Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
25. lipnja 2017.
Spisateljica

Slađana Bukovac: Željela sam dočarati društveno stanje u kojem je svaki pokret uzaludan

Snimio Dejan ŠTIFANIĆ
Snimio Dejan ŠTIFANIĆ
Autor:
Objavljeno: 29. siječanj 2017. u 21:23 2017-01-29T21:23:12+01:00

Interesiralo me kako kroz nekoliko različitih karaktera dočarati jedno društveno stanje, pa i političko, u kojem je svaki pokret, svaki napor uzaludan, jer ne proizvodi promjenu, barem ne na bolje, i ne za onih života koji upravo traju. Stanje koje nije ratno, jer čovjek može slobodno izaći iz kuće i uputiti se u pekaru, ali nije ni mirnodopsko, jer je pojedinačni život nevažan, a osobito je nevažna njegova kvaliteta

Recepcija romana Slađane Bukovac eklatantan je primjer sudbine spisateljice malog jezika, književnice koja objavljuje u zemlji u kojoj se knjiga slabo čita, a još slabije kupuje. Unatoč svjetskim atributima njene literature, kao i mnogi domaći pisci, ova je talentirana autorica uglavnom osuđena na dvadesetak milijuna pauperiziranih i sve manje kulturi i knjizi sklonih čitatelja.

Osam godina nakon zapaženog i od kritike hvaljenog »Roda avetnjaka«, pred čitateljima je »Stajska bolest« (Sandorf, 2016.), aktualni roman koji oštro prodire u brojne društvene traume, od sumorne teme bračnog nasilja, krijumčarenja ljudi do korumpiranih moćnika i fašizacije društva. Akutnom društvenom poremećaju, čije posljedice prati na životima nekoliko junaka, autorica efektno suprotstavlja, kako kaže izdavač na koricama romana, dojmljive i u domaćoj prozi rijetke i rijetko uspjele opise duboko emotivnog, neupitno iskrenog, odnosa ljudskog bića i životinja.
U razgovoru s autoricom dotičemo tek nekoliko tema i slojeva ovog kompleksnog djela koje će čitatelja zasigurno navesti na duboko razmišljanje. Iskoristimo taj privilegij, razmišljajmo dok je još legalno, kako to kaže ironična doskočica koja upravo kruži virtualnim prostorom.

Osam godina smo čekali vaš roman. Toliko dugo su se morale u vama taložiti opore društvene teme o kojima pišete ili je razlog (i) nešto drugo?

– Mene je godinama mučilo nešto što se ne može nazvati drugačije nego literarna ambicija. Imala sam velika očekivanja od vlastitih knjiga, čak se usuđujem priznati da mi se činilo kako će mi priskrbiti određeno društveno priznanje. U trenutku kada je bilo jasno da se to vjerojatno neće dogoditi, došlo je vrijeme da rezimiram što ja trebam od literature, i treba li ona išta od mene. Ima li smisla objavljivati tvrdo ukoričene knjige koje se prodaju u četiristo primjeraka, kao što je na primjer bio slučaj s »Rodom avetnjaka«. Mislim da sam većinu proteklog vremena potrošila na to da se motiviram da pišem, a da pritom nemam osobita očekivanja. U mom dnevnom, televizijskom poslu postoji jedna slična situacija, a to je kad se novinar ili novinarka javlja uživo, i pritom intenzivno gleda u prazno oko objektiva kamere. Kamera je spojena žicom s predajnikom, iz kojeg signal putuje prema anteni, te potom u stotine tisuća prijemnika, ali to ne mijenja činjenicu da u trenutku javljanja razgovarate s praznim staklom. Da se razumijemo, svaki pisac, u svakoj zemlji i svakom povijesnom trenutku, razgovara sa staklom. Tu nema popusta. Meni je trebalo izvjesno vrijeme da u takvim okolnostima uspijem zadržati povjerenje u vlastiti tekst.

Život u mraku

Možete li objasniti značenje naslova u kontekstu psihološkog škripca u kojem se zadesila glavna junakinja?

– Interesiralo me kako kroz nekoliko različitih karaktera dočarati jedno društveno stanje, pa i političko, u kojem je svaki pokret, svaki napor uzaludan, jer ne proizvodi promjenu, barem ne na bolje, i ne za onih života koji upravo traju. Stanje koje nije ratno, jer čovjek može slobodno izaći iz kuće i uputiti se u pekaru, ali nije ni mirnodopsko, jer je pojedinačni život nevažan, a osobito je nevažna njegova kvaliteta. Pritom su svi simptomi postali opća mjesta: polako upoznajemo ljude koji kopaju po našim kantama za smeće, oni više ne nabijaju kape na oči, mi ih upozoravamo na dane kad ćemo imati više plastične ambalaže. Vijore se zastave. Netko anoniman prijeti nekom nenaoružanom, jer se ogriješio o vojnu cenzuru. Napušteni psi u čoporima hodaju ulicama. U autobuse se naguravaju oni koji žele biti evakuirani, odabiru zapadnoeuropske destinacije.

Istine su kompleksnije od medijskih mogućnosti

Zanimljivi su pasaži u kojima Izvjestitelj kontemplira o objektivnosti: »objektivnost je masna beskrupulozna laž«, kaže on između ostaloga, »koja ne dopušta da se nitkova uhvati za vrat«. Smatrate li da su istina i objektivnost nepovratno izvan dosega ove profesije?
– Ne moram nužno misliti ono što misle moji likovi, ali po pitanju »objektivnosti« preuzimam tu odgovornost. To je naime riječ koja mi se najviše gadi od svih koje se redovito zloupotrebljavaju na lokalnoj medijskoj sceni. Ne samo stoga što u devet od deset slučajeva na »objektivnost« pozivaju osobe koje zapravo pokušavaju terorizirati medij, već i zato što se često događa da prividno ozbiljni ljudi ne razlikuju »objektivnost« od »neutralnosti«. Što je »objektivno izvještavanje«? Ako pred sobom imate političara koji je razmetljiv i glup, i shodno tomu govori gluposti, treba li ga privesti na test inteligencije i na psihološku procjenu kako biste činjenično potkrijepili taj dojam?
Određeni stupanj istine novinarstvu jest dostupan. Ali ne na onaj pretenciozan način, na koji se ta »istina« obično zaziva. To je problem samog žanra, prostora, minutaže. Istine su kompleksnije od medijskih mogućnosti. Uostalom, ljudi ih najčešće ne žele čuti; istina ih uznemirava, vrijeđa.

Protagonistica »Stajske bolesti« (koja zapravo nije bolest; naslov se odnosi na poremećaj konja koji se mahnito ljuljaju nakon predugog boravka u staji), ona ne samo da živi u tom mraku, već je s njim na neki način poistovjećena. Nema nikakvu predodžbu o mogućim izborima, alternativama. Zanimalo me što je potrebno da se pobuni jedna takva osoba, koje su uopće opcije njezine pobune, pod kojim se uvjetima može izliječiti, ili makar ublažiti, »stajska bolest«.

Konstatirate trend velikog eskapizma, uslijed propasti društva ljudi bježe od svoje vrste i okreću se nekim drugim sisavcima. Je li to postao jedini stvaran, odnosno iskren i nepatvoren odnos?

– Naravno da nije jedini. I da naklonost prema životinjama nije nužno eskapizam. Moj koncept je bio da stvorim priču u kojoj su jedini preostali čvrsti odnosi oni sa životinjama, jer mi je svijet rančeva i azila blizak. Ljudi bježe na razne načine. Neki se povlače dublje u obitelji, drugi nešto izvode u garažama. Upoznala sam čovjeka koji je na petnaest četvornih metara napravio maketu sela Galižana, s kamenim neožbukanim kućama kakve su nekad bile. Ispekao je u pećnici više od 10.000 minijaturnih crijepova. Maketa je postavljena pored ulice, i okružena metalnim rešetkama. Kako je današnji stanovnici ne bi razbili.

»Kolektivna emocija«

Vaš urednik Ivan Sršen primijetio je da ste zapravo pišući »Stajsku bolest« zamutili granicu između živih bića – životinja i čovjeka – ponudivši tako mutnu metaforičku sliku današnjeg društva. Slažete li se s time? Kako to komentirate?

dsti3354462

– Za mene je ta granica uvijek bila mutna. Skeptična sam prema ljudskoj superiornosti, koja se osobito naglašava u zaostalim društvima. Ljudi koji ne trpe životinje, aktivistima najčešće prigovaraju da se nema smisla brinuti za pse, kad je toliko siromašnih majki s djecom. Na taj način ih pozivaju na odanost vrsti, proglašavaju njihov rad devijantnim, a njih evolucijski neprilagođenima. U okrutnim društvima, okrutan je i koncept milosrđa. U Istri živi jedan Šveđanin, Benny Andersson, koji je u svojoj zemlji rehabilitirao izliječene divlje životinje. Kada se sa suprugom doselio ovamo, koncentrirao se na spašavanje napuštenih i zlostavljanih pasa. Preče je bilo direktno spašavati domaće, pitome životinje od njihovih vlasnika, nego se baviti divljim vrstama.

Biografija

Slađana Bukovac rođena je 1971. u Glini. Diplomirala je povijest umjetnosti i komparativnu književnost u Zagrebu. Živi u Puli i radi kao televizijska novinarka. Knjige su joj prevođene na njemački i mađarski jezik. Do sada je objavila roman »Putnici« (Meandar, 2003.), zbirku pjesama »Nijedan pauk nije savršen« (AGM, 2005.), roman »Rod avetnjaka« (Fraktura, 2008.), te nedavno obajvljen treći roman, »Stajska bolest« (Sandorf, 2016.). Za dosadašnje naslove primila je nagrade Slavić, Kiklop za debitante te Fran Galović.

Kako je nastajala »Stajska bolest«? Je li i za vas pisanje spor i uglavnom mukotrpan proces? Tko je osim urednika imao privilegij čitanja vašeg rukopisa i koliko su utjecali na ishod romana?

– Nastajala je dugo, a najgore je bilo što sam do posljednje trećine teksta imala dojam da sam se uhvatila nečeg čemu nisam dorasla. Nisam mogla sve pustiti, a nisam bila sigurna imam li kapaciteta nastaviti, tako da je to bio neugodan proces, svojevrsno zatočeništvo. Rukopis je najprije pročitao moj muž, on je bio i prvi urednik teksta. Imao je prigovor na duljinu nekih dijelova, tako da je u konačnici rukopis skraćen za četrdesetak stranica. Znao je koliko je dugo trajao taj posao, i na neki je način strepio hoće li mu se dopasti knjiga. Zapravo smo se oboje bojali. Kad sam mu uručila rukopis u plavoj fascikli, bili smo u stanju akutnog stresa. Imaju i prednosti, i nedostataka ti tihi bračni obrti.

Tko god je čitao vaše tekstove, neće s vama u istu rečenicu stavljati riječ patriotizam. No, priznajete, patite od onog regionalnog. Je li dominantan poriv za pisanje romana bila potreba da opišete društvenu i psihološku topografiju svog zavičaja i njegov paradoksalni status?

– Ne, nemam interesa za kolektivne emocije, pa tako ni za patriotizam. »Kolektivna emocija« je, uostalom, oksimoron. Ovo društvo neizmjerno pritišće i davi sa svojom državnošću, s etnicitetima. U nekoj drugoj sredini, ti bi koncepti možda bili simpatični, pomalo folklorni. Ovdje su čisto nasilje nad individualnošću. Pretpostavlja se, naime, da je čovjek njima određen u toj mjeri da drugih dijelova ličnosti zapravo ni nema, niti su mu potrebni. To je beskrajno vulgaran plemenski mehanizam. U tekstovima izbjegavam koristiti imena etniciteta, jer su tom logikom zatrovana, a mislim da im je značaj prenaglašen.

Izvan i unutar sustava

Zavičaj, kao i djetinjstvo, privatni su, autentični pojmovi, i da, meni je zavičaj važan, jer me u mnogim stvarima određuje. U tom smislu ova knjiga jest neko vraćanje duga, njezin pejzaž i topografija, pa i veći dio društvenih i životnih okolnosti, namjerno su »prepisani« upravo s Banije. To je ničija zemlja, prostor post-ratne i post-tranzicijske apokalipse. Jedna od brojnih regija koje ovoj minijaturnoj državi više ne trebaju, nego su ostavljeni da leže pod maglama i ružnim sjećanjima, kao tlo oko Černobila.

Živite u Istri, često ste kao novinarka na terenu, upoznali ste Terru magicu. Kako je vi vidite i jeste li pustili korijenje?

– Valja razlikovati stvarnu Istru od turističke propagande. Ljudi koji ovdje žive od prosječnih mjesečnih primanja ne vide nikakvu magiju. Prednost Istre je njezin mentalitet: komunikacija je ovdje ugodnija, blaža, mnogo je manje agresije. Mislim da je mnogo ljudi, uključujući mene, koji se zbog toga tu osjećaju kod kuće. Ali također mi se čini da se često ne uviđa koliko je problema koje Istra dijeli s ostatkom zemlje. Da, ima veći bruto dohodak po glavi stanovnika, ali nije lišena ni političkog nepotizma, ni pronevjera, ni korupcije, a ni nekih vidova netolerancije.

Možete li pojasniti simboliku imena likova u romanu. S jedne strane je Jelena, s druge Pravednik, Izvjestitelj i Profesor, lišeni osobnog identiteta? Što ste tim kontrapunktom željeli podcrtati?

– To je suprotstavljanje ljudi koji imaju određenu društvenu ulogu, unutar koje djeluju, osobi koja nema ni društveni, ni profesionalni identitet. Razlika između onih koji djeluju unutar sustava, i onih koji su izvan njega. Svim je protagonistima »Stajske bolesti« zajedničko da, na vlastiti način, i unutar vlastitih mogućnosti, pokušavaju činiti dobro. Zajedničko im je i da im to u konačnici ne uspijeva. Taj poraz odvija se na nekoliko razina, a najuočljiviji je onaj institucionalni. Nema Dutschkeovog »marša kroz institucije«. Nemoguće je biti Izvjestitelj, kao što je nemoguće biti Profesor ljudskih prava. Nemoguće je, što se nekako i podrazumijeva, biti pozitivan protagonist institucije kriminala, jer kriminal je u principu također institucionalan. Osim toga, kako je roman na jednoj razini kriminalistički, dopustila sam si taj ženski karakter koji je pomalo u maniri švedskih suvremenih krimića; jedan gotovo nepriličan, na trenutke agresivan feminizam u krajnje patrijarhalnom okruženju. Moj prethodni roman nije imao važnih ženskih likova, trebala mi je ta djelomična promjena perspektive.

Nema optimizma

Kažete da je u nas »novinarskoj pauperizaciji dodana i mentalna prostitucija: za plaću se mora raditi sve gluplje, sve jadnije«. Kakva je budućnost, ima li je uopće, za novinarstvo i kako će to novo »novinarstvo« utjecati (već utječe) na društvo i globalno i lokalno?

– Nisam u poziciji da predviđam budućnost novinarstva. Moramo znati da se kod nas stvari očituju u najradikalnijem mogućem obliku, jer je tržište, što čitatelja novina i knjiga, što ostalih medijskih recipijenata, upravo beznadno malo. The New York Times, BBC i The Guardian neće nužno slijediti našu budućnost. Dovoljno je usporediti komentare ispod online izdanja britanskih i hrvatskih dnevnih novina, pa da to čovjeku bude jasno. Ponekad mi se čini kako će u nas opći trend, u kojem je najprije bilo sve manje »ozbiljnih tekstova«, pa potom sve manje teksta uopće, a umjesto toga su se povećavale fotografije, završiti na tome da se na kioscima pojave prazna izdanja s otisnutim zaglavljem, jer je došlo do pomalo burleskne inverzije: velika je masa ljudi koji ne otvaraju internetske portale kako bi se informirali iz tekstova, nego kako bi oni informirali druge. I upražnjavali nešto što se formulira kao »pravo na vlastito mišljenje«, premda je mišljenje tu sekundarno. Uglavnom je riječ o vrlo agresivnim, krajnje nazadnim stavovima. Čak i ako se velike svjetske novine moraju sve više okretati zahtjevima čitatelja, teško da će se ti zahtjevi poklapati s onim što mi pod tim podrazumijevamo. Unatoč uznapredovaloj trampomaniji, zapadna društva još uvijek imaju srednju klasu, ozbiljne društvene fakultete.

Mogli bismo zatvoriti krug s propašću civilizacije kojoj izmiču ove krucijalne etičke kategorije. Tko će preživjeti stajsku bolest i kakva će svijet staja u bliskoj budućnosti biti?

– Po svemu je vidljivo da baš ne spadam u optimiste.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka