Zrnčić: Anakroni popisi lektire udaljavaju učenike od čitanja

Foto N. Reberšak

Istina je da se program Hrvatskoga jezika za osnovne škole mijenjao 2006. godine. Tom je prilikom izmijenjena i lektira, dodano je dosta novih naslova ali ostali su i stari. I što se dogodilo? Učitelji i dalje većinom biraju stare naslove, nažalost. Postoje i učitelji koji shvaćaju svoju ulogu poticatelja čitanja i rade drugačije, njihovi učenici čitaju drugo... no njihov je broj zanemariv

Još je 1905. godine literarni virtuoz Marcel Proust u svom eseju »O čitanju« ispisao lucidna razmišljanja o čitanju kao komunikaciji u samoći, čitanju kao užitku koje čitatelju otkriva neznane svjetove. Proust ističe važnost čitanja svjestan da se u tom procesu neprestano uspostavlja dijalog koji oblikuje čitatelja, njegovo trenutačno doživljavanje svijeta i knjige, kao i njegovo kasnije sjećanje, kako na knjigu, tako i na sam život.

   Važnost čitanja i poticanje na tu plemenitu aktivnost promiče kroz svoju karijeru dugogodišnja gimnazijska profesorica hrvatskog jezika i književnosti Maja Zrnčić koja ističe formativnu i emancipatornu moć čitanja. Nije stoga slučajnost da je upravo Maja Zrnčić koordinatorica izrade Nacionalne strategije za poticanje čitanja koja je trenutačno u fazi drugog nacrta.

   Do kraja siječnja u Ministarstvu kulture, gdje profesorica Zrnčić radi posljednje dvije godine, planiraju imati Konačni nacrt prijedloga Nacionalne strategije poticanja čitanja. S Majom Zrnčić koja je dugo vremena bila savjetnica za izvannastavne aktivnosti, natjecanja i smotre u Agenciji za odgoj i obrazovanje – razgovaramo o čitanju, o čitalačkim navikama nacije, o anakronim popisima literature i o Strategiji poticanja čitanja koja bi trebala ljudima vratiti knjige u ruke i odgojiti buduće kvalitetne čitatelje.

   Sustavno promičete programe za poticanje čitanja, kako nastavnika, tako i učenika. Koja je važnost i moć čitanja u obrazovnom procesu i samom formiranju kompetentne i samopouzdane odrasle osobe?

   – Istraživanje provedeno na Sveučilištu Oxford u Velikoj Britaniji u travnju 2011. godine, pokazalo je da je čitanje knjiga, posebno čitanje iz užitka, jedina izvanškolska aktivnost šesnaestogodišnjaka koja pozitivno utječe na kasniji posao i karijeru. Na uzorku od 17.200 ispitanika starih 33 godine istražene su njihove različite izvanškolske aktivnosti kad su bili u dobi od 16 godina i vrsta posla koji obavljaju u kasnijoj dobi. Pokazalo se da oni koji su u mladalačkoj dobi čitali, češće dobivaju upravljačke i stručne poslove od onih koji su se bavili bilo kojom drugom izvanškolskom aktivnošću.

   Novija istraživanja pokazuju da bolja čitalačka pismenost znači veću vjerojatnost za nastavak školovanja do 21. godine života. Dokazano je da čitanje trenira naš mozak, pomlađuje ga, pobjeđuje stres, proširuje vokabular, poboljšava empatiju, podiže samopouzdanje, stvara osjećaj zajedništva…

   Što je bio poticaj za stvaranje Nacionalne strategije za poticanje čitanja čija ste koordinatorica?

