CANNES Svijet se promijenio u zadnjih dvadesetak godina, ušli smo u neistražene vode kojima još uvijek nesigurno plovimo – kaže austrijski redatelj Michael Haneke, odgovarajući na pitanje novinara o koketiranju s društvenim medijima u svom novom filmu »Happy End«, i na koji način ti suvremeni oblici vizualne komunikacije mijenjaju društvenu interakciju i ljudsko ponašanje.

– Ja sam uvijek koristio različite forme vizualne komunikacije u svojim filmovima, a danas ne možete secirati svijet i društvo ignorirajući društvene medije, no ovaj film se ne bavi tim fenomenom. Barem se nadam da se to nije nametnulo kao glavna tema filma – kaže.

I nije, jer »Happy End« je drama u čijem je središtu dobrostojeća gradska obitelj s uspješnim privatnim biznisom, čiji su međusobni odnosi sve samo ne idealni, a istovremeno je njihov odnos prema izvanjskom svijetu i društvenoj zbilji poprilično disfunkcionalan. Možda je najlakše ovaj film ironična naslova opisati kao satiričnu dramu s okusom crnohumorne sapunice, koja secira europsku buržoazijsku klasu. Hanekeov autorski pečat i redateljski prosede prepoznaje se i ovaj put: dugi kadrovi, savršeno napisani dijalozi, »živi« glumci, iznenadni šokantni prizori i korištenje različitih vizualnih formata i tehničkih gadgeta, elementi su kojima redatelj kreaira svoj poseban filmski svijet.

Sjajna ekipa

– U svakom svom filmu držim se knjige snimanja vrlo disciplinirano. Naravno, ponekad na samom setu dođe do manjih izmjena, ali uglavnom slijepo pratim ono što sam ranije zabilježio. To mi je važno jer želim izbjeći potencijalne probleme na setu i ne volim polurješenja; volim znati u kojem smjeru se stvari kreću.

– Taj sam scenarij napisao prije nekog vremena, naslov filma je bio »Flashmob«, ali nikad nije došlo do realizacije. Ne bih ulazio u razloge zašto i kako, ali mogu reći da su neki elementi i neki dijelovi tog scenarija završili u ovom filmu.

Osam puta u konkurenciji

Michael Haneke jedan je od rijetkih filmaša koji su u Cannesu osvojili dvije Zlatne palme. To mu je prvi put uspjelo 2009. za film »Bijela vrpca« kad se već bližio 70. godini života. Tri godine kasnije drugu je Zlatnu palmu osvojio za dramu »Ljubav«, a »Happy End« je njegov već osmi film u konkurenciji najprestižnijeg filmskog festivala u svijetu.

– Tekst sam pisao tako što sam istovremeno gradio zaplet oko likova i odvojeno kreairao likove, iako ovaj film zapravo i nema klasičan filmski zaplet. Vrlo je teško pisati scenarij i spajati sve elemente u koherentnu cjelinu, zato pisanje i traje tako dugo. Moj film ne obiluje velikim iznenađenjima, dijalozi su prilično jednostavni i jasni, nema nekih posebnih događanja… Nemam neki svoj poseban sustav, na svakom sljedećem filmu imam drukčiji pristup. Moj cilj je otkriti i reći što je manje moguće, kako bi gledatelj u svojoj glavi povezao puzzle i stvorio svoju sliku događaja u filmu.

Danas su me već pitali da objasnim prizor u kojem grupa tamnoputih izbjeglica, stjecajem okolnosti, dolazi na raskošan ručak na kojem se okupila francuska buržoazija, ali odbijam odgovoriti na to pitanje jer želim da gledatelj sam izrazi svoje mišljenje. Nije na meni da objašnjavam svoj film.