Stratište feminizma

Dalmatinska zabavna glazba i holivudske romantične komedije: Žena, majka, glupača

Maja Hrgović

Umotano u celofan lošeg humora, obezvrjeđivanje i stereotipiziranje žena čini se dopadljivim pa ga milijuni probavljaju uz kokice, ne pitajući se o porukama



Nigdje se stereotipi o ženama ne pronose s takvom nepokolebanom zadriglošću kao u dalmatinskoj zabavnoj glazbi i holivudskim romantičnim komedijama. Usporedba se samo na prvi pogled doima nategnutom. U dalmatinskim pjesmama ženski su likovi omeđeni koordinatama majčinstva, patništva, žrtvovanja za djecu i odsutne muževe, volovskog služenja patrijarhatu.


»Rodila san tebi sina / isto ko što od davnina / rađale su majke za tebe«, pjeva Doris Dragović u slavu domovine i patrilinearnog naslijeđa. U jednoj drugoj pjesmi, Severina zapada u trans ispaljujući stihove o ženskoj pokornosti muškarcu, raspačavajući mit o sretnoj potlačenosti vjernih, a prevarenih žena. Sve dok je bude volit će ga slipo, pa i kad je vara, s njime joj je lipo.  Zašto uopće čeprkam po rimovanim izlučevinama balkanske mizoginije? Nedavno me moja dvogodišnja kćer, koja (trebam li se zabrinuti?) zna sve stihove »Bižuterije« napamet, iznenadila kreativnom intervencijom u završne stihove tog hita Jelene Rozge: umjesto da ritmičnu lamentaciju o nedovoljno cijenjenoj ženi okonča ogorčeno-osnažujućim pokličem »žena, majka, kraljica!« kako to nalaže pjesma, moja kćer je odjednom, u dokolici, taj poklič promijenila u »žena, majka, glupača!«.   

Bit je ista


Odmah mi je ta zaigrana djetinja alternacija zazvučala znakovito, simbolično – učinila mi se podesnom odrednicom za čitav živahni svemir dalmatinskog pop-folklora, krovni pojam za sve žene koje su njegovim silnicama svedene na jednoslojne likove podređenih, budalastih, ostavljenih, prevarenih i pasje vjernih hrvatskih rodilja. (Pivaj svitu, pukni puško, rodilo se muško!)    


Razmišljajući pak o sladunjavim rom-com kamilicama koje sam u zadnje vrijeme stjecajem okolnosti pogledala u kinu, zatekla me iznenadna spoznaja da je isti taj triptih atributa zastrašujuće precizan opis ženskih likova u holivudskim romantičnim komedijama. Usprkos tome što je dekor u tim filmovima ponešto drugačiji od onoga u pjesmama Mladena Grdovića i Doris Dragović, bit je ista: uzmimo za primjer bilo koji popularni film s Katherine Heigl u glavnoj ulozi i promotrimo oko čega su scenaristi (skoro bez iznimke muškarci, to je važno) ispleli radnju.




Na početku priče zatičemo Heigl – ili Jeniffer Aniston (glumice, dakle, s kojima računa svaka uspješna romantična komedija novijeg datuma) kao uspješne solo djevojke posvećene karijeri i druženju s prijateljima. Unutar prvih desetak minuta netko od tih dobronamjernih prijatelja, ili zlonamjernih kolega s posla, zabrinuto će zdvajati nad činjenicom da junakinja još nije udana, da nije čak ni blizu pronalaženju životnog partnera, iako je na pragu dvadesetpete(!).


Učas će se samostalna, uspješna djevojka prometnuti u otužno manjkavu karikaturu koja, s ponešto opiranja na početku, s vremenom ipak prihvaća aktivnu ulogu u bjesomučnom lovu na kakvo muško: kolegu s posla, tipa kojeg je upoznala u podzemnoj, nekoga od bliskih prijatelja u kojima odjednom vidi idealnog ženika.