Voditeljica ste i programa »Ruksak (pun) kulture« koji je prvenstveno namijenjen udaljenim vrtićima i školama? Možete li rezimirati rezultate?   »Ruksak (pun) kulture« – umjetnost i kultura u vrtićima i školama u 2014. godini zaista je napunio vrtiće i škole, u prometno slabije povezanim područjima Hrvatske, umjetničkim i kulturnim programima. Bili smo u svim županijama, u nekima i nekoliko puta, prešli smo 22.000 kilometara, više od 4.000 djece i mladih dobilo je neki od naših umjetničkih programa. Obišli smo otoke Rab, Pašman, Dugi otok, Mljet, Šipan, Hvar, u Mali Lošinj su došla i djeca sa Suska, Ilovika i Unija.   Bili smo u nekoliko mjesta na samoj granici Hrvatske, probijali se šumskim putem sa scenografijom da bismo došli do škole i održali kazališni program. Bili smo u nekim područnim školam u kojima nikada nisu gostovali umjetnički programi. Omogućili smo djeci da prvi puta prisustvuju izvedbi opere, a i nekim odraslima u njihovoj pratnji. U Đakovu je kazališni program studenata glume Umjetničke akademije iz Osijeka gledalo šesto srednjoškolaca.   Ocjene programa su izvrsne, i djece korisnika i njihovih odgajatelja, učitelja i nastavnika. Najbolja evaluacija koju smo dobili, a nije bila namijenjena našim »ušima«, rečenica je djevojčice prvog razreda koja je komentirajući svojoj prijateljici, nakon što smo održali likovnu radionicu na jednom našem otoku vezanu uz djela Vaska Lipovca, rekla: »Baš mi je žao da je Petar baš danas bio bolestan i propustio najbolji dan u životu u školi«.   I zato s velikim veseljem nastavljamo umjetničko putovanje »Ruksaka« u 2015. jer nije teško putovati kad se tvom dolasku svi vesele.

   – Inicijativa za osnivanje međusektorskog tijela za poticanje čitanje pokrenuta je u listopadu 2012. godine, nakon konferencije »Poticanje čitanja: njemačka iskustva i hrvatske perspektive« održane u Goethe-Institutu.

   Kako je sve počelo?

   – U Ministarstvu kulture u ožujku 2014. godine održan je prvi sastanak Povjerenstva za izradu Nacionalne strategije poticanja čitanja. Povjerenstvo od 30 članova imenovala je ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, a prema područjima rada formirano je šest skupina: Odgoj i obrazovanje – škola i čitanje, Odgoj i obrazovanje – predškola i čitanje, Institucije (knjižnice i čitanje), Izdavači i čitatelji, Hrvatski autori i čitanje i E-knjiga.

Tri strateška cilja

Zadaće povjerenstva bile su izrada Nacionalne strategije za promicanje kulture čitanja i poticanja navike čitanja, izrada posebnog akcijskog plana za odgajanje i animiranje čitatelja najranije dobi, osmišljavanje posebnih mjera koje uključuju brigu za hrvatsku književnost i autore, stvaranje pretpostavki za kritičko čitanje književnih i neknjiževnih tekstova (razumijevanje vlastitog mjesta u društvu, suvremenosti u kojoj živimo), izrada mjera za osposobljavanje čitatelja za različite tipove čitanja književnih i neknjiževnih tekstova, osmišljavanje mehanizama praćenja čitatelja/nečitatelja s ciljevima evaluacije primijenjenih programa poticanja čitanja i trajnog praćenja kulture čitanja u Hrvatskoj.

   Pored formiranja povjerenstva u Ministarstvu kulture u veljači 2014. godine, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Ministarstvo kulture i Nacionalna i sveučilišna knjižnica prikupile su podatke o programima poticanja čitanja u hrvatskim osnovnim i srednjim školama te knjižnicama. Iz 323 odgojno-obrazovne institucije prijavljeno je 478 programa koji potiču čitanje. Iz 140 knjižnica prijavljeno je 367 programa, a Ministarstvo kulture sufinancira još 19 programa.

   Koji su ciljevi Nacionalne strategije, odnosno kako kanite potaknuti čitalačke navike?

   – Pad zanimanja za čitanje, drugačiji načini čitanja u digitalnom okruženju, potreba za čitalačkim kompetencijama, zahtijevaju da se društvo sustavno i strateški bavi pitanjima kulture čitanja. U Hrvatskoj nije postojala strategija razvoja kulture čitanja i pismenosti, zato je bilo krajnje vrijeme da se izraditi strateški dokument koji će povezati i uskladiti djelovanje svih čimbenika u lancu – od knjige do čitatelja.

   Cilj Nacionalne strategije poticanja čitanja je razvoj kulture čitanja koja će omogućiti što većem broju pripadnika zajednice da čita sa zadovoljstvom i razumijevanjem. Čitalačke navike potaknut ćemo već i samom izradom, odnosno Vladinim prihvaćanjem NSPČ jer će ona obvezati sve nositelje na provedbu mjera predviđenih u Strategiji.

   Tri su ključna strateška cilja koja će biti ostvarena provedbom Strategije: uspostavljanje učinkovitog društvenog okvira za podršku čitanju, poticanje razvoja čitatelja i čitalačke pismenosti i povećanje dostupnosti knjiga i drugih čitateljskih materijala.

   Koji su uzori pri sastavljanju Strategije?

   –Razmatrana su međunarodna iskustava u programima poticanja čitanja, iskustva Poljske (Cijela Poljska čita djeci), Škotske, Australije (godina 2012. bila je godina čitanja u Australiji), Velike Britanije (National Literacy Trust), Kanade, Južne Afrike (Drop all and read), Litve, Češke i Slovenije. Međutim, uvažavajući sve hrvatske specifičnosti, ne mogu reći da je bilo koja prevladala. Pomogla nam je i radionica koju nam je omogućio Goethe-Institut u lipnju prošle godine, a koju je za sve članove radne skupine održala gospođa Sabine Uehlein, direktorica za programe i projekte Zaklade Stiftung Lesen, njemačke zaklade koja se bavi poticanjem čitanja.

Red za »Sumrak sagu«

Zašto je NSPČ važna za budućnost društva?

Kažete da ne stoji uvriježena tvrdnja da mladi ne čitaju, no čitaju li dovoljno? Koliko je čitanje prisutno u formativnoj dobi, odnosno odgajamo li čitatelje od malih nogu ?   – Nije dovoljno prisutno, a svakako bi trebalo biti i jako je važno da se djeci od rođenja, pa i prije, čita. Djeca kojoj roditelji, bake, djedovi čitaju svakog dana, uspješniji su u učenju čitanja i pisanja, a i u drugim vještinama koje im trebaju u školi. Čitanje potiče maštu, poboljšava pažnju, produbljuje znanje, razvija moralnu osjetljivost, jača samopouzdanje, a pomaže i u stvaranju međugeneracijskih veza između djece i odraslih. Čitajući najmlađima, djeci, potičemo razvoj njihova mozga – dokazano je koliko čitanje utječe na moždane funkcije. Odrasli mogu puno učiniti da djeca zavole čitanje i da dožive čitanje zabavnim.   I kod nas je sve više programa namijenjenih najmlađima. Istaknula bih posebno kampanju ČITAJ MI! Čitajmo im od najranije dobi koju provodi Hrvatsko knjižničarsko društvo. Svakako bih spomenula i pedijatricu Opće bolnice u Dubrovniku Mariju Radonić i njezin projekt »Rođeni za čitanje« koji se u Dubrovačko-neretvanskoj županiji provodi od 2008. Pedijatri na prvom pregledu poklanjaju djetetu slikovnicu i informiraju roditelje o važnosti čitanja djeci.   Ako djeca u dobi od šest godina ne usvoje vještine funkcionalnog čitanja, teško će to kasnije nadoknaditi. Posljedica lošeg čitanja je neuspjeh u školi koji onda vodi u razna neprihvatljiva ponašanja, gubitak samopouzdanja… Postoje i vrlo atraktivni programi poticanja čitanja za osnovce i srednjoškolce kao što su »Čitamo i pišemo s piscem u stanu pisca« i »Pisci na mreži«.

