Zajedno s Marijom Leinweber, Miroslavom Salopekom i Draženom Tončićem, Nenad Popović osnovao je 1990. izdavačku kuću Durieux, jednoga od prvih privatnih i nezavisnih izdvača u Hrvatskoj. Do danas je Durieux objavio više od petsto naslova, a devedesetih je bio jedna od najvažnijih “proturežimskih” izdvačkih kuća u Hrvatskoj. Njegujući kontinuitet sa srednjom Europom, ali i ukorijenost u Balkan te privržen cjelovitosti BiH, Durieux je pod Popovićevim vodstvom objavio kapitalnu fikciju i dokumentaristiku, tiskajući autore poput Ivana Lovrenovića, Semezdina Mehmedinovića, Drage Jančara, Hansa Magnusa Enzesbergera, Imre Kertesza, Snježane Kordić, Miljenka Jergovića, Claudija Magrisa, Edgara Morina, Stanka Andrića, Ive Žanića… Popović je objavio brojne tekstove na radiju, u novinama i časopisima. U Njemačkoj mu je izašla antologija suvremene hrvatske proze, a u Zagrebu 2008. “Svijet u sjeni”, ogled o “gastarbajterima”. Germanistički obrazovan, preveo je niz njemačkih autora. Za prinos protivljenju agresiji na BiH proglašen je počasnim građaninom Sarajeva. Dobitnik je i medalje njemačkog PEN-a Hermann Kesten, Leipziške nagrade za knjigu te, zajedno s Freimutom Duveom, nagrade Bruno Kreisky.

Istodobno, načinjeno je to s mnogo truda i estetske pažnje: tekst je rastresito prelomljen na lijepi 80-gramski žućkasti papir u Arnopro fontu; oprema minimalistička, očito namjerno zgrčena, ali sadrži sve što i najozbiljnija izdanja: »Pula-Pola, 2014; prelom – Emil Jurcan; naklada – Zadruga Praksa; naklada – 50 primjeraka…« Taj spoj – točnije, sraz – siromaške jednostavnosti i izdavačke ozbiljnosti dirnut će čitatelja i prije nego počne čitati tu nadasve krhku listinu. Forma samizdata, pak, priziva sjećanja na ilegalna izdanja – ovaj put, nasreću, to je ipak samo poigravanje tradicijom. Tema eseja, međutim, nije poigravanje, i prikladno se uklapa u formu: Popović naime piše o gladi.

   »Hrvatska je pala u antropološko stanje kad se društvo raspadne na populacije koje imaju za jesti i onu koja nema. Gladni pasivno gledaju one koji jedu, ne samo na TV-u već i u prvom supermarketu. Masa bez posla gleda one koji imaju bilo kakav posao. Ljudi praznih pogleda odlaze se grijati na javna mjesta praveći se da tamo nešto obavljaju ili razgledavaju«.

   Tu dominira gorki sarkazam, tu progovara humani, ali nemoćni promatrač ljudske nesreće – govor iz te nemoći prerasta u ruganje; iz Popovićeva ogleda govori dvorska luda. Nema tu mjesta optužbama za intelektualnu pozu: indikativnom koincidencijom, autor je svoj ogled objavio doslovno nekoliko dana prije nego što je hrvatski premijer ustvrdio kako u Hrvatskoj nije problem glad, nego nesposobnost ljudi da razlikuju nekvalitetnu od kvalitetne hrane.

Siva lica, ugasle oči

Popović međutim podsjeća: »Snimke ljudi kako glava uronjenih u smrdljive kontejnere traže hranu, trešće i plastične boce postale su novinske ilustracije na kojima se oko više ne zadržava. Nekad su bile metaforične, signalne, sad su reportažne. Rovanje po kontejnerima i obilaženje košara za otpatke i jest dopunsko zanimanje. Ono se upražnjava usred bijela dana, i ti ljudi spadaju u sliku ulice kao i pometači pločnika ili šetači s psom«.

