Na postavu izložbe, koja okuplja više od stotinu radova najvećeg hrvatskog performera i velikog filmskog redatelja, glumca, multimedijalnog i konceptualnog umjetnika, već skoro mjesec dana intenzivno rade kustosice Ksenija Orelj i Nataša Šuković, autorice izložbe, zajedno sa suradnicom Korom Girin i dizajnerima postava Draganom Protićem i Đorđem Balmazovićem
Manje od tjedan dana dijeli nas od otvaranja velike retrospektive Tomislava Gotovca u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, koji će ovom izložbom otvoriti i vrata svog novog doma u H-objektu bivšeg industrijskog sklopa »Rikard Benčić«. Na postavu izložbe, koja okuplja više od stotinu radova najvećeg hrvatskog performera i velikog filmskog redatelja, glumca, multimedijalnog i konceptualnog umjetnika, već skoro mjesec dana intenzivno rade kustosice Ksenija Orelj i Nataša Šuković, autorice izložbe, zajedno sa suradnicom Korom Girin i dizajnerima postava Draganom Protićem i Đorđem Balmazovićem iz beogradskog kolektiva Škart.
Posljednjih dana radno im vrijeme traje i po šesnaest sati, kako bi do 22. rujna sve bilo spremno za dvostruku premijeru: prvu Gotovčevu izložbu ovakvog formata u Hrvatskoj i prvi susret s publikom u novom prostoru. Uzbuđenje je veliko – Ksenija Orelj i Nataša Šuković s Gotovčevim djelima druguju više od godinu dana i ne mogu ga sakriti. O Gotovcu govore s oduševljenjem i vjeruju da će izložbom, koju su nazvale »Anticipator kriza – kuda idemo ne pitajte«, to raspoloženje prenijeti i na publiku. Izložbu su komponirale u osam cjelina, od kojih je svaka nazvana prema nekom od Gotovčevih radova ili gesla i predstavlja po jednu sekvencu dugometražnog filma u kojem je umjetnik glavni junak i redatelj.
– Gotovac je govorio kako svaki veliki autor zapravo non-stop snima jedan te isti film, svoj vlastiti film. Nastojao je da sve njegove akcije budu samo sekvence jedne jednine akcije koja se zove – Tom u javnom prostoru. Upravo smo tu misao nastojale preslikati u postavu izložbe. Filmu prilazimo kao Gotovčevom uzoru za stvaranje arta, ali i modelu režiranja vlastite biografije, pri čemu granice između zbilje i fikcije postaju nejasne – kažu kustosice, koje su kombinirajući novije sa starijim radovima, manje poznate s ključnim djelima, nastojale uspostaviti i neke nove poveznice među njegovim ostvarenjima.
Ljubav prema filmu
Gotovčeve režijske pristupe posjetitelji će pratiti u filmskim i nefilmskim medijima – od kolaža i fotografija, do akcija i performansa u intimnom, javnom i medijskom prostoru. Radovi umjetnika za ovu će priliku ispuniti cijeli prostor Muzeja, uključujući urede kustosa, te pomoćne prostore, koji će također biti otvoreni publici. Gotovac će biti predstavljen u svim svojim pojavnostima, no glavna je ideja približiti publici njegovo filmsko osjećanje stvarnosti. Ljubav prema filmu kod Gotovca traje još od djetinjstva, koje je proveo gledajući filmske klasike u zagrebačkim kinima.
U njima je nalazio potreban odmak od svakodnevice. Jedna od njegovih legendarnih rečenica glasi: »Čim ujutro otvorim oči, vidim film.«
Tako će se i posjetitelji čim uđu u Muzej naći u polumraku kino dvorane, gdje će ih dočekati i jedan od njegovih najpoznatijih radova, performans »Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta – Zagreb, volim te!«, što ga je na Trgu Republike izveo 1981. godine. Točno u podne na trg je stigao gol i uzdignutih ruku izvikivao »Zagreb, volim te!«. Zauzevši pozu nosoroga, povremeno bi legao na asfalt i ljubio ga, do dolaska policije. Ovaj Gotovčev rad hommage je Howardu Hawksu i njegovu filmu »Hatari!«, što na svahiliju znači »Upomoć!«, pojašnjava Nataša Šuković.
