Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 1n
Sutra: 8° 8° 1n
2. travnja 2020.
"Večera s..."

foto Proveli smo večer u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti tijekom Maljkovićeve izložbe

Snimio Damir Škomrlj
Snimio Damir Škomrlj
Autor:
Objavljeno: 29. veljača 2020. u 10:06 2020-02-29T10:06:39+01:00

Razgovor među sudionicima zamišljen je, što je mnoge iznenadilo, kao neformalan, na način da nije vođen pred publikom, stoga sam ljude povremeno dizala od stola da bi rekli svoje impresije. Stvarali smo tako paralelnu komunikacijsku platformu

U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci održana je »Večera s«, neformalna i spontana »komunikacijska platforma« za druženje s osobama koje su - prema izboru Davida Maljkovića, umjetnika, autora izložbe »S kolekcijom« koja se predstavlja u Muzeju - djelovanjem na umjetničkoj, galerijskoj i klupskoj sceni Rijeke i okolice u ratnim i poratnim devedesetima pridonijele izgradnji smislenog ambijenta. Utoliko su, pojašnjeno je, bile značajne i za Maljkovića, ali i za cijelu generaciju umjetnika i umjetnica, društvenih djelatnika i djelatnica grada, koji su se upisali u kolektivnu gradsku memoriju. Bila je to, dakle, »Večera s«: Damirom Čargonjom Čarlijem, Brankom Cerovcem, Igorom Rukavinom, Žarkom Violićem i Theodorom de Canzianijem, uz prisustvo Davida Maljkovića. Samoj večeri Theodor de Canziani navodno se pridružio naknadno, dok Klas Grdić izgleda nije došao. Večera je bila otvorena za javnost, a hrana koja se pripremala kao dio koncepta Narodna kuhinja Igora Anjolija, inače dijela projekta Kantrida FKK2020, poslužila je kao vezivo za razgovor gostiju i publike.

Eksperimentalni format

Prije samog početka večere Ivana Meštrov, kustosica, opisala ju je kao šaroliku situaciju, eksperimentalni format, razgovornu formu, a i prostor i dvorana, kazala nam je, sve skupa izgleda kao neki ‘set up’ za filmsko snimanje. Sama forma je takva da nudi različite interpretacije, pomalo kaotična, imamo snimatelje, fotografe, bit će audio zapis, rekla je novinarima. Uzvanike i publiku na početku su pozdravili Meštrov i Maljković. Meštrov je pojasnila da je razgovor među sudionicima zamišljen kao neformalan, u smislu da neće odgovarati na mikrofon, međutim, dodala je, tu smo svi zajedno za ovim stolom što je poticaj za razgovor o riječkoj sceni, o tome gdje smo bili, a gdje smo danas. Maljković je zahvalio svima koji su došli, poručivši da je ideja okupiti, stvarati paralelnu vrijednost s kolekcijom, s njom živjeti. Smisao večere, obratio se publici, nije u tome da razgovaramo pred vama, nego da provedemo večer zajedno. »Nadam se da ćete uživati«, poručio je ljudima, koji su sjedili uzduž dugačkog, kroz cijelu središnju prostoriju postavljenog stola, formirajući neke svoje male razgovorne kružoke. I to je otprilike bio službeni dio programa, formalni dio večere - što je mnoge iznenadilo - a razgovor se potom nastavio u neformalnoj varijanti, kako uzvanika koji su odrađivali komunikacijsku platformu, tako i svih ostalih, koji su se spontano družili, »minglali«, razgovarali, pili, jeli...

