Tko je jednom čuo Lászla Krasznahorkaija kako čita svoje hipnotičke rečenične meandre, doživio je mistično iskustvo. Priznat će to nemali broj ljudi koji je u Zagrebačkom kazalištu mladih u listopadu 2014. prisustvovao njegovoj melodioznoj interpretaciji vlastitoga djela koje, nema dvojbe, kako sâm kaže »samo on može čitati glasno, jer samo on taj tekst i razumije bez ostatka«.

Da je riječ o jednom sasvim drugačijem čitanju, potvrdio je i njegov obožavatelj, izdavač i promotor Petar Milat, voditelj programa Multimedijalnog instituta, kazavši da je »auditorij ostao zapanjen dramskim nabojem Lászlova čitanja, a još više činjenicom da ih je muzikalnost njegova recitala povukla i usisala u jedan tako bliski, a istodobno daleki jezik kao što je mađarski«.

Dobra je, stoga, vijest za sve obožavatelje ovog po mnogima najvažnijeg mađarskog suvremenog pisca, a takvih nije mali broj, da »majstor apokalipse«, kako ga je nazvala Susan Sontag – ponovno dolazi u Hrvatsku. U listopadu će boraviti na Korčuli u organizaciji Multimedijalnog instituta koji od 2012. dovodi istaknute umjetnike u Velu Luku ne bi li u inspirativnom mediteranskom okruženju kreirali svoje autorske projekte.

– Francuski skladatelj Luc Ferrari sudjelovao je 1968. na susretu umjetnika u Veloj Luci gdje je snimio svoj najpoznatniji rad »Presque rien No. 1 – Lever du jour au bord de la mer« (»Skoro ništa br.1 – Zora na obali mora«), djelo koje se smatra bitnim za razvoj glazbe 20. stoljeća i može ga se usporediti s Cageovim čuvenim komadom »4’33«. Od 2012. godine naovamo Multimedijalni institut poziva istaknute umjetnike da posjete Korčulu i da kreiraju neko svoje »skoro ništa«. Već u svibnju 2015. bio je organiziran Krasznahorkaijev posjet Dalmaciji, no zbog Man Booker International nagrade koja mu je bila tada dodijeljena, gostovanje je pomaknuto na listopad ove godine, najavio je piščev dolazak Milat ne otkrivajući previše detalja.

Veliki ljubitelj glazbe

– Krasznahorkai je inače veliki ljubitelj glazbe, posebno muzičara kao što su Henry Grimes ili William Basinski, pa mu je poziv da posjeti južnu Dalmaciju – posebno Korčulu, koja je u mađarskoj literaturi poznata po Béli Hamvasu – i to u vezi jednog drugog važnog umjetničkog djela, bio dvostruko izazovan, smatra Milat i dodaje da su, kao i s drugim umjetnicima koji su uključeni u projekt, Lászlu Krasznahorkaiju, u skladu s naslovom »skoro ništa«, dali potpuno odriješene ruke u stvaranju projekta.

Pisac poznat po teškim i zahtjevnim postmodernističkim romanima distopijskih i melankoličnih tema – dobitnik dvije uzastopne BTBA nagrade za najbolji prijevod na engleski, Vilenice, Bookerove nagrade, njemačke za najbolji roman SWR-Bestenlist, mađarske visoke nagrade »Košut«… – prvi je put objavljen u nas baš u izdanju Multimedijalnog instituta. Naime, Viktorija Šantić prevela je njegovo kraće prozno djelo »Posljednji vuk« 2013. godine. Godinu kasnije isti izdavač objavljuje priču »UnutraJeŽivotinja, a nakladnik OceanMore njegov roman »Rat i rat« koji je pisao u njujorškom stanu bitnika Allena Ginsberga. Odmah nakon toga u izdanju koprivničkog nakladnika Šareni dućan izlazi i roman »Melankolija otpora« koju smo dotad mogli čitati u nakladi beogradskog izdavača Plato, a nedavno je OceanMore objavio po mnogima najbolje Krasznahorkaijevo djelo »Seiobo je bila tamo dolje«.

Situacija s prijevodom ovog književnog virtuoza koji živi na relaciji New York – Berlin i koji je donedavno bio gotovo nepoznat na ovom jezičnom prostoru – vidno se popravlja. Neven Vulić, urednik nakladničke kuće OceanMore najavljuje uskoro i prijevod Krasznahorkaijeva prvog romana »Satantango« iz 1985. u prijevodu Lee Kovács. Romana prema kojem je film snimio kultni redatelj Béla Tarr s kojim će Krasznahorkai ostvariti jedinstvenu kreativnu vezu.

Rat i rat

– »Satantango« je drukčiji od njegovih kasnijih tekstova, rečenica se u njemu još nije razvila u ono što postaje u primjerice »Ratu i ratu«, ili u remek-djelu »Seiobo je bila tamo dolje«. Krasznahorkaijeva rečenica otprije tridesetak godina svakako reflektira dio onoga što će postati, no još nije pitonski duga, toliko razlivena da se čini beskrajnom. »Rat i rat«, roman od tristotinjak stranica, skriva točno 167 takvih rečenica. I »Seiobo« njeguje takav pristup – rečenica se bez prestanka vrti oko trenutnih misaonih objekata Krasznahorkaijevog protagonista i u takvom paralaktičkom kruženju i meandriranju raste do neslućenih razmjera – analizira Vulić, odajući veliko priznanje prevoditeljicama ovog autora.

– Viktorija Šantić, koja je Krasznahorkaijeve priče »Posljednji vuk« i »UnutraJeŽivotinja« prevodila i za Multimedijalni institut, pokazala se kao iznimna poznavateljica oba jezika te je njezin prevoditeljski rad doživio niz pohvala – i od čitatelja i od struke – i tu se doista radi o neobjašnjivo uspješnim prijevodima. Lea Kovács, već iskusna prevoditeljica specijalizirana za mađarsku poeziju, upravo privodi kraju rad na Krasznahorkaijevom prvijencu, navodi Vulić i otkriva da je OceanMore kupio prava na Krasznahorkaijeve kratke priče iz 2013. »Svijet ide dalje«, koje će prevoditi Viktorija Šantić, a objava se planira tek 2018. godine.

Krasznahorkai ima poseban odnos prema svojim prevoditeljima i urednicima, kazuje nam Milat, »na jedan starinski način im je zahvalan na golemom trudu, pa im ostaje vjeran«. To je potvrdio i tijekom posljednjeg gostovanja u Zagrebu priznavši da je ovisan o jeziku, pa svoje prevoditelje smatra izuzetno važnima u svom stvaralačkom procesu i daje im (ko)autorski status, a često mu postaju i prijatelji.

– Prava je sreća da je i ovaj put Viktorija Šantić bila Krasznahorkaijev prevoditelj na hrvatski, tim više što držim da je »Seiobo je bila tamo dolje« dosad njegovo najvažnije djelo. Kako je Krasznahorkaijev njemački izdavač (Fischer) vrlo hitar, uobičajeno Lászlove knjige prvo pročitam na njemačkome, no tek su me – i to kao izdavača nekih njegovih tekstova na hrvatskome – maestralni prepjevi Viktorije Šantić prikovali za njegovu rečenicu. Jedno blaženo ropstvo, oduševljen je Milat posljednjim hrvatskim izdanjem.

Književno čudo

– László Krasznahorkai književno je čudo koje pokazuje (i upozorava) koliko i najtalentiraniji spisatelj iz manje kulturne sredine treba biti strpljiv u očekivanju međunarodnog uspjeha. Njegovo prvo djelo, roman »Satantango«, objavljeno je davne 1985. godine, i odmah je ostavilo dojam kako je Krasznahorkai netko tko će u mađarskoj književnosti ostati dugo vremena i etablirati se kao prethodnik generacije. Mađara koji su to pomislili bilo je puno, ili mi barem tako tvrde pripadnici mađarskih kulturnih krugova s kojima sam o tome razgovarao, no kako god bilo, i što god tada itko u Mađarskoj pomislio o njemu – Krasznahorkai je danas velik pisac, tvrdi Vulić ističući da je zanimljivo kako se autor ovakvog kalibra kalio u našem neposrednom susjedstvu još od osamdesetih, no čak i danas, bez obzira na zemljopisnu blizinu, i brojne prestižne nagrade, Lászlo Krasznahorkai, po njegovom mišljenju, ipak nije cijenjen koliko to zaslužuje.

– S druge strane, dodaje Vulić, ako me obožavatelji visoke književnosti žicaju neku knjigu, bilo da se radilo o našim piscima, profesorima književnosti ili prevoditeljima, u pravilu traže Krasznahorkaija jer baš njega žele čitati, priznaje Vulić i sam fasciniran djelima ovog pisca kojemu upućeni s velikom izvjesnošću prognoziraju Nobelovu nagradu za književnost.