Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 1
Sutra: 4° 4° 1
19. studenoga 2018.
Rasprodana knjiga

Jedan svijet, jedan Feral: Gorki smijeh slobode ili Viva ludež!

Jedan svijet, jedan Feral: Gorki smijeh slobode ili Viva ludež!
Jedan svijet, jedan Feral: Gorki smijeh slobode ili Viva ludež!
Autor:
Objavljeno: 8. veljača 2015. u 11:27 2015-02-08T11:27:00+01:00

Nije lako pisati o knjizi čiji su glavni likovi Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović. Jer, Viktor, Predrag i Boro nisu samo junaci Feralove ulice, oni su prijatelji, kolege, suborci. Prije, za i poslije »Ferala«

Teško je pisati o knjizi koja tek što je izašla, a već je rasprodana iako iz tiskare nije ni stigla na police knjižara! No, dobro 750 primjeraka nije puno, ali opet... Zvone telefoni iz inozemstva, šalju se mailovi – »Druže, moj prijatelj pita ako imam nekog u Rijeci koji zna nekoga tko može nabaviti knjigu, za cijenu ne pita!!!«. Svašta sam u životu doživio, ali da netko traži vezu da bi kupio knjigu, ne pamtim.

  Zato, dragi naši čitatelji, ne trošite impulse, ne silujete internet, ne nudite mi više tisuću eura, za sve vas imam turboekskluzivnu vijest: Knjiga Borisa Pavelića »Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune«, u izdanju našeg »Adamića«, uskoro će, nekako s proljeća, a možda i prije, doživjeti svoje drugo, nadopunjeno i još ilustrativnije izdanje. Nakon ove propagandne poruke, valjda vam je jasno kako sam se ja uspio dočepati jednog od posljednjih libara kojih izdavač Dragan Ogurlić nema dovoljno niti za Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu.

Junaci Feralove ulice

Nije lako pisati o knjizi čiji su glavni likovi Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović. Jer, Viktor, Predrag i Boro nisu samo junaci Feralove ulice, oni su prijatelji, kolege, suborci. Prije, za i poslije »Ferala«. I te 1993. godine, kada je od svih »velikih« medija samo »Novi list« dao podršku Kulušićevoj »Slobodnoj Dalmaciji« u neuspješnoj borbi protiv kutleizacije i novih hrvatskih fundamentalista, jedino moguće i logično je bilo da se »Feral Tribune« u svoju odisejsku avanturu otisne 1993. iz Rijeke, iz posljednje olovne tiskare na Balkanu.

  Kada je »Jadrolinijin« »Ivan Zajc« nakon cjelonoćne plovidbe privezan na gat, iz utrobe broda izašla je od dingača raščupana ekipa. I odmah se dala na posao, jer rokovi su svetinja. Windowsi su tada bile pisaće makine marke »Biser« i po koja »Olyimpia«, foto shop škare i ljepilo, layout se zvao špigl, a IT stručnjaci strojoslagari, meteri, cinkografi... Zajednička redakcija bila je »u Onyxa«, kako bi oni rekli za naš stari »Veseljak«.

  I ništa nam nije falilo! Sami protiv svih, što bi se danas reklo, neposredna demokracija, sjedinjeni kao svojedobno Dalmacija, Istra i Rijeka matici zemlji. Jedna »lokalna novina«, kako su je posprdno zvali oni kojima je bilo mrsko izgovoriti Supilovo ime »Novi list« i koji su htjeli ugušiti Vičevićevu uređivačku politiku. I oni, »Bogu-mili a ni vragu nisu mrski«, kako su se odredili u svom »Glasilu hrvatskih anarhista, protestanata i heretika«. Mi jedini koji smo se usudili u tim vunenim vremenima braniti čast hrvatskog novinarstva ogrezlog u sluganstvo režimu.

We are the Champions!

– Bit ćemo prvaci, ako nam dopuste!, samouvjereno su tada poručili u velikom intervjuu kolegi Nevenu Šantiću u našem listu Predrag Lucić i Boris Dežulović.

