludu scenu orgijanja u vodi, i ostatak bi snimio ovdje. Pa ako se sve bude odigravalo po planu i film doista bude zgotovljen do kanskog festivala u svibnju sljedeće godine, Hrvatska će konačno moći reći da ima film u Cannesu. Možda ne s potpisom hrvatskog redatelja, koji, uzgred budi rečeno, u prosjeku dobiva jednako novaca koliko i Greenaway za ovaj film, ali svakako s potpisom originalne industrijske baštine koja mu je poslužila kao glavni set.

Ovaj je slučaj ipak samo slučaj, i sretna okolnost logističko-koproducentskih odnosa, ponekad prilično kompliciranih. No ipak ne bi trebao ostati usamljen, pogotovo sad kad se konačno, s prvim mjesecom sljedeće godine, očekuje primjena novog sustava olakšica za strane produkcije, koje će moći sezati do 20 posto od ukupnog lokalnog troška. Izborio je to nekako HAVC u sklopu svojeg Nacionalnog programa promicanja audiovizualnog stvaralaštva i sad nam samo valja čekati siječanj pa da primjena tih mjera počne i svjetske se produkcije konačno vrate u Hrvatsku.

A ovdje će, unatoč poreznim olakšicama, ne samo ostaviti novce, nego i zaposliti lokalnu radnu snagu. Pitanje je samo zašto se s time toliko čekalo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka