hrvatsku književnost ušao je romanom „Živi, mrtvi i pomorci“ (1979), svojevrsnim međašnim kamenom pomorskog romana kao zasebnog literarnog žanra, a osebujnost Turčićeva djelovanja je i pisanje na arhaičnom obliku čakavskog narječja – čokavici
RIJEKA, KRK Preminuo je Branko Turčić, dugogodišnji novinar, pisac i esejist, rođen 1934. u Čižićima na otoku Krku. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu komparativnu književnost i filozofiju. Radio je kao novinar i urednik u Novom listu, Jugoliniji i Nauti. Za svoj rad dobio je više nagrada. Član je Društva hrvatskih književnika.
U hrvatsku književnost ušao je romanom „Živi, mrtvi i pomorci“ (1979), svojevrsnim međašnim kamenom pomorskog romana kao zasebnog literarnog žanra. Slijedili su romani „Pomorci lete duboko“ (1982), „Na putu do sebe“ (1986), Godina poslije“ (1990) i „Ruža vjetrova“ (1990). Za romane „Živi, mrtvi i pomorci“ i „Ruža vjetrova“ dobio je nagradu „Drago Gervais“. Pišući o njegovim romanima jedan je kritičar zapisao da je Branko Turčić jedini Krčanin, od Baščanske ploče do danas, koji je objavio četiri romana i o kojima su govorila znamenita imena našega vremena.Osim romana napisao je scenarije za tri televizijska filma s naslovom „Pomorci“, nekoliko radijskih priča i tri monografije.
Osebujnost Turčićeva djelovanja je pisanje na arhaičnom obliku čakavskog narječja – čokavici, kojom je počeo pisati u Krčkim novinama, Krčkom kalendaru i drugim povremenim krčkim izdanjima.
Kruna toga rada je knjiga pisana na čokavici i knjiga o samoj čokavici: „Sedmoškojani, prvi čokavski rječnik“ (2002). Prema ocjeni kritike riječ je o iznimno značajnom događaju u kulturološkom, literarnom i osobito lingvističkom smislu.Prošle godine „Otokar Keršovani“ objavio mu je nostalgični autobiografski roman „Gazde i gazdarice“, svojevrsni nastavak „Ruže vjetrova“. Radnja se odvija uglavnom u Rijeci, a uz živopisne likove i sjajne dijaloge ovo je i oda Rijeci, gradu u kojem je i autor bacio sidro svog života.
