"Kasandra" u HNK Ivana pl. Zajca

Mira Furlan u Rijeci: Oliver Frljić me zadivio hrabrošću i genijalnim scenskim rješenjima

Kim Cuculić

Snimio Sergej DRECHSLER / NL arhiva

Snimio Sergej DRECHSLER / NL arhiva

Oliver Frljić me zadivio svojom hrabrošću i svojim, ponekad upravo genijalnim scenskim rješenjima u predstavi »Hrvatsko glumište«, ali su me riječki glumci posebno impresionirali svojim potpunim davanjem na sceni. Bez spremnosti glumaca da »idu do kraja« ne bi bilo ni te sjajne predstave



Mira Furlan, jedna od najzaposlenijih i najpopularnijih glumica u Hrvatskoj i Jugoslaviji u razdoblju osamdesetih godina, glumi naslovnu ulogu Kasandre u predstavi koju u Hrvatskoj drami HNK-a Ivana pl. Zajca režira Nada Kokotović. Predstava »Kasandra« nastaje prema tekstu Christe Wolf, a premijera je najavljena za 15. ožujka. Redateljica i koreografkinja Nada Kokotović uvodi u predstavu paralele s našim vremenom – kroz arhaičnu bitku spolova, ona postavlja pitanja o vjerskoj i kulturnoj pripadnosti i gleda kritički na ulogu žena u našem društvu.


 Spomenimo i to da će večeras u riječkom antikvarijatu Ex libris, s početkom u 19 sati, biti predstavljena knjiga Mire Furlan »Totalna rasprodaja«, objavljena u izdanju beogradske izdavačke kuće Samizdat B92.


Najprije ste u riječkom kazalištu trebali igrati u »Tko se boji Virginije Woolf« Edwarda Albeeja. Naslov je, kao što je poznato, zamijenjen. Čija je bila ideja da se umjesto njega postavi »Kasandru« Christe Wolf?


– Već dugo postoji ideja o suradnji između mene i riječkog kazališta. U zadnju godinu-dvije razgovaralo se o raznim projektima a onda se, spletom okolnosti, desila »Kasandra«. Ideja je potekla od Nade Kokotović koja je napravila zanimljivu adaptaciju tog odličnog, ali vrlo teškog i intelektualno zahtjevnog romana Christe Wolf, adaptaciju po kojoj je već u Njemačkoj radila uspješnu predstavu. Ja sam roman čitala nekada davno, možda još u gimnaziji, i on je na mene još tada ostavio dubok dojam. Činilo mi se da ima smisla baviti se tim važnim, uvijek relevantnim tekstom koji govori o sudbini žene u muškom, militantnom, crno-bijelom svijetu, ma kako tekst bio težak i zahtjevan. Vidjet ćemo da li će se publika složiti s mojom, odnosno našom procjenom.

Glumci i redatelji




Svaka predstava je rizik i čovjek nikad ne zna kako će finalni produkt na kraju ispasti, hoće li zaživjeti, hoće li komunicirati s publikom, na kraju krajeva – hoće li ga itko htjeti gledati. U tome da nikad »ne znamo što će biti« je, naravno, i glavna draž naše profesije. Čovjek je uvijek na nuli, uvijek se počinje iz početka i nitko nikada ne može garantirati uspjeh. Zastrašujuće, ali i uzbudljivo.


Jeste li možda već i prije razmišljali o tome da biste voljeli glumiti Kasandru?


– Ne maštam previše o ulogama, pokušavam se prisjetiti jesam li to ikada činila i čini mi se da nisam, čak ni u mladosti, a osobito ne sada. Važniji od uloga je za mene uvijek bio proces rada, ekipa s kojom radim i, najbitnije, redatelj koji glumca ili razumije ili ne razumije, koji ga prati ili ne prati, koji ga – oprostite na patetici – voli ili ne voli. Glumac vjeruje režiseru i otvoren je za sve što on/ona predloži samo ako osjeća da ga se voli, da mu se vjeruje, da ga se čuje i vidi, onakvog kakav on jest. Često se u procesu rada u kazalištu, a još više na filmu i na televiziji gdje nikad nema vremena ni za što, događa da ta »ljubav«, to uvažavanje, to međusobno povjerenje izostane i onda rad postaje muka. Glumci ožive kao sjeme pod vodom kad ih zaliješ nježnošću, pažnjom i ljubavlju. Kad god se usudim reći nešto takvo, jedna moja prijateljica, glumica, kaže mi da sam potpuno nerealna jer da toga naprosto nema. Ne više, ne u ovom sadašnjem vremenu, kaže ona. Ali ja znam da ima. Znam da je to moguće. Doživjela sam takvu vrstu suradnje. Rijetko doduše, ali jesam. Uostalom, snovi su dopušteni, nitko nam ih ne može oduzeti.

