U paklu ima puno više interesantnoga svita za sest, popit, učinit reportažu oli intervju, i ako je sveti Petar dobar urednik, tamo će me poslat. Šta ću ja u raju? A osin toga bojin se da ja tamo nikoga ne znan. Zato mu odma, ovin putem poručujen: Petre, ništa ne tražin, ni dnevnice, ni honorar, samo me pošalji neka najden jude, da ji okupin pa da učinimo novinu… Pakal Tribune bi se mogla zvat.

Testament je to Miljenka Smoje koji se prije dvadeset godina, 25. listopada 1995. godine, preselio na onaj svijet.

»Hrvatska televizija, za koju je napisao dvije od tri najgledanije serije u povijesti, ispratila ga je te večeri s dvije rečenice: »U Splitu je umro novinar Miljenko Smoje. A sada vijesti iz sporta.« U vijestima iz sporta, pak, javljeno je da je u četvrtfinalu hrvatskog kupa Hajduk ispao od bezvezne Marsonije, kod kuće, na Poljudu, na jedanaesterce, 2:4, tužno i bijedno, što bi sportski novinari rekli – zasluženo. Za razliku od života, naime, u sportu ima pravde: njegov Hajduk, kojemu je komentarima Maloga Marinka, reportažama, feljtonima, monografijama i cijelom jednom televizijskom serijom Smoje izgradio spomenik kakav nema nijedan nogometni klub na svijetu, nije ga se te srijede sjetio niti minutom šutnje.«

Piše to Boris Dežulović u svojoj najnovijoj knjizi »Razgovori sa Smojom« bez koje bi ta obljetnica i šutnja o Smoji dva desetljeća kasnije potonula još dublje, u potpuni muk. Izdavačka kuća »Adamić« iz Rijeke i njezin alfa i omega Dragan Ogurlić, nakon uspješnice Borisa Pavelića »Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune«, koja je nedavno predstavljena u Europskom parlamentu u Bruxellesu, te će na najvećoj europskoj knjižnoj smotri, Sajmu knjiga u Frankfurtu od 14. do 17. listopadu braniti boje Hrvatske, ovim se nosačem riječi, koji već bilježi iznimnu prodaju, polako kandidira za ulogu Georga Martina u slučaju »The Beatles.«.

Prvi i posljednji

Piši: Smoje, otkriva Predrag Lucić u pogovoru kako je jedno od tih kasnih marčanih jutara 1993. Miljenko Smoje postao suradnikom samostalnog i suverenog Feral Tribunea. Od Ferala do Pakla put je popločan dobrim namjerama, pa je Smoje napisao prvi tekst dok se sa sigurnošću još nije znao ni datum izlaska prvog broj »Tjednika hrvatskih anarhista, protestanata i heretika«. No, nije to sve. Svjedoči Lucić kako se Smoje jednom, na prijateljskoj fešti kod Šage na Čiovu, požalio na svoj tajming:

– Kad god uzmem novi broj Ferala pari mi se da je moj tekst star, da se do štampanja novine dogodilo toliko tega o čemu san triba pisat.

– Pa niko vas ne tira da ga šaljete već u ponediljak. Šta se nas tiče, slobodno možete i u petak. Znamo da vi nećete zajebat.

– Nije to oću li ja ili neću…

– Nego šta?

– Nego bi tija da vama kad ja umren ostane tekst.

I tako bi

»I kako je rekao, tako je – kad mu je došao posljednji tekst – i napravio. Napisao ono što mu je još ostalo napisat: o feratjeru iz Trgovišća koji je umislio da je besmrtan i da ništa od onoga što je stvorio neće trajati ni sekundu kraće od vječnosti. Ispisao posljednje retke o gušenju slobode štampe i demokracije, ne obazirući se na ono što ga je, dok je pisao, gušilo u prsima. I u makinjetu udario svoju posljednju riječ. Riječ »pisat«.

Napravio je Miljenko Smoje tog 23. listopada 1995. ono što je odavno naumio. Ostavio nam je tekst. I miran sačekao da smrt na to njegovo »pisat« kaže svoje »Piši: Smoje!««

Pakao slobode

Da, i sada nas svrbi što bi bilo kad bi bilo da možemo zaviriti u već prašnjavi dvadesetogodišnji arhiv »Pakal Tribunea« i pročitati sve ono što na njegovim stranicama ispisuje Miljenko Smoje.

Šjor Poglavar Pakla sigurno nije kao feratjer iz Trgovišća koji je obećao »slobodu štampe ka u najdemokratskijim državama u svitu«, da bi, kao Feratjer Feral, »Pakal Tribune« eliminirao porezom na pornografiju. Ne, tako nešto nije i ne može biti u duhu i smislu paklene čestitosti. Vječni bogohulnik Smoje u tom svom sedmom krugu ima »licence to kill« i njegova makinjeta štekće žešće nego ikad.

Brižan jedino šjor Joško Kulušić! Lako bi on sa Smojom izašao na kraj, ali u redakciji ga je sačekao i Momčilo Popadić Pop, pa su stigli Milorad Bibić Mosor, Đermano Ćićo Senjanović… Pa ga svi uglas zajebavaju bi li njih »Paklene« zamijenio za one koji su danas doli, u »Slobodne«…

Bilješka o piscu

Tamo više nema ni autora ove knjige. Uostalom, Boris je Dežulović već odavno potpisao ugovor s đavlom. Vidi se to i iz »Razgovora sa Smojom«. Kralj lavova pripustio ga je u svoj dvor u ribarskom mjestašcu Pisak gdje se sklonio i proveo svoje posljednje dane, ne zato da bi »dao intervju«, rekao nešto za povijest, nešto veliko i pametno, mudro, što nikome do tada nije izgovorio i povjerio. Ne, Smoji nije trebao ni biograf a kamo li hagiograf, već netko s kim može popiti čašu crnog vina, netko tko može hitro preuzeti cigaretu ako naleti Lepa, netko s kim se može dobro zajebavati.

I stari je Kralj lavova nepogrešivo izabrao kome će ostaviti dvor, koga će na ovome svijetu ovlastiti da nastavi prtiti njegovu novinarsku prtinu, o ostalome da i ne govorimo. Stoga su ovi razgovori i više nego autentični iako je nepouzdani kazetofon zakazao, mladi je lav sve rekao baš onako kako bi to Smoje htio reći. Pa ako i nije baš tako, eno mu, neka demantira Dežulovića tamo gore (ili dolje?) gdje cenzure nema, u svom »Pakal Tribuneu«.

I, za kraj, riječ autora:

– Dvadeset godina nakon tog intervjua, život – stari Smojin kumpanjo – doveo je i mene u njegov mali Pisak. Tu, u plavozelenom hladu jedne terase što visi nad morem, uz čašu crnog vina čitam rukopis razgovora sa Smojom, a maestral s Brača vraća one davno odnesene glasove, sve jasnije i sve glasnije: svi smo ponovo za stolom, dobacujemo se lakim batudama i sitnim zajebancijama – ništa veliko i pametno, ništa za rubrike mudrih izreka, magnete za frižidere i predgovore knjiga – pa se Pape smije, pa od smijeha kašlje, pa Lepa popizdi, pa Šarko laje, pa plavozelena Punta opet odzvanja od smijeha, cvrčaka i života. Pa se pije, pa pijemo, pa u kurac.«

Jebiga, Boro, nije ni Đavo budala.