Plesna umjetnica

Selma Banich: Bandićev kadar nastavlja održavati sistemsku talačku krizu upravljanjem odozgo

Nataša Govedić

Foto: Darko JELINEK

Foto: Darko JELINEK

Kako se borba za autonomiju plesa radikalizira, tako se polarizirala i plesna scena. Plenum Zagrebačkog plesnog centra kao tijelo odlučivanja i organiziranja daljnjih koraka u borbi za autonomiju plesa unio je praksu direktno demokratskog organiziranja i donošenja odluka te stvorio mogućnost ravnopravne participacije šire javnosti zainteresirane za plesnu problematiku – Selma Banich



S plesnom umjetnicom, koreografkinjom i aktivisticom Selmom Banich razgovaramo o razlozima plesačkog bojkota Zagrebačkog plesnog centra otkad je postalo izvjesno da će o suvremenoj plesnoj umjetnosti u Zagrebu i jedinom gradskom prostoru koji je osmišljen, financiran i izgrađen da bi ga kao svoje javno tijelo koristila struka plesačkih umjetnika, Zagrebačkom plesnom centru, odlučivati prvenstveno gradonačelnik Milan Bandić, a ne zajednica plesačkih umjetnika.


Znakovito je da sve druge umjetnosti u Hrvatskoj imaju svoj autonomni prostor, dok je suvremeni ples, kao praksa s vjerojatno najvećim brojem međunarodnih gostovanja i najraznorodnijom grupom autorskih osobnosti koje okuplja, trajno izmješten. Redukcija plesača na »rekreativce« i »pomladak« dramskog repertoara Zagrebačkog kazališta mladih, kako ih vidi Bandićeva uprava, uvreda je profesionalizacije plesne umjetnosti upravo grotesknih razmjera. Zbog toga mnogi plesači odbijaju plesati u Bandićevom ZPC-u, ne pristaju prijavljivati projekte upravi koja je instrumentalizirana odozgo i ne žele pristajati na daljnju degradaciju svoje struke.


Pratimo li lanac događaja oko Bandićeve okupacije Zagrebačkog plesnog centra, stalno iznova upada u oči da Bandićevi ljudi, poput Snježane Abramović Milković (trenutno ravnateljice Zagrebačkog kazališta mladih), koja se jako potrudila obaviti za Bandića posao preuzimanja uprave nad prostorom plesa koji je izvorno mišljen kao mjesto zajedničkog odlučivanja i stvaralaštva čitave nezavisne plesne scene, a ne podružnice nekog dramskog kazališta i njegove političke i autorske volje, nemaju nikakvo znanje o otvorenoj i dvosmjernoj komunikaciji kao alatki civilnog društva.




Bandićev kadar odlučuje samovoljno i samodopadno, iza zatvorenih vrata, odozgo, smatrajući da će njihov »nadzor i kaznu« plesna scena jednostavno mirno progutati. Je li to razlog bojkota koji je plesna scena najavila? Možete li nam više reći o razlozima i očekivanom dosegu tog bojkota?


Kontinuirani propusti


– Suvremena plesna umjetnost u Hrvatskoj postoji i još uvijek donekle opstaje, kao potpuno izvaninstitucionalna umjetnička praksa. U slučaju Zagrebačkog plesnog centra, plesnoj zajednici nije bilo dozvoljeno samoupravljanje kapitalnim resursom za vlastiti rad. Preuzimanjem potpune kontrole nad radnim uvjetima i prisvajanjem otuđenog umjetničkog rada, Bandićev kadar kroz nadležne gradske urede i upravu Zagrebačkog kazališta mladih nastavlja održavati sustav – sistemsku talačku krizu upravljanjem odozgo. Pristati na takav ZPC značilo bi pognuti glave pred oportunom manjinom koja na upravljačke funkcije dolazi mimo javne rasprave i izbora stručne javnosti, ali s preporukom stranačkih i obiteljskih veza.