Grci kao sudbina


Kako ste doživjeli tekst Christe Wolf i u kojoj mjeri će se predstava razlikovati od njezina proznog predloška?


– Obećajem da nećemo sjediti na sceni i čitati roman! Nada je u osamdesetim godinama smislila i osmislila cijeli jedan novi scenski žanr, tzv. koreodramu. Ona je izuzetna pojava na našim prostorima, a i šire. Spojila je umjetnost plesa s umjetnošću drame i stvorila, otvorila novi prostor scenskog izraza. Uvijek sam je izuzetno cijenila i divila joj se. Zanimalo me je da isprobam taj žanr, tako različit od svega što sam u životu radila. Za razliku od rada »iznutra« prema dobrom starom Stanislavskom, u ovoj vrsti kazališta je bitna preciznost i točnost, gotovo kao u nekom muzičkom komadu: postoji partitura koja se mora točno odsvirati. Uvijek je zanimljivo i korisno maknuti se na čas od sebe i od svojih oprobanih metoda i probati nešto drugo.

Prije 14 godina igrali ste Medeju u predstavi Teatra Ulysses na Brijunima. Sad u riječkom kazalištu tumačite Kasandru. Nalazite li poveznicu između tih dvaju likova – proročice Kasandre i čarobnice Medeje?


– Nikako da se maknem od Grka! Nije ni čudo, kad su oni ionako već SVE napisali! Moja zadnja predstava u Hrvatskoj je bila Euripidova »Helena« u Magellijevoj režiji. Slijedila je Euripidova »Medeja« u režiji Lenke Udovički. I sad zatvaramo krug (barem se tome nadam!) s Kasandrom. Poveznica? Ima ih koliko hoćete: sve te žene su, na ovaj ili onaj način, »izmještene« iz vlastite sredine, nijedna od njih ne pripada sredini u kojoj se zatekla, sve one su »onaj drugi«, onaj drugačiji kojeg se sredina boji i kojeg zbog toga izopćava. Tu se cijela priča dotiče i moje vlastite priče: pitanje pripadanja ili nepripadanja, pa pitanje iskoraka iz očekivanog i dopuštenog i zatim cijena, obično vrlo visoka, za taj iskorak. I tako dalje, i tako dalje… Postajem umorna od te priče, iako je ta priča vezana za jedno od glavnih i najvažnijih pitanja našeg vremena i, kao što vidimo po postojanosti ovih tema sve od starih Grka naovamo, to pitanje ostaje neriješeno, nažalost. Jer su izbjeglice iz Sirije u malom austrijskom, mađarskom ili poljskom gradiću isto tako zastrašujuće kao što je to strankinja Medeja bila u »civiliziranoj« Grčkoj ili Kasandra u svojoj vlastitoj Troji, budući da se usudila rat vidjeti drugačije nego njeni sunarodnjaci.

Lov na vještice


Christa Wolf napisala je esej »Od Kasandre do Medeje«, u kojemu ove mitološke likove uzima kao metaforu sudbine žene u posljednjim tisućljećima. Na koji način u predstavi aktualizirate pitanje žene u društvu?


– Na koji način? To prepuštam da sami vidite i procijenite. Što se tiče sudbine ženskog roda kroz tisućljeća naše civilizacije, ona je prilično zastrašujuća i krajnje deprimirajuća. Iako žene tvore polovicu čovječanstva, ako ne i većinu, one su svuda tretirane kao manjina.


