Tena Štivičić: Zaokret u nacionalizam i klerikalizam ugrožava položaj žena

Negdje u nekom vremenu mog djetinjstva postojao je pravac koji se mogao dalje razvijati u nekom progresivnom smislu pa i po ženskim pitanjima. Ono što se događa sad u Hrvatskoj, taj dosta temeljit zaokret u nacionalizam, tradicionalizam, klerikalizam, to je nešto što sa sobom nosi veliku opasnost za položaj žena

Ženom godine po izboru časopisa »Zaposlena« Tena Štivičić postala je nakon dugogodišnjeg predanog spisateljskog rada i niza inozemnih uspjeha. Proljetos joj je u New Yorku dodijeljena prestižna nagrada »Susan Smith Blackburn«. Ovo najstarije i najveće priznanje koje se u svijetu dodjeljuje za najbolja dramska ostvarenja autoricama engleskoga govornog područja, Štivičić je osvojila dramom »3 Winters«/»3 Zime«.

Drama, koja prati sudbinu tri generacije žena jedne zagrebačke obitelji kroz turbulentne povijesne mijene ovih prostora, premijeru je imala u prosincu u čuvenom londonskom National Theatreu. Režiju Tenine drame na jednoj od najznačajnijih svjetskih kazališnih pozornica potpisao je trostruki dobitnik nagrade »Olivier« Howard Davies, a kritike su je tijekom gotovo tromjesečne izvedbe redom pratile pohvalama, priznanjima i laskavim usporedbama. Komad se tako uspoređivao s rasnom obiteljskom sagom, bildungsromanom Thomasa Manna »Buddenbrookovi«, a kazališni kritičar »The Guardiana« Michael Billington u recenziji naslova »Hrvatska obiteljska drama razgrće maglu povijesti« kao posebnu vrijednost ovog dramskog teksta izdvaja način na koji politička događanja oblikuju veze i odnose među članovima obitelji kao i sposobnost žena da se prilagode tegobama koje donose političke promjene. Dramu koju autorica upravo prevodi i prilagođava materinjem jeziku režirat će ove kazališne sezone u zagrebačkom HNK Ivica Buljan.

Inozemni kazališni trijumf Tene Štivičić neočekivan je samo neupućenima u njezin dugogodišnji rad na londonskoj sceni, jednoj od najzahtjevnijih i najnemilosrdnijih kazališnih sredina. Ukratko, Tena Štivičić je diplomirala dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a 2004. magistirala je dramsko pismo u Londonu gdje i danas živi. U nedostatku prostora nabrojat ćemo tek poneka njezina dramska ostvarenje – »Nemreš pobjeć od nedjelje«, »Fragile«, »Sedam dana u Zagrebu«, »Krijesnice« i »Invisible« prema kojoj oskarovac Danis Tanović priprema istoimeni igrani film.  Štivičić je osim u dramskom pismu izuzetno uspješna i u kolumnističkom diskursu čemu je dokaz njezina kolumna »Odbrojavanje« koja je već je trinaest godina vrlo čitano štivo u časopisu »Zaposlena« (http://tenastivicic.com/blog/). Na te kolumne ukoričene u dvije knjige »Odbrojavanje« (Profil, 2007.) i »Vrag ne spava« (Profil, 2010.) autorica gleda kao na dnevnik koji je svojevrsna kronika njenog formiranja i kao spisateljice i kao osobe.

S Tenom Štivičić, koja je po izboru BBC-a i Royal Courta uvrštena među pedeset mladih dramskih pisaca koji će obilježiti sljedećih pedeset godina kazališta u Velikoj Britaniji, razgovaramo o njezinim uspjesima i kazališnim planovima.

Poruke u podsvijesti

Proglašeni ste ovih dana »Ženom 2015. godine«. Godine u kojoj  dramom »3 zime« ulazite i u najveće hrvatsko nacionalno kazalište. Je li naivno zaključiti da vam konačno i matična sredina odaje zasluženo priznanje za rad kojim ste se afirmirali uglavnom u inozemstvu?

