Najava retrospektive

Sjećane na Toma Gotovca – provokator koji je izvodio striptiz političkog sustava

Nela Valerjev Ogurlić

Na postavu izložbe, koja okuplja više od stotinu radova najvećeg hrvatskog performera i velikog filmskog redatelja, glumca, multimedijalnog i konceptualnog umjetnika, već skoro mjesec dana intenzivno rade kustosice Ksenija Orelj i Nataša Šuković, autorice izložbe, zajedno sa suradnicom Korom Girin i dizajnerima postava Draganom Protićem i Đorđem Balmazovićem



Manje od tjedan dana dijeli nas od otvaranja velike retrospektive Tomislava Gotovca u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, koji će ovom izložbom otvoriti i vrata svog novog doma u H-objektu bivšeg industrijskog sklopa »Rikard Benčić«. Na postavu izložbe, koja okuplja više od stotinu radova najvećeg hrvatskog performera i velikog filmskog redatelja, glumca, multimedijalnog i konceptualnog umjetnika, već skoro mjesec dana intenzivno rade kustosice Ksenija Orelj i Nataša Šuković, autorice izložbe, zajedno sa suradnicom Korom Girin i dizajnerima postava Draganom Protićem i Đorđem Balmazovićem iz beogradskog kolektiva Škart.


Posljednjih dana radno im vrijeme traje i po šesnaest sati, kako bi do 22. rujna sve bilo spremno za dvostruku premijeru: prvu Gotovčevu izložbu ovakvog formata u Hrvatskoj i prvi susret s publikom u novom prostoru. Uzbuđenje je veliko – Ksenija Orelj i Nataša Šuković s Gotovčevim djelima druguju više od godinu dana i ne mogu ga sakriti. O Gotovcu govore s oduševljenjem i vjeruju da će izložbom, koju su nazvale »Anticipator kriza – kuda idemo ne pitajte«, to raspoloženje prenijeti i na publiku. Izložbu su komponirale u osam cjelina, od kojih je svaka nazvana prema nekom od Gotovčevih radova ili gesla i predstavlja po jednu sekvencu dugometražnog filma u kojem je umjetnik glavni junak i redatelj.


– Gotovac je govorio kako svaki veliki autor zapravo non-stop snima jedan te isti film, svoj vlastiti film. Nastojao je da sve njegove akcije budu samo sekvence jedne jednine akcije koja se zove – Tom u javnom prostoru. Upravo smo tu misao nastojale preslikati u postavu izložbe. Filmu prilazimo kao Gotovčevom uzoru za stvaranje arta, ali i modelu režiranja vlastite biografije, pri čemu granice između zbilje i fikcije postaju nejasne – kažu kustosice, koje su kombinirajući novije sa starijim radovima, manje poznate s ključnim djelima, nastojale uspostaviti i neke nove poveznice među njegovim ostvarenjima.


Ljubav prema filmu




Gotovčeve režijske pristupe posjetitelji će pratiti u filmskim i nefilmskim medijima – od kolaža i fotografija, do akcija i performansa u intimnom, javnom i medijskom prostoru. Radovi umjetnika za ovu će priliku ispuniti cijeli prostor Muzeja, uključujući urede kustosa, te pomoćne prostore, koji će također biti otvoreni publici. Gotovac će biti predstavljen u svim svojim pojavnostima, no glavna je ideja približiti publici njegovo filmsko osjećanje stvarnosti. Ljubav prema filmu kod Gotovca traje još od djetinjstva, koje je proveo gledajući filmske klasike u zagrebačkim kinima.


U njima je nalazio potreban odmak od svakodnevice. Jedna od njegovih legendarnih rečenica glasi: »Čim ujutro otvorim oči, vidim film.«


Tako će se i posjetitelji čim uđu u Muzej naći u polumraku kino dvorane, gdje će ih dočekati i jedan od njegovih najpoznatijih radova, performans »Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta – Zagreb, volim te!«, što ga je na Trgu Republike izveo 1981. godine. Točno u podne na trg je stigao gol i uzdignutih ruku izvikivao »Zagreb, volim te!«. Zauzevši pozu nosoroga, povremeno bi legao na asfalt i ljubio ga, do dolaska policije. Ovaj Gotovčev rad hommage je Howardu Hawksu i njegovu filmu »Hatari!«, što na svahiliju znači »Upomoć!«, pojašnjava Nataša Šuković.