   – Važna je prije svega zbog djece i mladih, zbog onih koji tek trebaju postati čitatelji. Strategija će obvezati i one koji imaju veliki utjecaj na poticanje čitanja, škole, učitelje i nastavnike kao i resorna ministarstva da provode mjere poticanja čitanja.

   Obvezat će nas i da promijenimo način na koji »posredujemo« literaturu djeci i mladima jer to svakako utječe na to koja će vrsta čitača oni postati. Pomoći će nam da ne ostanemo bez onih »oklijevajućih« čitača oko kojih ćemo se više angažirati i pomoći im da nam otkriju tajne pretince čitalačkog života djece i mladih.

   U istraživanju vezanom uz čitanje učenika osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj (provela ga je viša savjetnica AZOO Marijana Češi) učenik 2. razreda jedne strukovne trogodišnje škole je izjavio: »Čitanje je važno da bismo odmorili svoje stavove, ponekad ogorčene na svijet i našli drugačiju valnu duljinu i povezali se s drugačijim svjetovima i ljudima, pa tako i osjećajima«.

   Kako biste ocijenili čitalačku kulturu u nas?

   – Sigurno je da je u Hrvatskoj kao i u svijetu došlo do pada interesa za knjigu i čitanje, onako kako najčešće »vidimo« čitanje, ono čitanje koje se odnosi na većinu populacije. Kad govorimo o djeci i mladima, ne bih se do kraja složila s uvriježenim mišljenjem da mladi ne čitaju. Prije bih rekla da ne čitaju ono što bismo mi odrasli (učitelji, nastavnici, roditelji) htjeli. Čitaju iz užitka literaturu koja ih zanima.

   Još je u 16. stoljeću francuski književnik Jacques Amyot rekao: »Čitanje koje uveseljava i koje donosi korist, koje uveseljava i podučava, ima sve što bi se moglo poželjeti«. Čini mi se da smo u čitateljskim »zahtjevima« prema mladima nekako zaboravili na ovu dimenziju uveseljavanja, uživanja u čitanju.

   Nikada neću zaboraviti red koji je bio u Algoritmovoj knjižari kad je izlazio jedan od nastavaka »Sumrak sage«. Moram reći da me je to iznenadilo, ali i razveselilo. U vremenu u kojem živimo, nekoliko stotina mladih stajalo je u redu da kupi knjigu. Što god mi mislili o takvoj vrsti literature, interes mladih nikako ne bi trebalo podcijeniti. Negirajući njihove interese, nećemo im se približiti i pridobiti ih za čitanje, pogotovu ne za čitanje literature koju smatramo da bi je trebali čitati.

   Na koncu, čini mi se i pomalo deplasiranim spomenuti uvijek jedno te isto, a to je »popis lektire« u našim školama. Ali ipak moram. Istina je da se program Hrvatskoga jezika za osnovne škole mijenjao 2006. godine. Tom je prilikom izmijenjena i lektira, dodano je dosta novih naslova, ali ostali su i stari. I što se dogodilo? Učitelji i dalje većinom biraju stare naslove, nažalost.

   Naravno, postoje iznimke, oni učitelji koji shvaćaju svoju ulogu poticatelja čitanja i rade drugačije, njihovi učenici čitaju drugo… nažalost njihov je broj zanemariv. Zajedno s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta Ministarstvo kulture napravilo je istraživanje u školama o programima poticanja čitanja i ne može se reći da ih nema, dapače, prijavljeno je 478 programa koji potiču čitanje.

   Ako govorimo o odraslima, prema podacima Agencije za istraživanje tržišta GFK, 50 posto Hrvata čita knjige, ali postotak opada – u 2011. bilo je 56 posto, u 2012. – 48 posto, u 2013. – 53 posto. Knjige koje čitamo najčešće su posuđene i postotak osoba koje su kupile knjigu opada. Kao glavni razlog zašto nisu kupili knjigu, ispitanici navode da im ne trebaju, ne zanimaju ih ili su razlozi financijske prirode. U čitanosti i kupovini e-knjige nema promjena.   