Dosta ljudi

Bilo je dosta ljudi iz kulturnog i javnog života Rijeke, građana koji su naprosto došli provesti ugodnu večer u Muzeju koji se otvorio na jedan posve nov, neformalan način... Pokušala sam čuti ili snimiti barem fragmente razgovora užih uzvanika večere, no buka i žamor učinili su to teško izvedivim, s tim da sam, naguravajući se i optrčavajući oko stola, da bih išta čula, smetala kolegama koji su snimali i kojima je to, naravno, bio prioritet, kao što je i meni prioritet bio da odradim svoj posao. Naknadno sam saznala da su sudionici večere ozvučeni; Ivana Meštrov predložila je da pošalje snimku, ali kako to nije bilo moguće odmah, odnosno dan kasnije, i to je otpalo kao varijanta. »Uzmite izjave«, sugerirala mi je, što je naravno i meni palo na pamet, no to je značilo stvarati paralelnu komunikacijsku platformu, ali - nije bilo druge... Izjave su dakle nastale paralelno s večerom, ljude sam povremeno dizala od stola da bi rekli svoje impresije, što je zapravo ispalo dosta zgodno, iako to - treba naglasiti - nije »transkript večere«, nego neke paralelne i neobavezne »stand up intervencije«. Šira publika nije dakle čula što se govori u društvu koje je Maljković izabrao, iako je - teoretski - svatko mogao doći do njih i uključiti se, što su neki i činili, a izgledalo je kao da to ionako nikome nije bilo presudno da bi se zabavio, uživao i doživio tu večer u muzeju, s kolekcijom, kako je autor izložbe, u stvari, i zamislio. Muzej se otvorio, postao prostor društvenog okupljanja, klub u muzeju, muzej u nastajanju...

Foto Damir Škomrlj

Razgovor o umjetnosti

Igor Rukavina, arhitekt, poznato ime klupske, odnosno elektronske scene 90-ih, kroz kultne klubove Mali Quorum i Quorum Colours, rekao je da se na večeri »razgovara o umjetnosti i tome što je potrebno da se stvori svijest da možemo funkcionirati u društveno zagušenom prostoru.«

- Stanje duha prati stanje društva, a ovo današnje društvo djeluje po trgovačkom principu: ljudima se nastoji prodati roba raznih vrsta, pa tako i mladima, svima. Medijski prostor je konzumeristički, to je jasno, i sav prostor je takav: i vizualni, i likovni, i glazbeni... društvo je takvo. Mi smo onda imali rat, i svojevrsnu anarhiju svijesti, pa smo mogli nešto raditi. Danas imamo opsjenu društvene stvarnosti, rekao je Rukavina, dodajući da su današnji mladi umjetnici, mladi ljudi, tu da sruše ovo što postoji.

- Optimist sam, nova generacija će shvatiti, u biti oni već razumiju da ne postoji društvo da njih vodi, nego da oni vode društvo, kaže Rukavina. Na pitanje, bi li danas opstalo mjesto kao što je bio Quorum, veli da ne bi jer ne postoji, kaže, glazbeni žanr koji bi bio podloga za tako nešto.

Foto Damir Škomrlj

- Mi nismo periferija, mi smo centar; i dalje imamo više energije, slobode, jer smo više anarhični. Vani su stvari lošije, a umjetnost blijeda, kaže Rukavina.

Čarlijeva instalacija

Damir Čargonja Čarli kaže da je muzejski bar postavljen kao neka vrsta instalacije u sam muzej, a priča je, veli, završila s postavom dijela njegove kolekcije, pri čemu su nasumično izabrali ovo što je po zidu.

- To su uglavnom radovi riječkih umjetnika od 80-ih na dalje. Htjeli smo ukazati na poziciju lokalne scene, kako u ovom muzeju, tako i općenito u životu grada. Po meni ta pozicija, neću reći da nije dobra, ali se malo na nju obraća pažnja. Mislim da bi u okviru muzeja trebalo postaviti jednu kolekciju koja bi se bavila riječkom lokalnom scenom jer i ljudi koji dolaze u grad prvo žele pogledati kako se u gradu živi i kakva je umjetnost. Nadam se da će se nakon pojave Tolja, i ovakvih izložbi, desiti da će konačno netko shvatiti vrijednost onoga što se ovdje dešavalo, rekao je Čarli.

4405843

Instalacija/kolekcija »Kod Čarlija« odraz je, navodi se u materijalima, recentne riječke umjetničke i društvene povijesti. Kolekcija sadrži brojne radove domaćih i stranih umjetnika koje je Čarli prikupljao, dobivao na dar ili kupovao od 90-ih do danas, kroz višegodišnje djelovanje na riječkoj umjetničkoj sceni (Galerija »Kavana Sarajevo«, MMC Palach, Galerija O.K., K.U.N.S...) U prostoru se trenutno tako može vidjeti radove brojnih autora: Jusuf Hadžifejzović, Aleksij Kobal, Vladimir Dodig Trokut, Ria Paque, Zlatko Kutnjak, Damir Stojnić, Sven Stilinović, Klas Grdić, Jasna Šikanja i drugih.

Žarko Violić, akademski kipar i profesor, rekao je da misli da su se sudionici večere u svom razgovoru previše vraćali u povijest, a da možda premalo povjerenja imaju u mlade.