– Scenu neuspješne potjere za nosorogom uzeo je kao metaforu za poziciju umjetnika, kao da je u stalnom bijegu od toga da bude stavljen u neku konvenciju i da se umrtvi. Uvodna sekvenca izložbe nazvana je prema jednom od posljednjih Gotovčevih performansa »Zameo ih vjetar/prohujalo s vihorom« iz 2009. godine, a predstavlja i druge granične izvedbe u kojima se umjetnik postavlja kao nosorog u bijegu od lovaca.


Buntovnik i anarhist


Svojim radom Gotovac je provocirao politički i kulturni establišment, zabavljao i skandalizirao javnost koja u njemu nerijetko nije vidjela drugo doli luđaka koji gol trči ulicom. Kao buntovnik i anarhist uvijek je ostao na margini, namjerno se držeći pozicije koja mu je jedina pružala dovoljan prostor slobode za provokatorsko, kritičko djelovanje.


Prema riječima Nataše Šuković, pokazuje to i jedan od radova iz serije fotografija »Glave«, njegovog prvog likovnog ostvarenja iz 1960. godine.Na svakoj od pet fotografija s vlastitim likom u prvom planu, Gotovac se predstavlja u ulogama junaka različitih filmskih žanrova. U žanru zatvorskog filma vidimo ga kao zatvorenika koji ljubi rešetku. Dakle, vrlo je svjestan margine koju prisvaja. Ona mu je potrebna jer je to pozicija iz koje može najbolje djelovati. Prvu samostalnu izložbu Gotovac je imao u Beogradu 1976. godine, a na njoj je predstavio kolaže – svoje manje poznate radove.

Kako podsjeća Ksenija Orelj, kolaže je radio 1960-ih i 1970-ih godina, a zatim prestao. Međutim, napravio ih je na stotine i to vrlo različitih.


– Neki djeluju kao asemblaži i sastavljeni su od različitih potrošnih predmeta, nevažnih, usputnih isječaka stvarnosti, ali su začudni, poput malih kabineta čuda, a pokazuju opsesivnost sakupljaštva i Gotovčev strastven odnos spram svakodnevnih predmeta. Drugi podsjećaju na probavni proces, a sastavljeni su od novinskih isječka od kojih stvara različite nakupine, kao da umjetnik probavlja informacije koje izlaze iz medija i oblikuje ih na drugačiji način.


Treću vrstu kolaža, uvjetno nazvanih bijelima, stvarao je od različitih vrsta ambalaža, između ostalog omota ribljih konzervi kojima se hranio ili računa koje je skupljao i nizao u jako fine, čiste nizove, kao neki vrstu križaljke. Možemo ih gledati kao neku vrstu metafore egzistencije i dnevnog potrošačkog ciklusa, što ih sve i povezuje – pojašnjava kustosica.


Apostol čistoće


Ovi radovi izloženi su u glavnom izložbenom prostoru, koji je dobio naslov »Apostol čistoće«, prema istoimenoj akciji čišćenja javnih prostora. Gotovac ju je posvetio Vjekoslavu Freceu, zagrebačkom marginalcu, grafičkom radniku i predratnom sindikalcu kojeg su građani nazivali »boljševik« i »apostol čistoće«. Akcija je na izložbi predstavljena u obliku instalacije sastavljene od serije dokumentarnih fotografija i radne pregače s otisnutim nazivom akcije, koju je umjetnik nosio tijekom izvedbe. Na njezinoj poleđini otisnut je i natpis kojim samog sebe proglašava Galerijom Tomislava Gotovca, što je duhoviti način da se izmakne instituciji.


– Tomislav je opsesivno čistio grad, prikupljao smeće, uklanjao grafite sa zidova i prenosio ih u galerijski prostor, a sve iz potrebe da organizira kaos koji nas okružuje. Iako je to Sizifov posao osuđen na neuspjeh, bio je vrlo ustrajan u tome, nije odustajao, a sav otpad koji je gomilao u svom stanu, u Krajiškoj 29 u Zagrebu, vrlo je pedantno sortirao, sistematizirao, postavljao u nove odnose i svojevrsne rebuse, stvarajući nove radove – kaže Nataša Šuković.


Atmosfera Gotovčeva stana vidjet će se u prostoru buduće muzejske knjižnice, sada presvučene fototapetama koje prenose ambijent njegove sobe, zajedno s mnoštvom originalnih predmeta prikupljenih s ulice koji su postavljanjem u nove odnose dobili nova značenja i pretvoreni u svojevrsne dokumente vremena. U jednoj kutiji, primjerice, sortirane su samo vrećice šećera. U drugoj su vrećice šećera sa žličicama. U trećoj su čepovi, ali isključivo Jugokokte, Coca-Cole i Pepsija. A ima i jedna s teniskim lopticama.


– Krajem devedesetih Gotovac je živio na Šalati i u njegov vrt su konstantno upadale loptice političara i tajkuna koji su igrali tenis na obližnjim terenima. Loptice su njihovi otpaci. Tomislav ih je skupljao i slagao u kutije, da bi ih 2000. godine iskoristio za performans u kojem je loptice nabijao u zid i psovao gradske strukture na vlasti zbog uništavanje kultnih objekata u Zagrebu, poput Cvjetnog trga. Izveo ga je u kafe-baru »As«, a tiskao je i pozivnicu u formi razglednice s vlastitim likom i porukom »Gadiš mi se«. Bilo je vrlo uzbudljivo iščitavati red u tom prividnom kaosu njegova stana, kaže Nataša Šuković, i objašnjava kako je ova soba zamišljena poput svojevrsne riznice Gotovčevih inspiracija.


– Na ekranu će se prikazivati isječci iz holivudskih filmova koji su mu bili inspiracija, a čut ćemo i glazbu koja ga ja nadahnjivala. Zapravo ćemo se upoznati s osjećajima što su ih pobuđivale te inspiracije, a Tomislav nam ih je prenosio svojim radovima. Mnoge je radove posvetio Billie Holiday, čiju je glazbu koristio i kao podlogu svojih filmova. Bila mu je svojevrsno utočište u smislu prve ženske pjevačice koja je progovorila o rasizmu u Americi, a cijelo je vrijeme osuđenica tog sustava zato što je bila crnkinja.


Iako odmalena opčinjen filmovima i umjetnošću, Tomislav Gotovac relativno je kasno odlučio i profesionalno se posvetiti umjetnosti. Bilo mu je već trideset godina kad je u Beogradu upisao Akademiju na kojoj je diplomirao filmsku režiju, a dotad je radio kao bankovni činovnik i službenik u Vinogradskoj bolnici. Bio je vrlo sramežljiv i senzibilan, a imao je i govornu manu s kojom se dugo borio, pa će na izložbi biti prikazani i njegovi dnevnici liječenja, otkrivaju kustosice.


Plastični Isus


– Liječio se u Srbiji, u vrijeme dok je trpio političke sankcije zbog sudjelovanja u filmu »Plastični Isus« redatelja Lazara Stojanovića u kojem je prvi put gol protrčao ulicom. Film je bunkeriran jer je uspoređivao totalitarne sustave. Stojanović je završio u zatvoru, a Gotovcu je bilo zabranjeno diplomirati. U tom se razdoblju godinu dana vrlo sistematično posvetio liječenju mucanja, a sve predmete vezane za terapiju, među kojima je i desetak bilježnica ispisanih slogovima koje ne može izgovoriti, uredno je arhivirao, kao da ih je pripremio za izložbu.


Taj materijal konfrontirat ćemo s radom koji su nam otkrili i posudili Vlasta Delimar i Milan Božić, jer ga je izveo na njihovom performerskom festivalu »Moja zemlja« u Štaglincu. Rad se zove »Gibanje« i jedan je od najmoćnijih na izložbi, vrlo potresan, intiman, osoban. Godinu dana prije smrti Tomislav dolazi u Štaglinec, i izvodi performans na livadi u predivnoj prirodi, skida se gol i puže po podu iz sve snage izvikujući slogove i rečenice koje u mladosti nije mogao izgovoriti: »Stalno su me obuzimale teme neke vrste odlaska, jer tijelo se počelo lomiti. Počeo sam razmišljati o najjednostavnijim stvarima i pojavama gdje više nema ostatka, a to su tijelo i priroda. Znači – drveće, nebo, šumovi koje proizvodi tijelo.«


I ovaj rad smještamo u sobu »Apostol čistoće« u kojoj okupljamo djela vezana uz Gotovčevu potrebu da progovori o osobnim i društvenim blokadama. Kad se to napokon dogodi, Tomov govor eksplodira, prelazi u psovku i psovačke performanse kojima počinje šibati po kulturnom i političkom establišmentu – osvrnula se Nataša Šuković.


Veliki psovač


Između ostalog, o tome govori triptih prvi put izložen 1978. godine kad Gotovac u okviru Novih tendencija predstavlja seriju grafika na kojima je potpisao izjave: »Pun mi je kurac«, »Jebe mi se« i »Jebo me bog« . Trinaest godina kasnije, 1991. godine, opet se vraća tim radovima, u kontekstu velike izložbe »Za obnovu i obranu Hrvatske« u čijoj je pripremi sudjelovao i njegov prezimenjak te daljnji rođak Vlado Gotovac, uključen u selekciju radova.


– Zanimljivo je da su se oba Gotovca u bivšem sustavu borila za slobodu govora i iskaza, a sad kad se konačno dogodila demokratska država, u kojoj ne bi trebali imati problem s govorom, oni se nalaze na suprotnim stranama. Naime, Tomislav biva cenzuriran, jer za ovu izložbu flomasterom nadopisuje grafike tako da glase: »Pun mi je kurac Srbenda i komunjara«, »Jebe mi se za Tita i bratstvo i jedinstvo« i »Jebo me bog, ovo je Hrvatska«. Bio je veliki psovač, a i psovke su bile jedan od načina čišćenja osobnog i javnog prostora, jer je cijelim bićem osjećao ekscesno stanje vremena i imao potrebu tu prljavštinu koju je upijao izbaciti iz sebe.


Na izložbi mu nije dopušteno sudjelovanje, jer je više shvaćena dekorativnom. Dok on eksplodira s najzapaljivijim sadržajem tog vremena, drugi ga pokušavaju zaobići i uljepšati. Osim opiranja političkoj korektnosti i dominantnom, službenom govoru političkih struktura i kulturnog establišmenta, ovaj rad, kako ističe Ksenija Orelj, pokazuje i princip nadogradnje radova koji nije prisutan samo u ovom slučaju, već u mnogim Gotovčevim djelima. Također, mislimo da dobro korespondira i s naslovom izložbe, jer se ni danas, tri desetljeća nakon rata, ne možemo riješiti polarizacija tako duboko utkanih u naše društvo, da se zbilja moramo pitati kamo idemo – kaže kustosica.


Na problem slobode izražavanja i (auto) cenzure Gotovac se duhovito osvrće serijom fotografija »Tri majmuna« (ne vidim, ne čujem, ne govorim) iz 1979. godine, na kojima rukama prekriva oči, uši i usta. Ovaj rad postavljen je i na pročelju muzeja, a zanimljivo se nadopunjuje s »Četiri majmuna« iz 2007. gdje osim triju osjetila prekriva još i penis, moguće kao znak da samo prividno živimo demokraciju, jer smo u novom sustavu potpuno kastrirani. Poimanje i tretman tijela zasebna je velika tema Gotovčeva rada, pa na izložbi posebno mjesto pripada radovima u kojima prikazuje golotinju, ali ne samo vlastitu nego i onu političku.


Obnažene Gotovčeve fotografije bit će izložene u kancelarijama, jer Muzej useljava u novu zgradu pa je to bio pravi povod da se propita i kakvim bi se djelima mogli opremiti uredi.


– U prostorima javnih institucija često srećemo državne ambleme, grbove i zastave, a ponegdje i portrete više ili manje kontroverznih političkih vođa. Kod nas će ta mjesta ispuniti golotinja, a kao pitanje nas zanima: prema čemu osjećamo veću nelagodu? U sobi ravnatelja Muzeja Slavena Tolja tako će biti predstavljena serija fotografija »Integral«, nastala na početku Gotovčeve ljubavne veze sa bivšom suprugom Zorom, u kojoj joj pozira obnažen.