  Sutradan, u cik zore 1. lipnja 1993. godine, iz stare, dobre »parnjače«, u DDR-u davno napravljene »Plamagove« rotacije, izašao je prvi broj »Feral Tribuna«. Skakali su feralovci do plafona, meštre grafičare počastili bocom »Henesyja« i: PUT POD NOGE.

  – Osjećam se kao da nosim struju u Dalmaciju, možda je taj osjećaj najbolje opisao vozač kombija koji je u novolistovskoj tiskari ukrcao tek otisnute primjerke i krenuo za Split. A kada je na »Zajcu« kojim se vraćao na jug, Lucić ugledao čovjeka koji je raskrilio »Feral« i čita ga od retka do retka, znao je da ni za čim ne treba žaliti. Gotovo svih trideset tisuća primjeraka je rasprodano, a legenda traje i danas.

Doktor Pavelić

No, sve to, i još mnogo toga imate u knjizi kolege Borisa Pavelića. O njoj mi je, kažem, teško pisati, jer sam kao nesuđeni urednik dobar dio tekstova pročitao što bi se nekada reklo u rukopisu, onako kako ih je Boro dovršavao i slao mi ih mailom. Naravno da sam imao neku svoju viziju kako bi to trebalo izgledati, sugerirao mu »skrati ovo, dodaj ono, ovo proširi, ovo izbaci..«. Trebalo je to biti nekih tristotinjak stranica, na kraju je ispalo 687! Sada kada je sadržaj ukoričen, drago mi je da Boro nije poslušao, da je slijedio svoj instinkt i objavio sve ono što je mislio da treba objaviti.

  Sada vidim da je jedino Boris Pavelić mogao obaviti taj golemi posao, i da mu za ovu knjigu pripadaju sve zasluge, od ideje, preko pisanja do uredničkog posla. I gnjavljenja odgovornih da se rukopis tiska. S pravom bi se moglo reći da je ovo od korica do korica knjiga Borisa Pavelića i da se golemi uloženi trud, ne samo zato što je rasprodana, u cijelosti isplatio. Ne znam nikoga osim njega koji bi sve to mogao odraditi u osam mjeseci, obavljajući i dobar dio svog svakodnevnog novinarskog posla u redakciji.

  Nije impresionirao samo mene, već i jednog od prvih »feraloga« Sinana Gudževića koji me je jednom upitao što to Boro predano svaki dan proučava u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici:

  – Čita »Ferale«!

  – Sve?

  Da, svih 1185 brojeva »Feral Tribuna«, svih petnaest godišta, iščitao je Boris Pavelić pripremajući se za ovu knjigu. Plus sve one »Ferale« koji su izašli od onog prvog, objavljenog 16. listopada 1983. godine u Nedjeljnoj Dalmaciji, kojemu je ime dao još jedan feralovac i novolistovac, pokojni Ćićo Senjanović. Plus istraživanje opsežne novinske arhive o tom mediju. Plus intervjui s desetak Feralovih autora, urednika i novinara. Plus ostali izvori »objavljeni u novinama, knjigama i jednom diplomskom radu«...

A ovo je samo Uvod!

Da ne bih bio u sukobu interesa i da ne ispadne da titram redakcijskom kolegi, mogu se samo suglasiti i pridružiti ocjeni jednog ipak znanstvenika, povjesničara Dragana Markovine u »Novostima«:

  – Pa što je to Pavelić napravio? Bez imalo namjere da mu laskamo bez pokrića, treba priznati kako uloženi trud i njegov konačni rezultat predstavljaju perfektnu doktorsku disertaciju interdisciplinarnih društveno-humanističkih znanosti. Sve je u ovom rukopisu perfektno zanatski odrađeno i činjenično utemeljeno. Od kronologije na početku teksta, preko arhivskog istraživanja i razgovora s akterima, do prikaza ‘Feralove’ biblioteke i njezinih izdanja na kraju knjige. Da u ovom društvu postoji iole razvijena kritička svijest, disertacija ovakvog tipa imali bismo do sada na filozofskim fakultetima u zemlji i na cijelom južnoslavenskom prostoru pristojan broj. No baš zato što ih nemamo, ova se knjiga pojavila kao rukopis koji će bez ikakve sumnje popunit tu prazninu i, nadajmo se, potaknuti istraživanja sličnog tipa koja bi nasljeđu ‘Ferala’ dala primjereno mjesto u društvenoj povijesti.