Krajnje je vrijeme da netko novinare dovede u neugodnu situaciju
Krajnje je vrijeme da netko novinare dovede u neugodnu situaciju

- I ja sam mislio da će razgovor biti javan, odnosno očekivao sam, priznao je riječki pročelnik za kulturu Ivan Šarar, koji je također onuda »minglao«, ali se odmah nadovezao da s obzirom na količinu ljudi misli da bi to bila nemoguća misija.

- Jer, da su oni razgovorali javno, onda bi to izgledalo kao neki kaotični okrugli stol, s obzirom da znamo sve te protagoniste, i ne bi bilo zabavno, ne bi ljudi minglali, jeli, pili, družili se... Mislim da nema veze što nismo ništa čuli što su oni govorili; David je previše posvećen i organiziran, a da snimka toga ne bi iznjedrila neki proizvod, pa ćemo onda suditi što se desilo večeras, kaže Šarar. Možda će se ova novinarka, kažem ja, čuti kako negoduje, nervozna jer se gura oko stola i pokušava nešto čuti kako bi mogla odraditi svoj posao, a razgovor se čuje isprekidano, slabo ili nikako.

- Pa krajnje je vrijeme da netko novinare dovede u neugodnu poziciju, a ne obratno, komentirao je pročelnik.

- Kad sam radio na Akademiji, uvijek bi došao netko i rekao: »Nije li naša generacija bila najbolja?« A nije. Svaka nova je bolja, jer uvijek se nađe neki Maljković, Ćurković, Stojnić... Ovo što je David radio, ja sam htio da se o tome govori, jer kako sam ja to shvatio, i zato sam to objeručke i prihvatio, on je postavio nešto što inače nije postavljeno i stavio je nas kao žive izloške. Meni je to fenomenalno. Ne znam je li to govorio ili nije, ali meni se to svidjelo. Mislim da David pravi jednu živu skulpturu i mislim da je pošten taj pristup, meni se pristup svidio. On je priznat autor u svijetu, koji to sebi može dopustiti. Najvažnije je stojiš li iza toga što govoriš i radiš, a ovdje David stoji iza toga, rekao je profesor Violić. Kao dio Davidove izložbe, osjeća se, kaže mi, jako dobro.

Svjetlo/mrak

Sam Maljković, s kojim sam također razgovarala, kaže da je njemu najvažnije da se stvaraju ti paralelizmi s kolekcijom i nekakav suživot, odnos s kolekcijom, ali i ne samo s kolekcijom, nego s genezom grada.

- Ljudi koji su stavljeni u kontekst večere, to su ljudi koji su bili bitni i još uvijek su bitni za scenu. Ako govorimo o ranim devedesetima, to su ljudi koji su na neki način oblikovali ovaj prostor, stvarali su produkciju smisla, što je u tom trenutku bilo vrlo važno, kaže Maljković. Na pitanje o smislu nekad i danas, kaže da je riječ o vremenskim kategorijama i, naravno, društvenim.

- Tada je prostor u društvenom smislu bio manje zasićen, i bio je, ako se može reći, prohodniji. Dakle, manje oblikovan, ali s druge strane više prohodan. Danas je društvo oblikovano na drugi način i prostor se zasitio različitim dinamikama gdje je u principu ta prohodnost manja. Znači, moramo razmišljati na koji način ćemo djelovati. Stvari se mijenjaju, ne bih govorio u kategorijama »na bolje« ili »na lošije«, stvari se naprosto mijenjaju i to su realiteti koje moramo prihvatiti i s kojima moramo živjeti - ja ili bilo tko od nas. S druge strane, bitno je vidjeti gdje možemo stvarati nove vrijednosti i nove kvalitete, tumači Maljković. Ja mu velim da mi se čini da je specifičnost generacije rođene 70-ih što nema sjećanje na »toliko bolju mladost«.

- Mislim da govorimo o dvjema pozicijama: ako o 90-ima govorimo kao o nekom prostoru mraka, a o ovome što se kasnije desilo i kako danas živimo, kao o prostoru svjetla, pitanje je, je li to svjetlo takvo kako smo mi očekivali; je li dakle to taj prostor svjetla kakvom smo se nadali... To su vrlo osobna iskustva, govorimo o pojedinačnim čitanjima - zaključuje David Maljković.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.