Kulminacija priče: u sceni katarzičnog iskupljenja (a zastrašujuće su velike šanse da se ono dogodi na aerodromu!), junakinja odbacuje dosadašnji život koji je, sad to jasno vidi, nije ispunjavao, i predaje se slijepo, bezrezervno, kao Severina u onoj jezivoj pjesmi, u ruke svom muškarcu, nagoviještajući tako sretnu integraciju u svijet žena-majki-glupača. Hepi end.       

Stereotipi u filmu


   Romantične komedije su stratište feminizma. Umotana u celofan lošeg humora, činjenica da se tu radi o posvemašnjem obezvrjeđivanju i stereotipiziranju žena čini se dopadljivom pa je milijuni probavljaju uz kokice, ne pitajući se o porukama koje im se serviraju uz simpatične grimase Jeniffer Aniston.


A da je socijalni utjecaj tih stereotipa izuzetno loš, misli i Diana Nenadić iz Hrvatskog filmskog saveza.


– Mladi se, na primjer, smiju takvim stvarima jer su one predstavljene smiješnima, ali ih na taj način u biti prihvaćaju, unose u svoje mentalne strukture, u svoje živote, zato stereotipi u filmu kao jednom od najutjecajnijih medija u društvu, mogu biti jako opasni, kaže Nenadić.


Kad je prije tri godine u sklopu nacionalnog filmskog festivala u Puli Vladin Ured za ravnopravnost spolova priredio okrugli stol o tretmanu žena u hrvatskoj kinematografiji, šokirao me podatak da su u osamnaest godina od osamostaljenja Hrvatske, od ukupno 106 snimljenih dugometražnih filmova, samo tri naslova imala žene za protagonistice. Također, ženske su uloge gotovo bez iznimke podijeljene u kategorije kurvi, majki, fatalnih žena, svetica. Opet, važno je reći su skoro svi scenaristi i skoro svi redatelji dugometražnih filmova – muškarci.    


Iskorak iz ove depresivne statistike, koja se tiče Hrvatske koliko i svijeta, napravili su nedavno autori (i autorice!) filma »Bridesmaids« (»Djeveruše«) koji se trenutno prikazuje u domaćim kinima, a kritičari ga slave kao feministički manifest za novi tip romantičnih komedija. Scenarij za »Djeveruše« redatelja Judda Apatowa (koji je dosta radio s Katherine Heigl) napisale su Kristen Wiig i Annie Mumolo koje u filmu i glume: Wiig je protagonistica, tridesetineštogodišnjakinja koja se teško nosi s ulogom vjenčane kume svojoj prijateljici od djetinjstva, Mumulo je sjajna u sporednoj ulozi neznanke s paničnim strahom od letenja.


U priči o divljim pripremama za vjenčanje i prijateljstvu na kušnji, osim finog humora (ovdje-ondje presječenog s grubljim, »muškim«, zahodskim, koje je nadopisao Apatow) osvježenje donose sitni pomaci: glumice su daleko od holivudskog ideala zanosnih manekenki, junakinja je najprokrvljeniji ženski lik nastao u visokobudžetnoj Americi u zadnjih desetak godina, muškarci u filmu nisu – kao u regularnim romantičnim komedijama – zlatna telad čijim se ukusima i željama žene žure prilagoditi po cijenu vlastitog dostojanstva i gubitka identiteta.


Ovaj bi tekst, na kraju, mogao značiti preporuku za gledanje »Djeveruša« (stvarno, bolje su od »Mamurluka« kako sugerira reklamni slogan) i poziv na bojkot svakog izdanka glazbene i filmske industrije koji obezvređuje i jeftino stereotipizira ljudska bića.


S druge strane, mogao bi se iščitati tek kao poziv na kritičniju, analitičniju recepciju pop-kulture, prije nego što nas sve pretvori u žene-majke-glupače.