Postavljanjem Nine Obuljen Koržinek na čelo resora kulture premijer Andrej Plenković je pokazao izvjesnu hrabrost, no na ministrici je sada da se bori ne samo s revizijom HAVC-a, nego i sektorom koji vapi za temeljitim sređivanjem
Kada bi radikalni kritičari Nine Obuljen Koržinek pročitali njenu biografiju, morali bi zaključiti groznu stvar: ta žena kao da se školovala za ministricu kulture. Sve je u toj biografiji »po špagi« – kombinacija kulturnjačke i društvene pozadine, teorija i praksa, violina, jezici, književnost i vičnost paragrafima… Ne mora se tu ni spominjati da je bila i pomoćnica ministra i državna tajnica, da itekako poznaje Runjaninovu i njene katakombe, kako one vidljive i fizičke, tako i one nevidljive manje vičnom oku.
No ti kritičari uglavnom ne čitaju, nego iz nesvijesti kadroviraju pa pokušavaju Nini Obuljen prikrpiti suučesništvo u dubiozama oko HAVC-a, naše najuspješnije državne institucije iz domene kulture. I dobro je da je predsjednik Vlade Andrej Plenković odmah po predstavljanju svojih ministara najavio istragu u HAVC-u (bez obzira na to što tamo i tako kopa Državna revizija), pa da se jednom za svagda te stvari raščiste i da prestanu olajavanja kojima je uvelike kumovao bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović, uporno prešućujući izvještaje i nalaze koji su HAVC-u išli u prilog.
O konceptima i ljudima
Na tom Plenkovićevu obraćanju javnosti, prvom nakon sastanka u Predsjedništvu HDZ-a na kojem je dogovoren sastav Vlade koja će pred Sabor, gledatelj obični mogao je primijetiti jednu čudnu stvar: čak tri prva novinarska pitanja bila su vezana za kulturu. Ne, reći će ispravno kulturnjaci, nisu bila vezana za kulturu, nego za Zlatka Hasanbegovića i njegovu nasljednicu. Kultura s tim doista nema nikakve veze.
Ali ima politika. Procjenjivali smo da će Plenković maknuti Hasanbegovića iz izvršne vlasti, jer je po svemu ekspozitura bivšeg Karamarkovog suludog projekta, koji je u svojim redovima imao i barakaša Crnoju, ali još važnije – novu kulturnu revoluciju. I pogodili. Jer Plenkoviću »nove« kulturne revolucije s crnim kapicama nikako ne trebaju.
No pogriješili smo kada smo procjenjivali da je Obuljen prevelik rizik i da će potražiti neko manje istaknuto rješenje, oko kojeg se neće toliko lomiti radikalna koplja. Plenković je tu priču odlučio zapakirati, otvorivši joj zraka, doduše, u nekim drugim ministarstvima, a potencijalno i u saborskim odborima, u kojima bi mogli isplivati raznorazni hasanbegovići, na što smo također upozoravali. Mogli bismo se svi skupa tako podsjetiti što može jedan odbor ako spojimo pojmove »Ilčić« i »kurikularna reforma«. No to su teme za druge rubrike, jer smo ovdje ipak na kulturi.
Nina Obuljen za kulturu doslovno, u ovim okolnostima, znači neku šansu. To ujedno znači i da smo svi skupa spustili kriterije, jer morali bismo se sjetiti gospođe u mandatu Bože Biškupića, kada je kao državna tajnica djelovala ženom paragrafa, a ne kulture. No u međuvremenu je Božo Biškupić, sa svim svojim muzealizmima i tradicijom, u našoj svijesti postao gospodin čovjek, a Nina Obuljen, sa svojim paragrafima i legislativom, obrazovana, informirana i upućena. Sada smo toga svjesni, naime, da smo tada zapravo raspravljali o »sitnicama«: konceptu vođenja resornog ministarstva.
Nagomilana nesposobnost
No i to je pitanje: što zapravo želimo od ministra kulture? Da bude kreativni kulturnjak ili sposobni menadžer? Ili danas samo želimo nekog pristojnog, koga se nećemo sramiti? Vjerujem da smo dosad skupili dovoljno iskustva da zaključimo da nam treba sposobni menadžer, vičan paragrafima i fondovima, no koji će znati cijeniti kreativnost i kulturni progres. I uz to je pristojan. A trenutno je u državi, od realnih kombinacija, najbliže tome Nina Obuljen Koržinek.
Tako smatra i dobar dio kulturnog sektora, s koje god ideološke strane stajali, što se trenutno čini jačom podrškom i od one u slučaju imenovanja Andree Zlatar Violić. Ali kad Hasanbegović i njegove kapice više ne budu u žiži javnog interesa, kada Plenković više uopće ne bude morao odgovarati na pitanja o kulturi, ostat će samo neizmjerna nagomilana nesposobnost Zlatka Hasanbegovića na terenu, nataknuta na nesposobnost Andree Zlatar Violić, nataknuta na sektor koji je, u principu, sa svojim javnim potrebama u kulturi, hladnim pogonima, glomaznim muzejima i kazališnim kućama polomljenih prozora, dosadna muha smetnje funkcioniranju progresivnog neoliberalnog kapitalizma. A to je izazov koji bi mogao biti nepremostiva prepreka i najuzornijoj biografiji.
Znači li sve to da ćemo malo tražiti od Nine Obuljen Koržinek? Nikako. Za početak: povećanje budžeta s projekcijama do jedan posto proračuna po godinama. A onda možemo dalje, po paragrafima, zakonima, fondovima i podsektorima.