  Ovom prigodom kao konstruktivnu primjedbu autora mogu samo upitati: Boro, ako je ovo Uvod u »Feral Tribune«, što nas čeka kada dođeš do merituma stvari i epiloga?

Feral Macht Frei

O »Feralu« sam povremeno znao nešto i ozbiljno napisati, shvatio sam to, hvala Googlu, pripremajući se za ovaj tekst dok sam se iščitavajući stare još jednom uvjerio o uzaludnosti ove naše profesije. Tako u uvodniku 12. lipnja 2007. godine, pokušavam, naravno bezuspješno, javnost preokupiranu ljubavnim jadima Vlatke Pokos i Dikana Radeljaka narajcati na nešto drugo, što će se dogoditi za tri dana kada se prvi put nakon 14 godina na kioscima nije pojavila od njih meni puno erotičnija i uzbudljivija novina. A »Feral Macht Frei« kaže:

  – Oprostite na smetnji, vi, do migrene, zabrinuti za sudbinu Vlatkinih gaćica i bundi te bačenog Dikanovog galebarskog prstenja!

  »Feral« se gasi, ona ista novina, koja je, na ovaj ili onaj način, u ovoj ili onoj formi, raskrinkavala najveća sranja naših državno-političkih brakova i brakolomaca. Gotovo istodobno, kada je »demokratski svijet«, u nizu priznanja kojima je splitski »tiednik hrvatskih anarhista, protestanata i heretika« ovjenčan proteklih 14 godina, izvan lokalnog hitro.hr sela, u globalnom gradu, dodijelio Zlatnu golubicu za mir stanovitom Viktoru Ivančiću, osvanuo je tekst Uredništva kojemu i dotični pripada, u kojem se upozorava nezahvalna javnost da je »u postojećim okolnostima izlazak svakog broja »Ferala« krajnje neizvjestan«(...)

  »Feralova« smrt neće biti Venecija samo za splitski tjednik, već je to »aqua alta«, poplava koja će udaviti i ono malo preostalih grla koja se glasaju iznad vodenog žiga. I koliko god sudbinske Mjesečeve mijene i plime vlasti davljenike dodatno topile, plivajući godinama u tom istom novinarskom Canalu Grande čovjek ima osjećaj da se othrvao najtežem mlinskom kamenju, a na kraju završio na dnu zahvaljujući prijateljskoj ruci koja se u posljednji tren izmaknula.«

I nakon Ferala Feral

I tako bi. Da, naravoučenije kaže da »prijatelji« u zadnji čas uvijek otrče u suprotnom pravcu, u pomoć pobjednicima, pa su tako i mangupi u našim redovima pridonijeli neumitnom. Tako je 20. lipnja 2008. izašla posljednja naslovnica »Feral Tribuna« na kojoj je tužni lik Charlie Chaplina i naslov: PUT POD NOGE. Budući da se in memoriam nikome ne piše dvaput, samo ponavljam tom prigodom istoga dana u Novom listu objavljeni »I nakon Ferala Feral«:

  – Nakon Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića ugasila se i novina koja je prešla sve granice izazvavši sablazan smjestivši ih svojom naslovnicom u goli zagrljaj bračnog i mračnog političkog kreveta.

  »Feral« je zaista prelazio sve granice, jer su ga čitali i pisali isključivo pripadnici pokreta otpora koji nisu ispranih mozgova pristali na mržnju, oni obično nazivani i proskribirani kao jugonostalgičari, samo zato što vlastitu naciju nisu željeli prihvatiti kao jedino mjerilo dobrog ukusa. Začet još u YU jednoumlju, prilog splitskih anarhista, protestanata i heretika zarana je završio novinarske univerzitete policijskog progona i sudskih zabrana, da bi, poput vječnog ponavljača, istu školu i gradivo do boli prošao i prorešetao u demokratskoj i neovisnoj Hrvatskoj.

