Predstava »Lampedusa Beach« Kazališta »Hotel Bulić« izvedena je na Riječkim ljetnim noćima u prostoru bivšeg »Torpeda«. Ovaj tekst napisala je 2003. talijanska autorica Lina Prosa, koja je čak desetljeće prije nego se Europa našla usred velikog emigracijskog vala napisala ovaj proročanski dramski tekst. Prosa donosi priču o brodu prepunom afričkih izbjeglica koji tone u morskom tjesnacu ispred otoka Lampedusa. Dok se većina utapa i nestaje u tišini, jedna mlada žena, Shauba, uspijeva se pridržati za sunčane naočale kao za plutaču, i za to vrijeme u dugom poetskom monologu izgovara svoju odisejadu.

Kroz jednu individualnu sudbinu Lina Prosa progovara o tragičnim sudbinama na tisuće stradalih ilegalnih emigranata. Shauba kroz svoj monolog iznosi snove o boljem životu, ukazujući na iskonsku povezanost s vodom i sa svojim mediteranskim identitetom. Ona govori o prelasku mora, o pripremama, nadama, putovanju, brodolomu i svojoj smrti. Stalno podsjeća na svoje dostojanstvo Afrikanke, i prije nego završi na dnu mora još proziva europske i afričke imigracijske dužnosnike i vođe za tragediju koju personificira, ali ne kao bespomoćna žrtva sudbine, nego kao tijelo koje zbog danih fizičkih, društvenih i političkih okolnosti mora potonuti na dno Mediterana.

Asocijacije

U predstavi Kazališta »Hotel Bulić«, koju je režirala Senka Bulić, scenografija Tomislava Ćurkovića temelji se na pijesku, koji se u doticaju s vodom pretvara u blato, dok se mrtva riba u staklenoj vitrini može shvatiti kao asocijacija na rad britanskog umjetnika Damiena Hirsta »The Physical Impossibility of Death in the Mind of Someone Living/Fizička nemogućnost smrti u umu nekog živog«. U jednom dijelu predstave Senka Bulić referira se na kultni performans austrijske umjetnice Valie Export »Aktionshose: Genitalpanik«, koji se tumači kao izazivanje stava i mišljenja o pasivnoj ulozi žene na filmu, pozivanjem publike na odnos sa »stvarnom ženom« umjesto sa slikom. Taj je lik preuzet iz serije fotografija istog projekta na kojima Valie Export pozira u istom kostimu, ali s puškom u ruci, kao da brani svoje žensko tijelo s muškim faličkim simbolom puške. Kako u programskoj knjižici piše Zlatko Wurzberg, uprizorenje je to mizoginije i prizora silovanja na prekrcanom brodu kratko prije potapanja, o čemu Shauba govori ne iz uloge žrtve, nego kroz sliku koja spaja mačo-agresiju i ženstvenost.

Grobnica i zabava

U interpretaciji Shaube i izvođenju zahtjevnog žanra monodrame Nina Violić pokazala je glumačku zrelost, utjelovljujući nesretnu ženu spojem poetskog govora i dramatičnosti, pritom koristeći različite modulacije glasa uz pomoć mikrofona i oslanjajući se na fizički pokret. U kostimografskoj viziji Olivera Jularića, izbjegla Afrikanka odjevena je u glamuroznu zlatnu haljinu – što je u suprotnosti s njenim statusom i sudbinom, a istodobno se može shvatiti kao kritika zapadnjačkog hedonizma i kapitalističkog tretiranja žene kao »pozlaćenog« objekta. Lina Prosa direktno upućuje kritiku kapitalističkom sustavu, prozivajući europske i afričke vođe na odgovornost. U kontrastu s brodovima utopljenika su brodovi za krstarenja Mediteranom, što je snažna slika – dok je za jedne Sredozemno more grobnica, za druge je izvor zabave i blaziranog hedonizma. Dojmljivu izvedbu Nine Violić riječka je publika ispratila dugotrajnim pljeskom i ovacijama.