– Scenu neuspješne potjere za nosorogom uzeo je kao metaforu za poziciju umjetnika, kao da je u stalnom bijegu od toga da bude stavljen u neku konvenciju i da se umrtvi. Uvodna sekvenca izložbe nazvana je prema jednom od posljednjih Gotovčevih performansa »Zameo ih vjetar/prohujalo s vihorom« iz 2009. godine, a predstavlja i druge granične izvedbe u kojima se umjetnik postavlja kao nosorog u bijegu od lovaca.
Buntovnik i anarhist
Svojim radom Gotovac je provocirao politički i kulturni establišment, zabavljao i skandalizirao javnost koja u njemu nerijetko nije vidjela drugo doli luđaka koji gol trči ulicom. Kao buntovnik i anarhist uvijek je ostao na margini, namjerno se držeći pozicije koja mu je jedina pružala dovoljan prostor slobode za provokatorsko, kritičko djelovanje.
Kako podsjeća Ksenija Orelj, kolaže je radio 1960-ih i 1970-ih godina, a zatim prestao. Međutim, napravio ih je na stotine i to vrlo različitih.
– Neki djeluju kao asemblaži i sastavljeni su od različitih potrošnih predmeta, nevažnih, usputnih isječaka stvarnosti, ali su začudni, poput malih kabineta čuda, a pokazuju opsesivnost sakupljaštva i Gotovčev strastven odnos spram svakodnevnih predmeta. Drugi podsjećaju na probavni proces, a sastavljeni su od novinskih isječka od kojih stvara različite nakupine, kao da umjetnik probavlja informacije koje izlaze iz medija i oblikuje ih na drugačiji način.
Treću vrstu kolaža, uvjetno nazvanih bijelima, stvarao je od različitih vrsta ambalaža, između ostalog omota ribljih konzervi kojima se hranio ili računa koje je skupljao i nizao u jako fine, čiste nizove, kao neki vrstu križaljke. Možemo ih gledati kao neku vrstu metafore egzistencije i dnevnog potrošačkog ciklusa, što ih sve i povezuje – pojašnjava kustosica.
Apostol čistoće
Ovi radovi izloženi su u glavnom izložbenom prostoru, koji je dobio naslov »Apostol čistoće«, prema istoimenoj akciji čišćenja javnih prostora. Gotovac ju je posvetio Vjekoslavu Freceu, zagrebačkom marginalcu, grafičkom radniku i predratnom sindikalcu kojeg su građani nazivali »boljševik« i »apostol čistoće«. Akcija je na izložbi predstavljena u obliku instalacije sastavljene od serije dokumentarnih fotografija i radne pregače s otisnutim nazivom akcije, koju je umjetnik nosio tijekom izvedbe. Na njezinoj poleđini otisnut je i natpis kojim samog sebe proglašava Galerijom Tomislava Gotovca, što je duhoviti način da se izmakne instituciji.
– Tomislav je opsesivno čistio grad, prikupljao smeće, uklanjao grafite sa zidova i prenosio ih u galerijski prostor, a sve iz potrebe da organizira kaos koji nas okružuje. Iako je to Sizifov posao osuđen na neuspjeh, bio je vrlo ustrajan u tome, nije odustajao, a sav otpad koji je gomilao u svom stanu, u Krajiškoj 29 u Zagrebu, vrlo je pedantno sortirao, sistematizirao, postavljao u nove odnose i svojevrsne rebuse, stvarajući nove radove – kaže Nataša Šuković.
Atmosfera Gotovčeva stana vidjet će se u prostoru buduće muzejske knjižnice, sada presvučene fototapetama koje prenose ambijent njegove sobe, zajedno s mnoštvom originalnih predmeta prikupljenih s ulice koji su postavljanjem u nove odnose dobili nova značenja i pretvoreni u svojevrsne dokumente vremena. U jednoj kutiji, primjerice, sortirane su samo vrećice šećera. U drugoj su vrećice šećera sa žličicama. U trećoj su čepovi, ali isključivo Jugokokte, Coca-Cole i Pepsija. A ima i jedna s teniskim lopticama.
– Krajem devedesetih Gotovac je živio na Šalati i u njegov vrt su konstantno upadale loptice političara i tajkuna koji su igrali tenis na obližnjim terenima. Loptice su njihovi otpaci. Tomislav ih je skupljao i slagao u kutije, da bi ih 2000. godine iskoristio za performans u kojem je loptice nabijao u zid i psovao gradske strukture na vlasti zbog uništavanje kultnih objekata u Zagrebu, poput Cvjetnog trga. Izveo ga je u kafe-baru »As«, a tiskao je i pozivnicu u formi razglednice s vlastitim likom i porukom »Gadiš mi se«. Bilo je vrlo uzbudljivo iščitavati red u tom prividnom kaosu njegova stana, kaže Nataša Šuković, i objašnjava kako je ova soba zamišljena poput svojevrsne riznice Gotovčevih inspiracija.
– Na ekranu će se prikazivati isječci iz holivudskih filmova koji su mu bili inspiracija, a čut ćemo i glazbu koja ga ja nadahnjivala. Zapravo ćemo se upoznati s osjećajima što su ih pobuđivale te inspiracije, a Tomislav nam ih je prenosio svojim radovima. Mnoge je radove posvetio Billie Holiday, čiju je glazbu koristio i kao podlogu svojih filmova. Bila mu je svojevrsno utočište u smislu prve ženske pjevačice koja je progovorila o rasizmu u Americi, a cijelo je vrijeme osuđenica tog sustava zato što je bila crnkinja.
Iako odmalena opčinjen filmovima i umjetnošću, Tomislav Gotovac relativno je kasno odlučio i profesionalno se posvetiti umjetnosti. Bilo mu je već trideset godina kad je u Beogradu upisao Akademiju na kojoj je diplomirao filmsku režiju, a dotad je radio kao bankovni činovnik i službenik u Vinogradskoj bolnici. Bio je vrlo sramežljiv i senzibilan, a imao je i govornu manu s kojom se dugo borio, pa će na izložbi biti prikazani i njegovi dnevnici liječenja, otkrivaju kustosice.
Plastični Isus
– Liječio se u Srbiji, u vrijeme dok je trpio političke sankcije zbog sudjelovanja u filmu »Plastični Isus« redatelja Lazara Stojanovića u kojem je prvi put gol protrčao ulicom. Film je bunkeriran jer je uspoređivao totalitarne sustave. Stojanović je završio u zatvoru, a Gotovcu je bilo zabranjeno diplomirati. U tom se razdoblju godinu dana vrlo sistematično posvetio liječenju mucanja, a sve predmete vezane za terapiju, među kojima je i desetak bilježnica ispisanih slogovima koje ne može izgovoriti, uredno je arhivirao, kao da ih je pripremio za izložbu.
Taj materijal konfrontirat ćemo s radom koji su nam otkrili i posudili Vlasta Delimar i Milan Božić, jer ga je izveo na njihovom performerskom festivalu »Moja zemlja« u Štaglincu. Rad se zove »Gibanje« i jedan je od najmoćnijih na izložbi, vrlo potresan, intiman, osoban. Godinu dana prije smrti Tomislav dolazi u Štaglinec, i izvodi performans na livadi u predivnoj prirodi, skida se gol i puže po podu iz sve snage izvikujući slogove i rečenice koje u mladosti nije mogao izgovoriti: »Stalno su me obuzimale teme neke vrste odlaska, jer tijelo se počelo lomiti. Počeo sam razmišljati o najjednostavnijim stvarima i pojavama gdje više nema ostatka, a to su tijelo i priroda. Znači – drveće, nebo, šumovi koje proizvodi tijelo.«
I ovaj rad smještamo u sobu »Apostol čistoće« u kojoj okupljamo djela vezana uz Gotovčevu potrebu da progovori o osobnim i društvenim blokadama. Kad se to napokon dogodi, Tomov govor eksplodira, prelazi u psovku i psovačke performanse kojima počinje šibati po kulturnom i političkom establišmentu – osvrnula se Nataša Šuković.
Veliki psovač
Između ostalog, o tome govori triptih prvi put izložen 1978. godine kad Gotovac u okviru Novih tendencija predstavlja seriju grafika na kojima je potpisao izjave: »Pun mi je kurac«, »Jebe mi se« i »Jebo me bog« . Trinaest godina kasnije, 1991. godine, opet se vraća tim radovima, u kontekstu velike izložbe »Za obnovu i obranu Hrvatske« u čijoj je pripremi sudjelovao i njegov prezimenjak te daljnji rođak Vlado Gotovac, uključen u selekciju radova.
– Zanimljivo je da su se oba Gotovca u bivšem sustavu borila za slobodu govora i iskaza, a sad kad se konačno dogodila demokratska država, u kojoj ne bi trebali imati problem s govorom, oni se nalaze na suprotnim stranama. Naime, Tomislav biva cenzuriran, jer za ovu izložbu flomasterom nadopisuje grafike tako da glase: »Pun mi je kurac Srbenda i komunjara«, »Jebe mi se za Tita i bratstvo i jedinstvo« i »Jebo me bog, ovo je Hrvatska«. Bio je veliki psovač, a i psovke su bile jedan od načina čišćenja osobnog i javnog prostora, jer je cijelim bićem osjećao ekscesno stanje vremena i imao potrebu tu prljavštinu koju je upijao izbaciti iz sebe.
Na izložbi mu nije dopušteno sudjelovanje, jer je više shvaćena dekorativnom. Dok on eksplodira s najzapaljivijim sadržajem tog vremena, drugi ga pokušavaju zaobići i uljepšati. Osim opiranja političkoj korektnosti i dominantnom, službenom govoru političkih struktura i kulturnog establišmenta, ovaj rad, kako ističe Ksenija Orelj, pokazuje i princip nadogradnje radova koji nije prisutan samo u ovom slučaju, već u mnogim Gotovčevim djelima. Također, mislimo da dobro korespondira i s naslovom izložbe, jer se ni danas, tri desetljeća nakon rata, ne možemo riješiti polarizacija tako duboko utkanih u naše društvo, da se zbilja moramo pitati kamo idemo – kaže kustosica.
Na problem slobode izražavanja i (auto) cenzure Gotovac se duhovito osvrće serijom fotografija »Tri majmuna« (ne vidim, ne čujem, ne govorim) iz 1979. godine, na kojima rukama prekriva oči, uši i usta. Ovaj rad postavljen je i na pročelju muzeja, a zanimljivo se nadopunjuje s »Četiri majmuna« iz 2007. gdje osim triju osjetila prekriva još i penis, moguće kao znak da samo prividno živimo demokraciju, jer smo u novom sustavu potpuno kastrirani. Poimanje i tretman tijela zasebna je velika tema Gotovčeva rada, pa na izložbi posebno mjesto pripada radovima u kojima prikazuje golotinju, ali ne samo vlastitu nego i onu političku.
Obnažene Gotovčeve fotografije bit će izložene u kancelarijama, jer Muzej useljava u novu zgradu pa je to bio pravi povod da se propita i kakvim bi se djelima mogli opremiti uredi.
– U prostorima javnih institucija često srećemo državne ambleme, grbove i zastave, a ponegdje i portrete više ili manje kontroverznih političkih vođa. Kod nas će ta mjesta ispuniti golotinja, a kao pitanje nas zanima: prema čemu osjećamo veću nelagodu? U sobi ravnatelja Muzeja Slavena Tolja tako će biti predstavljena serija fotografija »Integral«, nastala na početku Gotovčeve ljubavne veze sa bivšom suprugom Zorom, u kojoj joj pozira obnažen.
– Sama vlasnica časopisa Teresa Orlowski bila mu je zanimljiva, jer je izlaganjem svog tijela postala tolika poznata da je iz pozicije roba porno-industrije prešla u neku vrstu ikone pornografske industrije. Doživljavao ju je i kao roba i kao robovlasnika – objašnjavaju kustosice.