Kad se govori o manjinskim pravima, tu su uključena i ženska prava. Od te zapanjujuće besmislice počinje sve. Naravno, to uništavanje i ponižavanje žena kroz povijest ima izvor u paničnom muškom strahu od ženske snage. Jedna slika mi je u glavi: pred koju godinu je tristo žena u Afganistanu organiziralo protestni marš kroz Kabul. One su mirno hodale ulicom, a oko njih su stajali razjareni muškarci, gomile, stotine i stotine muškaraca koji su na njih pljuvali, vikali i gađali ih kamenjem. Te žene tako simbolički prolaze kroz razjareni, bijesni muški špalir, odakle na njih stižu uvrede i kamenje u glavu, evo već milenijima. One hodaju i hodaju, a oni ih gađaju kamenjem. To je otprilike slika našeg svijeta.


Moram ovdje reći da žene u ovoj priči ne smatram nedužnima za vlastitu sudbinu, dapače. Mnoge žene će prve uzeti kamen u ruke i njime pogoditi svoju takozvanu sestru. Ako se smijem vratiti svojoj vlastitoj priči, reći ću da je prvi kamen bačen na mene 1991. došao iz ruku moje »sestre«, novinarke Globusa, s kojom sam godinama čak povremeno prijateljski ćaskala uz kavu. Upravo je ona bacila taj prvi kamen nakon čega je lov (na vještice) bio proglašen službeno otvorenim.


Žene često sudjeluju u vlastitom poniženju, one ga omogućavaju na sve moguće načine. A kad je rat u pitanju, onda će se svako pravo, uključujući žensko i ono najosnovnije – ljudsko pravo, »pogaziti jer je jedina dužnost ubiti svog najljućeg neprijatelja«, da citiram Christu Wolf. Pa će onda i žena stati na stranu militantne crno-bijele muške ratničke logike, ne bi li dokazala svoj patriotizam. (Nije slučajno da riječ »patria« dolazi od riječi »pater«, tj. »otac«. Dakle, čovjek ne može biti »matriot«, nego samo »patriot«. Iako se »domovina« često prikazuje kao majka, treba je voljeti kao oca, muški, s puškom u ruci!)


Miris prošlosti


Kakvi su Vam dojmovi o riječkom ansamblu?


– Divni su, posvećeni poslu, spremni da naprave sve što se od njih traži. Ja sam uvijek zapitkivala, propitivala, često se suprotstavljala i odbijala učiniti ono što se tražilo. To je naprosto moja priroda. Kao i kod svih drugih ljudi, i moje najbolje osobine su ujedno i moje najgore. Antiautoritarni instinkt može biti problematičan, osobito kad su režiseri i producenti autokrati. Ali oni ionako ne žele sa mnom raditi. A ni ja s njima.Da se vratim na riječki ansambl. Divila sam im se neizmjerno nakon predstave »Hrvatsko glumište« na čiju sam premijeru bila pozvana. Bila sam apsolutno impresionirana njihovom spremnošću da daju sve, ali baš sve, bez zadrške, bez rezerve.

Oliver Frljić me zadivio svojom hrabrošću i svojim, ponekad upravo genijalnim scenskim rješenjima (kao što je ono impresivno, naglo otvaranje auditorija i pojava zbora riječke Opere u ložama – tu sliku necu nikad zaboraviti!), ali su me glumci posebno impresionirali svojim potpunim davanjem na sceni. Bez spremnosti glumaca da »idu do kraja« ne bi bilo ni te sjajne predstave.


Kad ste posljednji put nastupili na pozornici HNK-a Ivana pl. Zajca i kako sada doživljavate riječko kazalište?


– Toga se, nažalost, ne sjećam. Ali mora da sam nastupila na toj sceni na nekom od brojnih gostovanja zagrebačkog HNK-a u Rijeci. To će morati iskopati neki kazališni arhivar u trenucima dosade. Prvi ulazak u kazalište koje je tako slično zagrebačkom bio mi je šok. Morala sam izaći van na zrak da se smirim, toliko je snažan bio efekt vraćanja u prošlost. Osjetila sam isti ustajali zrak i onu istu atmosferu koja me je u mladosti gotovo uvijek, uz rijetke iznimke, gušila. Osobito me štrecnuo pogled na kazališni bife koji me u mladosti, dok sam vjerovala u utopiju jednog živog, kreativnog, pulsirajućeg, posvećenog kazališta, svaki put uspio prizemljiti, spustiti, rastužiti i zabrinuti.


Brisanje sjećanja


S druge strane su, naravno, i dobre uspomene, uvijek i isključivo vezane za dobar rad. Voljela sam u tom kazalištu raditi s Georgijem Parom koji je na pravi način slušao, i gledao i puštao da se stvari »dogode« same od sebe, umjesto da ih on nametne. »Nemoj ništa raditi, pusti da se samo dogodi«, sjećam se i danas njegovih mudrih riječi. Uspomene su, kao što vidite, miješane, nešto kao miješano meso na žaru.


Riječko kazalište, još moram reći, ima aspekt romantične zapuštenosti. Sigurna sam da zaposlenici kazališta, međutim, ne vide ništa »romantično« u zapuštenosti zgrade, garderoba i tako dalje. Kazalište zaslužuje više brige i više ljubavi od onoga što mu se daje, to je sigurno. Ali riječkim glumcima moram poručiti da bi trebali iskusiti igranje u kazalištima po New Yorku i Los Angelesu, pa da vide što znači prava zapuštenost. Igrala sam u predstavi u New Yorku koju je režirao slavni i vrlo cijenjeni Scott Elliott. Igrali smo u napuštenoj crkvi, a garderobu nikada nitko nije prozračio otkad je crkva sagrađena početkom 20. stoljeća. Nije mogao budući da nije bilo prozora. Tako stoje stvari u kazalištu u Americi, zemlji izobilja.


Što Vam znači povratak na pozornicu jednog nacionalnog kazališta nakon 1991. godine?


– Ne mislim o tome na taj način. Ovo je scena, lijepa scena, scena s odličnom akustikom, scena na kojoj se čuje i šapat, scena koja je velika a opet intimna, baš kao i scena HNK-a u Zagrebu na kojoj sam igrala 13 godina. Volim veliku pozornicu na kojoj čovjek može pustiti glas, scenu koja podnosi veliku emociju i veliku gestu. Život stalno prizemljuje i traži da smo sitni, mali i uplašeni. Scena, osobito ovakva scena, pruža čovjeku šansu da osjeti vlastitu snagu. Za mene je scena, pozornica, uvijek imala taj oslobađajući, osnažujući efekt. Na njoj sam povremeno uspijevala poletjeti, izdići se iznad dosadne, usporene, banalne stvarnosti. To je neprocjenjiv osjećaj. Zahvalna sam na tim trenucima, koliko god oni bili rijetki.


Ljekovita Rijeka


A ono drugo? Nacionalno kazalište? Što mi to znači? Znači mi da su me Oliver Frljić i Marin Blažević pozvali u ovo kazalište, u ovaj grad. Divno mi je i dirljivo da je tako mladim ljudima stalo do nečega što se zove Pravda. Da se uopće sjećaju stvari koje su se događale pred 25 godina. Jer se sjećanje godinama sistematski brisalo. A povijest se prepisivala i nanovo pisala. Netko je davno rekao da je prva žrtva rata – istina. Zato je važno i  velikog je poštovanja vrijedno da se neki ljudi ipak sjećaju i da, dapače, inzistiraju na tom sjećanju, baš kao i na danas tako nepopularnim pojmovima kao sto su »istina« i »pravda«.  



Na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci vidjeli smo predstavu »Dok nas smrt ne razdvoji«, koja je nastala prema Vašem dramskom prvijencu. Jeste li u međuvremenu još nešto napisali?– Mnogo sam napisala i stalno pišem, ali ništa nisam objavila, pustila u svijet. Valjda ću se jednoga dana i na tu zastrašujuću stvar odlučiti. Valjda je pisanje, baš kao što je i gluma, potreba za komunikacijom sa svijetom. Netko je jednom rekao da knjige pišu samo optimistični ljudi. U smislu: ako si odustao od ljudi i od života, zašto bi onda imao potrebu da s ljudima ista podijeliš? Jer ako imaš potrebu išta podijeliti s drugim ljudima, to znači da ipak negdje u dubini duše vjeruješ da će im tvoje riječi nekako pomoći, da će im pomoći da prežive još koji sat, još koji dan, još koji život. Kad potpuno izgubiš vjeru u ljude, onda je gotovo i s potrebom za pisanjem, glumom, bilo kojom umjetnošću, odnosno bilo kojom vrstom samo-ekspresije. A ima i drugi kut, kao i uvijek: tek kad se čovjek konačno riješi te potrebe da se obrati, na ovaj ili onaj način, drugom ljudskom biću, tek se tada može smiriti, biti mudar, biti samom sebi dovoljan, tek se tada može riješiti taštine, potrebe za samodokazivanjem, za time da se svidi drugima i samome sebi…U svakom slučaju, ja još uvijek imam potrebu za komunikacijom sa svijetom i ljudima, iako s godinama ta potreba postaje sve manja i sve lakše utaživa. Na sreću. Možda još nije sasvim izgubljena šansa da se dostigne onaj sljedeći stupanj kad ti baš ništa više nije potrebno.


Kakvi su Vam dojmovi o Rijeci?


– Mislim da sam se zaljubila u Rijeku. Prija mi u svakom smislu. Od pogleda na more uvijek doživim pravi ushit. Rijeka je uvijek bila ono mjesto na kojem je čovjek, vozeći se iz Zagreba na more, prvi put ugledao to more. I uvijek je bio isti ushit, baš svaki put. Ovo more ima na mene ljekovit učinak. Bilo da je mirno kao ulje ili valovito kao kod japanskih slikara, uvijek je uzbudljivo. More nas spaja sa svim drugim morima, osjećamo se kao dio svijeta, pa makar živjeli u maloj mišjoj rupi pored mora. I zdravo je za čovjeka da se uvijek ponovno prisjeti kako je malen i nevažan. More nas i tome uči.


Otkad sam ovdje, već sam nekoliko puta prešla onaj jedinstveni na svijetu lungomare od Lovrana do Voloskog. Dah čovjeku zastane od ljepote. Ovo je jedna od najboljih lokacija: blizu je Italija, blizu je predivna Istra, blizu je Gorski kotar koji je cijeli svoj život obožavao moj tata. A i ja sam ovdje blizu svoje prapostojbine, da tako kažem, po tatinoj strani: Friuli je na domak ruke.


Rijeka mi se sviđa jer je radnički grad, isto tako romantično zapušten kao i njegovo kazalište, prepun napuštenih, raspadnutih zgrada, tvornica građenih u doba bivše države bez plana, kaotično i divlje. Sve to Rijeci daje izuzetan šarm. Pri tome je, naravno, za mene osobito važno što je grad liberalan, lijevo orijentiran, što ima divnog, hrabrog gradonačelnika gospodina Obersnela, što se bori za vrijednosti koje su meni važne i iza kojih stojim. Ljudi u Rijeci mi često prilaze i govore mi kako im je drago što me vide. Otvorenost, ljubaznost, srdačnost ljudi u Rijeci mi je ljekovita. Lijepo mi je ovdje.


Kakvi su Vam planovi nakon Rijeke? Radite li nešto novo u Americi?


– Imam ponudu za jedan njemački film, pritom urnebesnu komediju, nešto što sam rijetko radila u životu. Ulogu je redateljica napisala za mene. Veselim se tome, osobito zato što se film snima u Berlinu u kojem sam bila jednom i to vrlo kratko a koji je, kako čujem od svih svojih »cool« prijatelja, novi centar umjetničkog, alternativnog svijeta, kakav je nekad davno, u sedamdesetim i osamdesetim godinama, bio New York.  U Americi sam snimila nekoliko epizoda u novoj seriji za Amazon TV, »Just Add Magic«. Ako serija bude produžena, nastavit ću igrati bezvremenu ženu koja u svojim rukama drzi ključ magije! To je žena koja, osim što te može začarati kad se sjeti, još pritom i – vidi vraga – ne stari! Je li to nedostižni ideal ili najstrašnija mora svakog muškarca, to neka odluče čitaoci.