   No glad i neimaština postale su više od uobičajene svakodnevice – premda se ni ona ne želi priznati – one su sada konstitutivni uzrok nacionalnog raspadanja: »Hrvatska nije nazadovala u tridesete kao Mađarska, već se izmjestila u Afriku«. Stanovništvo, naime, »in corpore reagira na biološkoj razini«. »Bilo koja ’politička’ dobačena kost dobra je da elektrizira građane pretvorene u rulju«: izmišljotine Judith Reismann, referendum o braku, »majmunski pohod na simbole« u vidu razbijanja ćiriličnih ploča, Tomašićkino proglašavanje građana »gostima« u Hrvatskoj… Političku kastu Popović će prozvati »Debelima«: »Kao u Africi, članovima vlade koža se sjaji, tkivo je u redu, potkoženi su; oči im se cakle, živahno grimasiraju, korak im je elastičan i spokojan. Bave se sportom. Stanovništvu, boja kože je siva, oči nemirne ili ugasle, vuku se«.

   U Popovićevu je eseju mnogo zloguke atmosfere »Cabareta« Boba Fossea, nedorečene, ali bezizlazne muke europskih tridesetih; atmosfere koja iz opisa Drugoga svjetskog rata uglavnom izostaje, jer u usporedbi s ratnim strahotama uistinu izgleda kao rajski mir. Ali nije – društva izmoždena siromaštvom, političkom jalovošću i rastućom mržnjom zajednice su kolektivnog neraspoloženja, zebnje, bijesa i potmulog nasilja. Dno, istina, još nije dosegnuto – »za sada, stanovništvo je tek ošamućeno«. »Na kopanje po smetlištima ili status radnika-sluge, trpljenje permanentne polugladi ili gladi, hladnoću u stanu; te vještine hrvatsko stanovništvo tek treba usvojiti. Još se nastoji stidljivo sakriti. Zalet na ostatke koji se iznose iz hotela još nije kodificiran. Europska svijest još pruža otpor, pad stidne barijere tek je kapilaran. Još nije provalilo otvoreno prošenje, hodanje u dronjcima, uzimanje milodara odnosno suspenzija ’ličnog’ dostojanstva, sve vještine afričkih i azijskih društava«.

   Još nije – ali hoće.

Oproštaj od Europe

Popović nudi krležijanski karnevalesknu skicu ovdašnje javne scene, kojom defilira »pleme Debelih« sa svojim bavljenjem Ritz Carltonima, Four Seasonsima, Hiltonima, Sheraton Plazama; »pleme upravljačke elite realno organizirano kao famiglia, samo što je trebalo proteći neko vrijeme da se prepozna kako famiglia nije samo HDZ«. Te, zovu ih, »elite« »prakticiraju dogovorni socijalni gangsterizam, a u svojoj neupitnosti – »demokratska legitimacija« – nisu se ustrojile u famigliu, već u kastu«.

   »Rejting smeće« – ta uvriježena jedinica za vrijednost hrvatske ekonomije, jedinica je, prema Popoviću, i za hrvatski nogomet, i za hrvatski udio u globalizaciji – »kao Sierra Leone, samo što iz tla ne šiklja nafta« – i za kvalitetu zagrebačkog sveučilišta, čije srozavanje na šestoto mjesto u svijetu »spada u tu sliku ’oproštaja’ od Europe«.

   Buni li se tko? Ipak da: čuje se »halabuka iz kulture«. »Količina analiza, komentara, upozorenja, upotrebljenih verbalnih i terminoloških alata je difuzna, no ton paničnosti unison je«. Ali, prekasno: »Posrijedi nije više klasični kulturmapf, unutarnja borba za kulturnu dominaciju jednog obrasca«. Borba je naime okončana: »Elita ne zamjenjuje podobne slike u muzejima drugima, već ih neposredno krade. I stavlja u svoje stanove ili frižidere (’mesar Fiolić’).« Pod kulturom »otvorilo se propadalište, što proizvodi, proizvodi uprazno«, ona više nikome ne treba. Ostaje joj još odlazak u inozemstvo, »kamo se proizvođači kulture sve više sele«. Ovdašnja kulturna dobra služe još samo strancima. Jer – »domaće stanovništvo ne pravi ture. Ono trpi od umora, potištenosti, apatije, umanjenih mentalnih sposobnosti, razdražljivosti i slabog je sex drivea«.