Do sada najopsežnija Gotovčeva izložba, ostvarena u suradnji s Institutom »Tomislav Gotovac« iz Zagreba, predstavit će osim kultnih i onih manje poznatih i pojedine nikad izlagane radove, poput serije izabranih naslovnica Politike od 1987. do 1989. godine, koje najavljuju krvave događaje što će uslijediti na tlu bivše Jugoslavije u režiji Slobodana Miloševića. Na jednoj čitamo »Sloga je uslov za slobodu i za mir«, na drugoj »Bitku za Kosovo ćemo dobiti bez obzira ne prepreke koje nam se postavljaju u zemlji i van zemlje«, a u izbor je ušla i naslovnica na kojoj se najavljuje raspisivanje zajama od milijardu dolara i 2 milijarde dinara, koji bi trebao donijeti prosperitet Srbiji, a zapravo će biti iskorišten za financiranje rata i nabavku naoružanja. Gotovac je ovaj rad nazvao »Govori bre srpski da te ceo svet razume«.Posebnu sobu zauzima »Paranoja View Art – Umjetnost paranoidnog pogleda«, golemi arhiv s 300 dokumenata i bilješki, kojim se rekreira osobna biografija i umjetnički put autora zajedno s kontekstom vremena u kojem je stvarao. Arhiv sadrži mnoštvo obiteljskih fotografija, dokumentaciju radova, prijepise sudskih spisa i sličnu građu, koju je umjetnik izlagao kao aranžman na zidu i ironično nazivao »Muzej revolucije naroda Tomislava Gotovca«, po uzoru na institucije kakve su postojale u svim većim gradovima bivše Jugoslavije.Na baneru postavljenom na pročelje zgrade Muzaja, ali i u gradskim izlozima, istaknuti su citati u kojima umjetnik govori o svom radu i obraća se publici: »… treba pružiti mogućnost općinstvu da sve shvati ironično, a ne obavezujuće. Sve što sam radio na ulicama bio je moj sukob sa stvarnošću na jedan pasivan način, jer nikoga nisam silio da čini to isto. Na kraju krajeva, mislim da me je bilo i zabavno gledati. Stavljao sam sebe u jedan neugodan položaj da bi drugima, možda, bilo ugodnije…« Svojim kompleksnim opusom, kako ističu Ksenija Orelj i Nataša Šuković, Gotovac je naznačio krizne situacije koje nas i danas opsjedaju, fascinantnu i uznemirujuću varljivost slika i riječi, falsifikaciju povijesti, političku neuravnoteženost, shizofreni efekt masovnih medija. Paralelno je svojim radovima, s osnovom u poznatim činjenicama i nadogradnjom sumnjičavih, pa i paranoidnih elemenata, rebusa i dvojakih konotacija, ucrtao moguće pomake i zaokrete od predodređenih smjerova i pravila kretanja. Njegovo golo ili prerušeno tijelo postalo je umjetnički alibi za pretresanje prikrivenog u svakodnevnom, odmjeravanje sa službenim pričama i prekrajanje njihovih režija. Anticipator kriza ili pojednostavljeno, provokator stvarnosnih iluzija, ni danas nas ne pušta u prividu javnog reda i mira, već izvodi uporan striptiz političkog sustava.


– Taj nam je rad baš predivan. Pokazuje Toma u jednoj drugoj klackalici i vrlo je intiman, za razliku od akcije »Zagreb, volim te«, gdje gol liježe na tlo i vodi ljubav s gradom ili performansa »Joe Williams: Rocks in My Bed« u kojem se njegovo sada već ostarjelo tijelo meškolji na hrpi kamenja. Bilo nam je zanimljivo kontrastirati takve radove – kažu kustosice, koje u susjednom uredu dviju kustosica predstavljaju i foto-performans »Foxy Mister« koj je Gotovac izveo u šezdesetpetoj godini. U ovom radu preuzeo je ulogu porno-zvijezda iz časopisa Foxy Lady , doslovno oponašajući svojim ostarjelim tijelom provokativne poze mladih djevojaka.

– Sama vlasnica časopisa Teresa Orlowski bila mu je zanimljiva, jer je izlaganjem svog tijela postala tolika poznata da je iz pozicije roba porno-industrije prešla u neku vrstu ikone pornografske industrije. Doživljavao ju je i kao roba i kao robovlasnika – objašnjavaju kustosice.