Foto Darko Jelinek


Foto Darko Jelinek



Od adaptacije zgrade preko svečanog otvorenja do Zaključka o dodjeli prostora na korištenje Zagrebačkom kazalištu mladih u travnju 2016. sve govori u prilog kontinuiranim propustima gradske uprave. Propadanje zgrade, netransparentni i neodrživi upravljački modeli, bunt plesne zajednice, pa i njezina disperzija prema dijaspori i/ili ukinuću. Plesna zajednica i Udruga plesnih umjetnika Hrvatske, kao najbrojnije strukovno udruženje, ostali su u svom zahtjevu jasni i suglasni od početka: tražimo osnivanje centra za ples u javno-civilnom partnerstvu.


Danas ulazimo u treći tjedan bojkota Zagrebačkog plesnog centra. Članice i članovi plesne zajednice, već ionako pogođeni problemima klasnog raslojavanja i prekarnosti rada u umjetnosti, solidarno nastavljaju aktualnu borbu za autonomiju plesa. U našem slučaju ta borba znači ostvarivanje prava na sudjelovanje u procesu odlučivanja o sebi samima, ali i aktivno sudjelovanje u društvenom korektivu u umjetnosti i izvan nje, koji zbog samovolje političkih elita i sitnog oportunizma stalno izostaje.



Nedavno ste kao koreografkinja surađivali s riječim HNK-om Ivana pl. Zajca na dva operna projekta (»Carmen« i »Otello«), koje sebe ponosno definira kao »narodno« kazalište, u smislu interesa ne za političke elite, nego za zajedništvo svih statusa re/publike. Koliko ste zadovoljni suradnjom na relaciji predstava/publika u obje predstave?


– Oba radna procesa bila su doista intrigantna, jer je susret s opernim korpusom neukrotiv. U radu s opernim umjetnicima, u zoni tjelesnog ekstrema i fizičkog napora, otkriva se ekstremna priroda njihova poziva u kojem je glas (a time i tijelo) istovremeno umjetnički medij i efemerni umjetnički objekt. Zaista, iznimno! S druge strane, konzervativnost institucije opere i komodifikacija prakse pretvorila je operu u kompetitivnu umjetničku industriju. A time se valja poigrati, odnosno pokušati taj sklop dekonstruirati (posebno u narodnom kazalištu). Posebno zadovoljstvo bilo je raditi, po prvi put, s ansamblom riječkog baleta. U radu na »Otellu«, s njima mi je bilo važno poći dalje od (često) dekorativne, submisivne uloge baleta u opernoj izvedbi. Riječka publika je prepoznala i drugačiju »Carmen«, a sudeći po prvim reakcijama isto mogu reći i za »Otella«.



Društveni eksperiment


Prateći kazalište mnogo sam se puta uvjerila koliko je često plesna scena doslovce avangarda naših institucija – i po metodama rada i po pristupu problemima i po tome koliko ste otvoreni stalnom učenju. I međunarodni kritičari uspoređuju plesnu scenu sa jazz-scenom i scenom eksperimentalnog zvuka, u smislu stalnog istraživačkog rada. Jeste li razmišljali o tome da kao plesna zajednica sklopite neku vrstu savezništva s autorima nezavisne glazbene i likovne scene, baš preko okvira zatvorenosti naših institucija za eksperimentalne formate izvedbi, koji se dugoročno pokazuju najvrednijima?


– Plesne umjetnice i umjetnici, baš kao i druge radnice i radnici u kulturi, oduvijek su ovisili o samoorganizaciji rada i vlastite proizvodnje te su svoju praksu ostvarivali u horizontalnoj kooperaciji i savezništvu, kontinuirano se samoosnažujući izunutra. Kolegice i kolege s nezavisne glazbene, likovne i kazališne scene naši su najbliži suradnici. S njima smo kroz istraživački rad pomicali vlastitu umjetničku praksu prema pluralnijem, progresivnijem i inovativnijem poimanju rada u plesnoj umjetnosti – kao efemernom, ali kontinuiranom društvenom eksperimentu. Zajedno smo, također, aktivno kritizirali sistemske nepravde, (proračunske) rezove i druga dokinuća. Od pojedinačnih radova autora/ica i umjetničkih kolektiva koji naginju eksperimentalnim formama preko Improspekcija (inicijative za razvoj i afirmaciju improvizatorske scene i promicanje međunarodne i međudisciplinarne suradnje) do suradnje plesnih umjetnika u kustoskim projektima, da nabrojim samo neke primjere.


Korupcija unutar institucija definira se, prema jednom od najvećih američkih stručnjaka za to pitanje, Lawrenceu Lessigu, kao »posljedica privatnog utjecaja unutar šire ekonomije utjecaja i to takvog privatnog utjecaja koji slabi javno povjerenje u zajednički javni interes navedenih institucija«. Imamo li načina ponovno izgraditi povjerenje u institucije, ali odozdo? Koliko je povjerenje u institucije temelj pravednog društva?


Plenum ZPC-a


– Imamo. Za početak, značilo bi to htjeti i moći izgraditi instituciju iznova, iz njezinih komunalnih temelja. Institucionalizirati (neku) umjetničku praksu na egalitaran način značilo bi temeljiti instituciju plesa na jednakoj raspodjeli dobara i društvenih uvjeta među svim članovima zajednice. Odnosno, prekinuti eksploatacijski odnosi između moći, umjetnosti i profita. Dokle god će rad plesnih umjetnica i umjetnika, i odlučivanje o njemu, biti otuđen u korist drugih – nećemo steći povjerenje u instituciju niti nam takva institucionalizacija prakse uopće treba. Upravo suprotno, dugoročno ona postaje trajno štetna. Reforma postojećeg institucionalnog sustava, u svojoj biti, samo reproducira sistemske uvjete za nepravedno, otuđeno i obespravljeno društvo.


 Kako stojimo s međusobnim povjerenjem unutar same plesne scene? Čini se da ste u više navrata pokretali solidarne akcije, od kojih je jedna i Plenum Zagrebačkog plesnog centra. Smatrate li takve akcije politički djelotvornima?


– Kako se borba za autonomiju plesa radikalizira, tako se polarizirala i plesna scena. Plenum Zagrebačkog plesnog centra kao tijelo odlučivanja i organiziranja daljnjih koraka u borbi za autonomiju plesa unio je praksu direktno demokratskog organiziranja i donošenja odluka te stvorio mogućnost ravnopravne participacije šire javnosti zainteresirane za plesnu problematiku. Stavljajući problem ispred pojedinca, kroz sazive i rad plenuma naučili smo bolje komunicirati. Kao zajednica (i sudionici plenuma) aktivno smo se počeli samoosnaživati iznutra, učeći da se znanje stječe praksom te da zaista nije važno tko govori već kako doprinosi temi (razgovora). Ponukani studentskom blokadom i Plenumom FFZG-a, zatražili smo pomoć Akademske solidarnosti, koja nam je pružila organizacijsko iskustvo i javnu podršku. I na tome smo im drugarski zahvalni. Za plesnu zajednicu su u tom trenutku učinili više, i politički djelotvornije, od nadležnih gradskih i državnih uprava.


Autentičan kontekst


Kakvu viziju imate kad govorimo o instituciji koja bi na demokratski i dijaloški način njegovala komunalno upravljanje Zagrebačkim plesnim centrom?


– Smatram da na ovo pitanje, zapravo, i nemam pravo odgovoriti. Ono što mogu potvrditi je da se u periodu bojkota plesna zajednica ima namjeru posvetiti daljnjoj razradi prijedloga modela ustroja Zagrebačkog plesnog centra kao samostalne ustanove za ples u javno-civilnom partnerstvu.


Foto Darko Jelinek


Foto Darko Jelinek



Imate veliko iskustvo suradnje s međunarodnim plesnim institucijama. Koji su, pa vašem mišljenju, modeli najkvalitetniji i zašto?


– Mislim da je buduću institucionalizaciju Zagrebačkog plesnog centra, bez obzira na primjere dobre prakse koje treba uvažiti, trenutačno korisnije misliti iz postojećeg, autentičnog konteksta. Odnosno, iz konkretnih potreba praktičara na terenu. Model treba razvijati na potencijalu koji domaća suvremena plesna scena ima, iz kojeg stvara i transnacionalno se ostvaruje. Također ga treba pokušati graditi u savezništvu s drugima, prepoznajući potrebe šire zajednice, kako bi on postao doista komunalnim mjestom. Otvorenim za sve plesne umjetnike, ali i mjestom gdje svi potrebiti mogu koristiti zajedničko dobro. Od osoba s migrantskim iskustvom preko seniora do osoba s invaliditetom, da navedem samo neke.


Imate li ikakvo pozitivno iskustvo s političkim strankama oko uvažavanja problema i potreba domaće plesne scene?


– Ne. Imamo tek s pojedincima. Uz pomoć zastupnika Tomislava Stojaka uspjeli smo izboriti tematsku sjednicu Odbora za kulturu pri Gradskoj skupštini, a zastupnica Silva Žele je u nekoliko navrata na sjednici Gradske skupštine direktno konfrontirala gradonačelnika Bandića s našim zahtjevima. No da se ne zavaravamo, to im je i posao. Za razliku od drugih zastupnika, oni svoj obavljaju savjesno i sa senzibilitetom za plesnu problematiku.


Izvan konvencija


Koliko je činjenica da je suvremeni ples dobio i katedru na Akademiji dramske umjetnosti važna za prepoznavanje njegova umjetničkog integriteta i kako vidite idealnu suradnju između akademskih institucija i nezavisne plesne scene?


– Ta činjenica je iznimno važna i – koliko sam trenutačno upoznata – i dalje se ostvaruje naporima pojedinaca. Većina plesnih umjetnika za života neće ostvariti stalni radni odnos, primiti plaću niti prigodnu nagradu (regres, božićnicu, uskrsnicu i sl.) te ostvariti pravo na naknadu plaće za godišnji odmor i bolovanje. Većina će ostvariti tek vrlo skromnu mirovinu (pod uvjetom da je prije toga uspjela ostvariti i zadržati status samostalnog umjetnika). Većina plesnih umjetnika će za života raditi nekoliko poslova istovremeno, periodično izvan ili paralelno uz umjetnički rad, mnoge će poslove obavljati potplaćeni ili potpuno bez naknade, a životnu egzistenciju će ostvarivati uz pomoć obitelji, partnera, prihodima iz drugih izvora ili nasljedstvom.


Stoga rad akademskih institucija na stvaranju novih generacija plesnih umjetnika i pedagoga ne možemo sagledati izvan ovih problema.


Kakve umjetničke prakse u ovom trenutku smatrate najzanimljivijima? Sudeći po tome što puno surađujete s BLOK-om, čini mi se da puno radite na integraciji građana u refleksivni prostor umjetničke akcije. Znači li to da vas zanima stvaranje novih vrsta suodgovornosti za umjetnički čin i javni prostor, mimo kontrole jednokratne izvedbe?


– Da, baš tako. U radu s kustoskim kolektivom [BLOK] te od prošle godine i s Anom Danom Beroš, arhitekticom i kuratoricom zagrebačkog segmenta međunarodnog umjetničkog projekta Actopolis, dobila sam priliku razvijati vlastitu umjetničku praksu izvan kazališne konvencije, istražujući socijalnu koreografiju zajednice i performativnost svakodnevice.


Radili ste i na izbjegličkoj fronti. Što je po Vašem mišljenju najvažnija pozitivna posljedica nove migracijske ekologije suvremene Europe? Donosi li kretanje naroda i neku novu koreografiju hrabrosti nepristanka na potpunu političku depresiju i obespravljenost?


– Osobe s migrantskim iskustvom i politički aktivisti za slobodu kretanja dubinski su i nepovratno izmijenili i moj život (od ljeta 2015.). Na kretanje naroda gledam kao na posebnu vrstu oslobodilačkog pokreta koji dekonstruira mit o domovini, te na mjestu konstrukta nacija – država – teritorij gradi oazu duboke političke solidarnosti i osobne ekologije za sve živo.