  Bez obzira koja ideologija bila na snazi i diktatura na vlasti, »Feral« se uvijek osjećao kao kod kuće, kao posljednje svjetlo u tamnici naših naroda ili prvi fenjer na domoljubnom ciljniku vrhovnikovih zrakomlata. Palili su ga svi koji su stigli, ne da bi vidjeli već da dovijeka ostanu u mraku. I posrećilo im se, te ištipane hartije suza i smijeha naše svakodnevice više nema, nema više što gorjeti, nemaju više na što ložiti svoju mržnju na te Bogu-mile, a ni Vragu mrske dinosaure. Svo je gorivo skupo, ono za dušu najskuplje.

  I tako, dok sad sretno tapkamo u tmini, možemo samo grohotom uzvratiti na sve te zablude, tlapnje i mjesečarenja koju je taj neprilagodljivi bolesnik, koji se cijelog svog vijeka mučio s vlastitom eutanazijom, ostavio iza sebe u svom oproštajnom pismu: »Kroz desetljeće i pol svoga postojanja Feral Tribune pisao je o temama o kojima su drugi mediji šutjeli. Otkrivao je istine koje su drugi prikrivali. Iznosio je stavove od kojih su drugi zazirali. List i njegovi novinari u tih su petnaest godina dobili više međunarodnih priznanja i nagrada nego cjelokupno hrvatsko novinstvo u cjelokupnoj svojoj povijesti.«

  Zar se za takvom nakazom i nakaradom koja se hvasta »otkrivanjem istine« i »međunarodnim nagradama« žali, može li normalan stanovnik ove nenormalne zemlje biti ucviljen što se riješio tog izroda i guje iz vlastitih njedara koja ga je denuncirala urbi et orbi onakvim kakav on jest? Ni vijenca, ni flora, ni glazbe ni blagoslova. Otišao je samoubojica koji je, objektivno, previše i poživio. Mi koji iza njega ostajemo osuđeni smo da ubuduće ne čitamo već živimo stvarnost o kojoj nam je govorio.

  Jedini koji zaslužuje in memoriam kolateralna je žrtva tog monstruma, maloljetni Robi K., nesretni plod te »cover story« utrobe, koji, zahvaljujući svojim neodgovornim roditeljima svih tih godina nikada nije uspio završiti III.a razred, i za kojim ćemo vječno tugovati svi mi, njegovi vršnjaci. I zato, umjesto posljednjeg pozdrava: N bava kua?

  Feral je mrtav, Viva Ludež.

The End

Na posljednjoj stranici posljednjeg broja Feralovci su sportski priznali poraz: HRVATSKA IDE DALJE, FERAL ISPAO.

  Pažljivijem čitatelju vjerojatno nije promaknulo da se u prašnjavom naslovu in memoriama krije tračak nade da to nije posljednji lumin na grobu već žeravica koju su prekrili snjegovi, ruzmarin i šaš. I koja tinja čekajući dan kada će bljesnuti u pravom svjetlu. I koliko god me uvjeravali da ne treba oživljavati mrtvaca, koliko god razumijem Predraga kada onima kojima fali »Feral« poručuje kako je sumanuto samo vikati »Johnny, vrati se!«,napravite nešto sami, svoju »Azru«, negdje duboko u sebi siguran sam da ovo nije kraj. Možda sam naivan, zanesen ili lud, ali vidim da je ova knjiga Borisa Pavelića zaista tek Uvod u Feral Tribune.

  Ne samo zato što nam je »Feral« danas barem jednako potreban ako ne i više nego dok je izlazio, ne samo zato što su ti stari tekstovi, ilustracije, fotomontaže još uvijek živ življi...

Dovoljno je ulja za užgat, a ni picaferaji nisu za penziju. Stoga mi za kraj ne paše ni Matoš koji kaže kako je »hrvatska smrt uvijek imala više ukusa od hrvatske publike.«.

  Ne mogu su pomoći. Ja sam nepopravljivi navijač. I sve bih dao da je Hrvatska ispala, a Feral otišao dalje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka