Narodnjaci i crkva poprilično su slični – odbijaju hodati ukorak s vremenom, igraju na osnovne ljudske strahove i strasti. Pritom su narodnjaci nabijeni seksualnošću i hedonizmom, pa mogu dijelu vjernika koji ih slušaju uspješno nadoknaditi nedostatak toga u crkvi
Nenad Stipanić objavio je u izdanju »Algoritma« novi roman »Izbacivači Majke Božje«. U Rijeci je svojedobno bila predstavljena njegova zbirka priča »Odlično je baviti se kriminalom«, a objavio je i zbirku priča »Sprinteri u labirintu«. Novi roman Stipanić bi uskoro također trebao predstaviti u Rijeci, što je povod ovom razgovoru.
Riječ je o autoru rođenom 1973. u Senju, koji danas živi u Zagrebu. Radio je razne poslove, pa je među ostalim bio tjelohranitelj, zaštitar, zaposlenik turističke agencije i vlasnik galerije-antikvarijata. Piše prozu, radiodrame, TV i filmske scenarije. Surađivao je na konceptualnim umjetničkim projektima Siniše Labrovića »Poslijediplomsko obrazovanje« i »Meč za titulu ministra kulture Republike Hrvatske«. Zajedno s Vladom Bulićem napisao je scenarije za prvu i drugu sezonu kriminalističke dramske serije »Mamutica«.
»Izbacivači Majke Božje« opisani su kao triler u kojemu se susreću – dobro naoružane i spremne na sve – osobna, društvena i nebeska poremećenost. Pritom samo osobna »poremećenost« želi promijeniti status quo i pitati Quo vadis Hrvatska?
Veza narodnjaka i crkve
Krenimo od samoga naslova, »Izbacivači Majke Božje«. Na što on upućuje? – Naslov »Izbacivači Majke Božje«, osim igre riječima koja se odnosi na likove i događaje u knjizi, sažima u našem društvu oživotvorenu travestiju spoja svjetovnog i sakralnog. Radnja vašeg romana događa se tijekom jedne noći u narodnjačkom klubu, negdje u Zagrebu. Koliko samo mjesto zbivanja predstavlja neku vrstu metafore današnje Hrvatske? – Mjesto zbivanja je upravo to – metafora, ali samo jednog dijela današnje Hrvatske, čini mi se većinskog ali pritom ne mislim na narodnjake kao glazbu već političko, mentalno i kulturološko stanje. Ipak postoji u društvu i pokret otpora primitivizmu, zatupljenosti, slijepoj vjeri medijima, neumjerenom konzumerizmu i svemu ostalom što vladajućim i korumpiranim garniturama već 23 godine omogućava da nam zabijaju klin sve dublje u izvjesno mjesto. Pokret otpora su ljudi koji se ne daju navući kolektivnim manijama ni ushitima, bore se humorom i planovima kako zapaliti negdje na Zapad.
U vašoj »američkoj« biografiji, između ostalog, piše da ste bili redar po diskotekama i kockarnicama. Koliko vam je to iskustvo pomoglo u pisanju »Izbacivača«? – Bez tog iskustva bilo bi nemoguće napisati knjigu na način na koji sam je napisao. U životu sam desetak godina proveo na poslovima osiguranja, među ostalim, nekoliko godina sam redario i po različitim mjestima s narodnjačkom glazbom. Pisao sam već tada i promatrao likove i sudbine oko sebe. Psihologija likova rezultat je tog, recimo, prinudnog istraživačkog rada. Osim satiričnog trilera koji govori o tragikomediji u Lijepoj našoj, želio sam napisati i knjigu o izbacivačima. Jednoj profesiji koja nestaje na način na koji je postojala tisućama godina i kao sve u ovom prijelomnom dobu, ulazi u svoju novu eru. Raspad sustava koji osjećaju stari izbacivači također je pomalo izvrnuta metafora onoga što prolaze mnogi stanovnici ove zemlje, bez patetike i lažne političke korektnosti.
Galerija likova koji prolaze vašim romanom uistinu je zanimljiva. Među osobama koje običavamo gledati u raznim celebrity časopisima i televizijskim emisijama pojavljuje se, recimo, i velečasni Sudac. Zašto ste i njega ubacili? Koja je veza narodnjaka i crkve? – Radnja romana je u 2010. godini i pojedine poznate osobe našeg vremena prolaze kroz njega. Neke kao sveprisutne javne osobe koje dočaravaju duh vremena, a neke kao akteri zbivanja. Narodnjaci i crkva poprilično su slični – odbijaju hodati ukorak s vremenom, igraju na osnovne ljudske strahove i strasti. Pritom su narodnjaci nabijeni seksualnošću i nesputanim hedonizmom, pa mogu dijelu vjernika koji ih slušaju uspješno nadoknaditi nedostatak toga u crkvi. Sveza primitivizma, srednjovjekovnih nazora i suvremene pop kulture te konzumerizma, stvara perverzije zgodne za literarizaciju. A i bolje se svemu smijati nego plakati. Dio crkve je oduvijek nadahnjivao pisce – od Rabelaisa preko Voltairea do današnjih dana. Bili oni i sami vjernici ili ne. Bilo kakav oblik suprotstavljanja, pa bio on i dobronamjeran, apsolutno je neprihvatljiv, a to kao i svaki fundamentalizam draška literarni nerv. Pisci koji traže inovaciju uvijek se proglašavaju prljavim pornografima, bio to James Joyce ili Janko Polić Kamov. Naravno, ne samo od crkve nego i krugova koji slijede momentalni književni kanon, a takvi su uvijek vladajući.
Slika društva
Negdje pri kraju romana pojavljuju se i likovi koji nose imena arkanđela Gabriela, Mihaela, Rafaela, Uriela… Koja je njihova uloga? – Roman je satirični triler s elementima bizarro fictiona i moj glavni lik legitimno može materijalizirati svoje junake i svoje strahove. Kako je on ljubitelj noir filmova i literature te vjernik, njegovi heroji utjelovljuju kaos nastao izvanjskim podražajima, na ništa manje bizaran način nego u ostalih »racionalnih« likova u mome romanu. Ako otkrijem više, otkrit ću previše radnje.
Posljednji put razgovarali smo u povodu vaše knjige »Odlično je baviti se kriminalom« iz 2008. godine. Što se od toga vremena promijenilo? Je li slika hrvatskog društva u »Izbacivačima« još gora? – Budući da smo odavno na magarcu ne možemo sići s konja, pa je slika hrvatskog društva manje više ista, ali s tendencijom klizanja prema magarećem repu. Mobiteli su nešto bolji, internet je brži, ali to je to. Na čemu trenutno radite? – Na prikupljanju novca za režije, a imam i neke planove oko kazališne predstave te filmskog scenarija. Naravno, smišljam i kako zapaliti nekamo na Zapad.