– Ja zaista nikad nisam patila od osjećaja nedostatka priznanja. Dopustiti sebi da upadneš u tu zamku je put u depresiju. Moje se drame izvode od moje dvadeset prve godine, bez pauze. Nije mi baš ni ključno jesu li sve izvedene u Hrvatskoj i jesu li ovdje dobile dostatnu pažnju. Važno mi je da se izvode, da komuniciraju, imaju publiku…Lijepo je dobiti takvu titulu, pogotovo što pratim taj izbor godinama i upoznata sam sa, često u medijima nezapaženim, a značajnim dometima žena koje su nominirane za nagradu. Ali je li mnogo zahtjeva za intervju i fotografija mjera priznanja sredine? Drugih konktretnih oblika priznanja koji bi nešto promijenili životne uvjete, nema. Tako je barem kad je riječ o kulturi, a pogotovo brizi službene kulture o svojim umjetnicima. Naravno da se u jednom trenutku umoriš od stalne egzistencijalne neizvjesnosti, ali ja sam stasala devedesetih, upisale su mi se neke poruke u podsvijest. Radije nikome ništa ne bih bila dužna.

Kako vam je dobivena Nagrada Susan Smith Blackburn promijenila recepciju na internacionalnoj kazališnoj sceni? Što se zapravo promijenilo nakon te nagrade u vašem profesionalnom životu?

– I predstava i nagrada imaju zaista veliku težinu. Uopće izboriti se za vidljivost u gradu s toliko pisaca, toliko talenta, toliko konkurencije je objektivno vrlo teško, a ova dva priznanja to donose. Znače svakako veće i brojnije mogućnosti, niz novih ponuda, lakši pristup ljudima s kojima želim raditi itd. Ali umjetnost je uvijek nesigurna, svaki novi projekt je rizik i nikad ništa nije zagarantirano.

Titulu »Žena godine« donio vam je rad kojim promovirate i ravnopravnost žena u društvu te njihovu veću vidljivost u svim oblicima javnog života. Kako biste dijagnosticirali stanje u Hrvatskoj kada je ženski status u pitanju?

Napisali ste dramu »Fragile« o životu imigranata u Londonu. Koliko se on promijenio u posljednjih deset godina? Koliko se zapravo London promijenio u svijetlu recentne globalne drame (i)migranata?– Tu sam dramu pisala potaknuta nekim jakim doživljajima prvog perioda života u stranom svijetu jer je život u mulitkulturalnom megapolisu toliko drastično različit od života u Zagrebu da me doveo u situaciju da preispitujem mnoge vlastite vrijednosti i uopće prvi put artikuliram što čini identitet i u kojoj je mjeri taj nacionalni identitet bitan. Sada mislim da je nacionalni identitet nešto ograničavajuće što treba nadići, ali imam osjećaj da imam sve manje, a ne sve više istomišljenika. Odnos prema imigrantima me šokirao, a kako sam negdje i sebe doživjela imigranticom, makar nemam zapravo potpuno pravo na aproprijaciju tog iskustva, doživjela sam to i vrlo emotivno. Zgrožena sam time da je danas, dvanaest godina kasnije, situacija još gora. Imigranata i izbjeglica je više, jer je više povoda da pokušaju pronaći slobodu i bolji život na zapadu, povoda za koje je taj isti zapad dobrano odgovoran. Retorika u javnom prostoru je zapaljivija nego što je bila i dopušteni vokabular je mjestimično zastrašujuć (makar i dalje znatno civiliziraniji od onog što se dopušta komentatorima gotovo svakog hrvatskog portala). Kao posljedica neumorne desne propagande imigranti su danas, znatno više nego tada, žrtveni janjci, pa čak iako se u međuvremenu dogodila recesija (koja se ne znam zašto ovog puta ne zove depresija) koja je bez sumnje otkrila prave krivce za sve probleme ekonomije. I bez obzira na to, prosječan čovjek u Britaniji danas misli da između njega i ugodnog života stoje sirijska azilantica i ukrajinski taksist. Kako sada stvari stoje, grozim se što će nove navale tih nesretnika otkriti o Hrvatskoj i Hrvatima. Hoćemo li trošiti zadnja sredstva na dizanje zida.

– Status ovisi o puno faktora, ekonomskih, kulturoloških pa i geografskih. Ali Hrvatska je sigurno još uvijek vrlo patrijarhalna kultura. Ili možda je bolje reći opet patrijarhalna kultura. Čini mi se da je negdje u nekom vremenu mog djetinjstva postojao pravac koji se mogao dalje razvijati u nekom progresivnom smislu u raznim oblastima pa i po ženskim pitanjima. Ono što se događa sad u Hrvatskoj, taj dosta temeljit zaokret u nacionalizam, tradicionalizam, klerikalizam, to je nešto što sa sobom nosi veliku opasnost za položaj žena. Takvi regresivni pokreti događaju se trenutno u mnogim zemljama, ali u zemljama poput Hrvatske – gdje se veže na zbunjenu i konfuznu kulturološku potku nedavne prošlosti pa onda i kompromitiranu ekonomiju i siromaštvo – posljedice bi po položaj žena mogle biti sve gore. I to po neke osnovne slobode, poput raspolaganja svojim tijelom.

Mlada sloboda

Daleko smo od ravnopravnsti?

– Žene su osvojile i osvajaju slobode stalno i to je sigurno nezaustavljiva sila. Ja stvarno vjerujem da će jednog dana doći do potpune ravnopravnosti, jednog dana u dalekoj budućnosti. Ali treba imati na umu koliko je svježa i mlada ova sloboda koju mi danas živimo. Samo ako gledate seriju »Mad Men«, vidite u kakvim su se okolnostima kretale žene tek prije pedesetak godina. A što je pedeset godina u odnosu na tisuće godina patrijarhalnih civilizacijskih kodova. Zato mislim da stvarno moramo biti svjesne feminističkog nasljeđa, kakve su tektonske promjene izazvale žene u zadnjih stotinjak godina da bismo vi i ja danas mogle ovdje i ovako razgovarati. Užasava me trend omalovažavanja i odricanja od feminizma kojem se povinuju i mnoge žene. Užasava me i količina neznanja i neinformiranosti o ženskoj povijesti. Trebalo bi temeljito revidirati školski curriculum.

Kako napreduju pripreme za »3 zime« u HNK? Jeste li pri kraju s prijevodom vlastite drame? U kolikoj će se mjeri hrvatska inačica razlikovatati od engleskog izvornika?

– To je dosta velik posao jer se ne radi o direktnom prijevodu. U Engleskoj se često nakon prijevoda koji radi prevoditelj, drama daje nekom britanskom piscu ili spisateljici da na prijevodu napravi novu verziju, zbog specifičnosti dramskog izraza. Ja dakle radim ta dva posla istovremeno, ne pišem zapravo prijevod nego osluškujem kako bi moji likovi to isto značenje rekli u njima prirodnom, vlastitom jeziku. To će sigurno imati posljedicu da će dio drame biti drugačiji. Ali to je uzbudljivo.

 Kakvu recepciju zagrebačke publike očekujete budući da vaša drama pokriva gotovo stojeće naše turbulentne povijesti i to kroz prizmu ženskog dijela jedne zagrebačke obitelji?

– Ne znam i to me trenutno ne brine. O recepciji drame teško je govoriti neovisno o izvedbi, a još nismo ni počeli. Iz moje osobne perspektive, ja se toliko veselim čuti taj tekst na našem jeziku i doživjeti te likove u svom duhu i mentalitetu. Tu autentičnost je vrlo teško postići na drugom jeziku i s glumcima iz drugog kulturološkog miljea, bez obzira na to koliko su glumci u britanskoj predstavi bili divni i koliko sam s njom bila zadovoljna.

Dobar ekvilibrij

Kako je bilo odrastati i afirmirati kao dramaturginja u profesionalnom svijetu koji je snažno obilježio vaš otac. Osjećate li da vas nakon desetljeća afiramcije na međunaronim pozornicama ovdje više ne gledaju kao kćer Ive Štivičića?

– Oduvijek sam u odnosu na njega kao pisca osjećala takvu dubinsku razliku, tematsku, stilsku pa i metodološku da zaista nikad nisam smatrala da živim u njegovoj smjeni pa čak ni uza svu skepsu okoline. A onda sam već preko desetljeća negdje drugdje gdje nitko nije čuo za tu prtljagu. Prezime mi otežava život samo u tom pogledu što ga nitko ne može izgovoriti. Trebala sam se umjetnički zvati po mami, Rački. To bi bilo lakše. Inače, moj tata je vrlo ponosan kad ga danas pitaju jeste vi tata Tene Štivičić. A moj ponos na njega je neupitan. Postigli smo neki dobar ekvilibrij.

Kakav je profesionalan odnos Štivičić-Štivičić?

– Nakon dva zajednička projekta, trenutno se međusobno poštujemo s umjerene distance.

Ime vaše kolumne Odbrojavanje u »Zaposlenoj«, kažete, simbolički označava jednu civilizaciju na zalasku. Kako biste definirali tu tranziciju. Što naša generacija napušta i u što ulazi? I koliko je to plodno tlo za pisanje drama?

– Moja teorija je bila da će planeta preživjeti, a da je čovječanstvo u problemu. To zapravo i dalje mislim. Naš je problem danas što ne znamo kamo sada i kako dalje. Znamo svi, tj. mnogi da smo u problemu, znamo da je taj problem, najjednostavnije rečeno, kapitalizam, ali ne znamo definirati novu paradigmu. Ponekad mi se čini da to i nije tragedija, da naprosto još nije sazrjelo vrijeme i da će se nešto novo defininirati uskoro ili kad tad i da samom osmišljanju treba dati vremena. U vremenu smo stalnih instant stavova, mišljenja i rješenja. Vrijeme je zanimljivo za dramu, naravno, ali imam osjećaj da naša generacija neće postići nikakav značajan preokret. Suviše smo mi uronjeni u ove rastezljive, adaptibilne vrijednosti kapitalizma i nije nam još dovoljno loše da se stvarno prisjetimo solidarnosti i da riskiramo ono malo sigurnosti koju si, uglavnom prividno, stvaramo.

Kapitalizam nas sad i doslovno ubija, fizički i psihički. Moraš se polomiti da nađeš namirnicu koja nije kancerogena, ribu koja nije zatrovana živom, meso bez antibiotika, vodu bez estrogena, kremu bez parabena i marku koja nije šivana u sweat shopu. Dobar dio svakog dana mogao bi se posvetiti istraživanju puteva kojim bismo izbjegli koluziju u najstrašnijim oblicima profiterstva i ne bismo ga našli. Mislim, nađe čovjek neke male načine, ima neke svoje pobjede, poput – ne jedem u McDonaldsu, ne parkiram u garaži na Cvjetnom – ali one su sitne, a i one uglavnom s vremenom jenjavaju.

Pitanja ljudskosti

Koliko je teatar moćan medij za senzibilizaciju ljudi na aktualne probleme, pogotovo u Londonu s njegovih 240 profesionalnih kazališta koji uprihode dvostruko veći iznos od svih utakmica Premier League?

– Ja u principu mislim da teatar nije oruđe društvene promjene i ne umišljam sebi da sam ja tu da mijenjam svijet. Ali teatar, dobar teatar inspirira kritičko mišljenje. Svi se mi u ovoj ili onoj mjeri damo uljuljati u nametnute kanone mišljenja – njima smo toliko zapljusnuti, uglavnom od kontroliranih medija, da je nemoguće ostati imun. Teatar zaista može prekinuti te nametnute narative. Osim toga, količina informacija kojom svaki dan raspolažemo čini nas paradoksalno neosjetljivima i pasivnima. Dobro kazalište nas dubinski povezuje s nama samima i s ljudskim iskustvom. Ono otvara pitanja ljudskosti o kojima najčešće nemamo vremena razmišljati.

Pišete o onome što najbolje otuda i često autoreferencijano ishodište. Što je sljedeća tema i koliko vam svaki novi komad napisan na engleskom pokazuje osvajanje beskranog prostora tog jezika? Kada se i kako piscu dogodi klik da poput vas ili Hemona ili Nabokova počne pisati na nematarinjem jeziku?

– Tema je još u povojima, ali tiče se svakako komunikacije i to u vezi i među spolovima. Ne znam što ima na svijetu ljepše i bitnije od jezika. U jeziku je sve naše iskustvo, sva mudrost, sve emocije. Humor je u jeziku. Koliko zadovoljstva može pružiti jezik, a koliko boli izazvati, meni je to trajno fascinantno. Pisati na dva jezika je zato za mene i stalni izazov, i stalna odgovornost i stalni izvor užitka i stalni poticaj da ih, oba, savladavam. Ta dva jezika sigurno označavaju i neku vrstu psiho-emotivnog procjepa u kojem se već dugo nalazim i svakim izražavam jedan dio sebe. Ne znam što me čeka dalje u tom smislu. Hoću li uvijek ostati podijeljena ili će jedan jednog dana prevagnuti.