Feljton Boris Dežulović

Razgovori sa Smojom: Ja grub, ona Lepa (7)

Boris Dežulović

Tuđmanov režim je kurac kakvi ja jeman u kuću. Ali isto ja nju volin, i kad mi ne da pušit i kad mi ne da pit. Znači da me voli, a velika je stvar kad te neko ovakvoga staroga, ćoravoga i gruboga voli. A volin i ja nju. Jedina osoba na svitu koju volin više nego samoga sebe je – Ona



Godine 1993. dolazi Feral Tribune. Rado ste i bez razmišljanja pristali na rad u takvim novinama?


– Nisan razmišlja. Tija san pisat, tija san nastavit sa svojin »pizdarijama«, a i Feral mi je jedini pružija ruku. I da ne izgleda ka pretjerivanje: Feral me stvarno spasija, jer jedino šta mi je uvik bilo važno je – moć odgovorit! Kad mi seru po glavi, da jin moš vratit! I ja to u Feralu mogu. Feral mi je danas, uz nju i Šarka, sve. Feral me spasija šta mi je otvorija svoje stranice i šta me ne kalmava, šta mogu napisat šta god oću i kome god oću. A Ona, ona me spasila šta me kalmava, razumiš. Šta mi ne da pit i pušit!


Pape, tko je i što je vama – Ona?




– Ona? Ona mi je sve – najboji prijatej, žena, jubavnica, inšpiracija, lektor, redaktor, sve! Ona mi je sve šta jeman. Vidiš, neman auto, neman kuću, vikendicu, brod, neman ušteđevinu, neman ništa. Samo nju. Istina, Tuđmanov režim je kurac kakvi ja jeman u kuću. Ali isto ja nju volin, i kad mi ne da pušit, i kad mi ne da pit. Znači da me voli, a velika je stvar kad te neko ovakvoga staroga, ćoravoga i gruboga voli. A volin i ja nju. Jedina osoba na svitu koju volin više nego samoga sebe je – Ona.


Godine 1962. odlučili ste je odvest prid oltar. Zašto tek tada?


– Šta ja znan. Po njoj, mi se do danas ne bi vinčali. Bila je to moja odluka. Napravili smo to na brzinu, bez spektakla. Kumu, njenu dobru prijatejicu Margetićku, skupili smo na vrata od kuće, još je viklere jemala u kosu. Otišli smo u Žrnovnicu, a tamo – nema matičara! Di je – u Splitu, na sudu. Mi natrag u Split, skupimo ga i tako smo se vinčali. On mi je čak i kum bija, jer ga ja u toj brzini nisan naša.


Rekli ste da vam je bila puno više od žene, toliko više da ste samo njoj dopuštali da vam redigira tekstove?


– Jesan, samo san u nju jema povjerenja. Ona je nepogrešivo ćutila moje tekstove i kad bi se ona nasmijala, zna san – dobro je. Onda, šta se malo ili nikako ne zna, dosta moji likova je upravo ona i izmislila!


Koje?


– Recimo, kad sam radija »Malo misto«, ona je gledala scenarij i kaže: »Dobro je, ali ovde fali jedna prava vlajina! Kakvo je to malo misto bez jedne male, lukave, pripredene vlajine?« I tako je nastala Anđa Vlajina. Onda, šta ti je interesantno: načelnik Maloga mista, koji uvečer gre u kažin, među kurbe, to je isto njezin lik. A znaš ko je to? Njen otac! On je pri rata u Trebinju bija načelnik, i isto tako okružen tin polusviton noćnih dama, kurbi, razumiš. To su sve bilo njezine ideje, a bilo ih je još… Domeniko, Amerikanac koji dolazi u Malo misto, isto je »njezin«, onda Strikan i Netjak iz »Velog mista«, pa oni slikar, isto iz »Veloga mista«..


Osim Nje, uz vas je u ova gruba vremena ostao i Šarko.


– Je, uvuka se mali kurbin sin, skućija se, infiltira u famiju. Znaš, kad govoriš o prijatejima, kumpanjima, ima nešto više, a to je familija. Velika je stvar kad nekome moreš reć da ti je ka član familije, razumiš.


 Otkud potreba za psećim društvom pod stare dane? Razočaranje u dvonošce ili…?


– Kurac, oli san ja njega tražija? On je mene naša. Šarko je mudri, stari pas, ne gre glavon kroza zid, ali će opet bit po njegovu, i bez da ugrize. Vidiš, pasi su ka judi. A Šarko, jeba mu pas mater, je kurbin sin, je muzuvir, zajebat će te, ali baš zato ga i volin!


Vama je, eto, po pasjim kriterijima već dvanaesta godina, a još grizete?


– Ne ujidan ja, ja samo lajen, režin. Nisan ja tako opasan ka šta neki misle. Ja san samo stari, olinjali pas šta laje. Sićaš se kako završava »Velo misto«?


»Kara mi se i karat ću se«?


– E, kara mi se i karat ću se! Dokle god jeman s kin. Niti mi je šta drugo ostalo, niti šta drugo znan. U oštarije malo više gren, bolest me ova jebena rastočila iznutra, Ona mi ne da pušit, ne da mi pit, više ni ne jebajen… Jer kad se prestanen karat, kad prestanen pisat znači – gotov san. Razumiš? Neću ja fermat pisat kad umren, nego ću umrit kad ferman pisat i karat se.


Pape, postoji li nešto što ste u životu propustili napraviti, imate li neispunjenih želja?


– Samo jednu. Bila je jedna Švabica, u Dubrovniku san je trevija, koju nikad nisan opalija. Sve san druge svoje želje ispunija. A bila je zapravo samo jedna: pisat, bit novinar. Još ka dite samo san to tija, sićan se, bija je rat u Španiji i u Split je dolazila Politika, za koju se otamo javja niki Grga Zlatoper. Guta san njegove tekstove, čita, i sanja da i ja pišen. Da san novinar.Dakle, kad biste se nanovo rodili…

– Vidiš, meni nije pitanje šta bi radija da mogu sve ispočetka. Opet bi bija obični, jebeni novinar, reporter, i tuka u svoju makinjetu. Zato me ne pitaj šta bi volija bit da se ponovo rodin, nego bi li se volija ponovo rodit. A volija bi.


KRAJ