Književnik i novinar

Pero Kvesić: Osim za život, roditelji trebaju djecu pripremiti i za smrt

Zoran Angeleski

Foto kult-portal.com

Foto kult-portal.com

Smrt se najčešće od djece sakriva, minorizira ili im se utuvljuju pojmovi koji im se kasnije obijaju o glavu. Ne znam je li lakše vjernicima ili ateistima. U jednom intervjuu doktorica Nela Sršen izjavila je da se, prema njenom iskustvu, smrti najviše plaše doktori i svećenici



Književnik, novinar, urednik i bloger Pero Kvesić debitantskim je dokumentarnim filmom »Dum spiro spero« u 60-im godinama života postao snimatelj, scenarist i redatelj; premda je surađivao na scenariju Grlićevog filma »Samo jednom se ljubi« iz 1981. godine, a autorski je osmislio i seriju animiranih filmova »Mali leteći medvjedići«. Jedan od rodonačelnika »proze u trapericama«, pisac nepretencioznog, humornog i jednostavnog izričaja, Kvesić je najširoj javnosti najpoznatiji kao autor hit knjige iz 1975. »Uvod u Peru K.« te kao prvi glavni urednik Poleta. No, napisao je još 20-ak djela (zbirki priča, romana, romana za djecu, slikovnica); jedan je od pokretača biblioteke i časopisa Quorum, a tijekom 80-ih uređivao magazin Erotika, koji je tih godina dosezao nakladu od danas nezamislivih 360.000 primjeraka. Prošle je godine, na nagovor producenta i prijatelja Nenada Puhovskog, svoje dotad autobiografske filmiće iz svakodnevnog života, snimljene običnim digitalnim fotoaparatom, iznova snimio kvalitetnom kamerom Canon te dovršio svoj prvi dokumentarni film »Dum spiro spero« (latinska izreka: »Dok dišem, nadam se«).


Dokumentarac ima podnaslov »O knjigama, svakodnevici i smrti«, no autor se u ovom 50-minutnom vizualnom eseju ipak najviše dotiče prolaznosti i suočavanja sa smrću. Ipak, unatoč svom narušenom zdravlju, a zbog osebujnog autorskog stila prožetog iskrenošću i humorom, film nije depresivan. Ali jest autentičan. Iako se u filmu mnogo govori o smrti, autor zapravo priča o – životu.


Za ovaj je svoj filmski prvijenac u travnju ove godine osvojio Grand prix na 25. Danima hrvatskog filma (žiri je obrazložio odluku riječima: »Glavnu festivalsku nagradu dodjeljujemo ovom filmu za uspješno i dirljivo povezivanje medija književnosti i filma pričom i prizorima kojima autor ogoljuje i postvaruje svoje sjetne, duhovite, autodestruktivne i kreativne misli te pokazuje kako blizina smrti dokida sve tabue«).




Za ovaj je film Kvesiću potom na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu uručena nagrada »Vedran Šamanović«, koja se dodjeljuje filmskom umjetniku koji je inovativnim pristupom proširio granice filmskog izraza u hrvatskom filmu.


Umjetnici i kvaziumjetnici


Kako se osjećate, kako Vas služi zdravlje? U filmu kažete: »Svaki dan me je sve manje; dnevni domet mi je 100 metara«. Pripremate li unatoč tome novi projekt?


– Hvala na pitanju, osjećam se starački. Ništa čudno, ostario sam. Dogodilo se to i boljima od mene. Kod mene nije u pitanju godina proizvodnje nego kilometraža i loše održavanje.


Naravno da pripremam nešto novo. Za mene je rad način života. Imam nekoliko gotovih knjiga koje želim objaviti, a na nekoliko knjiga istovremeno radim. »Hladno pivo« je napravilo pjesmu po mom tekstu, čekam da izađe u javnost. Napisao sam tekst za kazalište i tražim tko će ga izvesti. Dogovorio sam izložbu fotografija, a moj producent i ja poslali smo zahtjev HAVC-u za sredstva za snimanje novog filma.


Zašto je smrt toliki tabu, posebno u zapadnoj civilizaciji?


– O smrti se kod nas priča kad se primakne ili kad se dogodi, a inače se većina nas ponaša kao da ne postoji. Zapravo se svakodnevno zavaravamo kao da ćemo živjeti vječno. Pomisli, primisli i svijest o smrti potiskuju se u intimu koja se ne dijeli ni s najbližima. S druge strane, neki koji se ne mogu s tim nositi padaju u drugu krajnost i pretjerano dramatiziraju, histeriziraju i mistificiraju taj prirodni događaj.


Naši preci su kroz povijest imali mnogo prisniji i realniji odnos s krajem života: ljudi su češće umirali, a životinje su ubijali redovno, neki i svakodnevno. Recimo, u Zagorju je smrtnost djece početkom prošlog stoljeća bila 80 posto, a vjerojatno ni u drugim krajevima nije bilo bolje. Normalno očekivanje pri trudnoći bilo je da dijete neće preživjeti prve dane, petu ili desetu godinu, a ipak su ljudi živjeli s tim. Srećom smo se odmaknuli od tog stanja, ali zapali u drugu krajnost.


Danas, kad ljudi imaju malo djece, smrt djeteta je nešto najstrašnije što se može dogoditi, roditelji se od toga ne mogu oporaviti desetljećima, život im se nakon takve tragedije zauvijek promjeni. Naravno da je smrt djeteta i dalje nešto najstrašnije što se ikome može dogoditi, pogotovo danas, ali bi ljudi trebali postati sposobni da i nakon toga što manje oštećeni nastave živjeti dalje.


Civilizacijska je slabost da smo se otuđili od prirode i prirodnog reagiranja, od čega imamo prvenstveno štetu. Na primjer, nedavna istraživanja pokazuju da se generacija dvadesetogodišnjaka u zapadnom svijetu (gdje i mi spadamo) upušta u seksualne odnose rjeđe nego ijedna prethodna generacija za koju znamo, a mogao bih argumentirati i da su im ti odnosi nekvalitetniji nego generacijama koje su im neposredno prethodile.


Umjetnik valjda jedini ima tu »privilegiju/teret« da osjećaje smrtnosti i prolaznosti manifestira i materijalizira djelom, koje onda djeluje na univerzalnoj razini. Koliko je u tom pravcu, osim talenta i nadahnuća, važna hrabrost umjetnika?


– Živjeti kod nas od umjetnosti, književnosti, poziv je sa sedam kora. Ipak, život umjetnika (književnika) ima i neke privilegije. Jedna od njih je da mu u djelokrug posla spada promišljati o onome o čemu većina ostalih ljudi, okupiranih svakodnevnim poslovima, gledanjem televizije i odlascima na utakmice i mise ne stigne razmišljati, a kamoli domisliti. Hrabrost je nužna da bi se iznijelo ono do čega se došlo jer su saznanja često za dobar broj suvremenika šokantna, pa čak i odbojna. Umjetnik bez hrabrosti je samo kvaziumjetnik.


Vjernicima je lakše na kratke staze


U filmu zastupate stav da je važno naučiti djecu, osim o životu, i o smrti koja je, kako kažete, prirodna, normalna i ne treba je se plašiti. No, postoje i teške, mučne, dugotrajne smrtonosne bolesti. Kako učiti djecu o smrti? Je li pritom lakše roditelju vjerniku nego li nevjerniku?



Ima jedan pulski grafit »Pas je čovjek«. Koliko su Vam gubici pasa, uza svu bol, olakšali suočavanje sa smrću? – Citirat ću sam sebe, završetak priče »Psi i smrt« iz knjige »Pudli lete na jug«, koju sam prenio i u knjigu »Dum spiro spero«: »Obogaćivanje saznanja o smrti čini pomisao na nju podnošljivijom. Smrt voljenog bića čini je i nama lakšom – ako je mogao on, ona, moći ću i ja! Psi nisu samo čuvari, pomagači i drugari: oni nam pomažu da se pomirimo s tim da smo samo jedan od bljesaka plamičaka koji čine svjetlo života u beskrajnoj tami vječnosti. (Nije slučajno staroegipatski bog smrti Anubis imao pasju glavu.) Psi doprinose svijesti i sposobnosti da uživamo život, ali i da se pomirimo s prolaznošću i prihvatimo neizbježnost konačnog rastanka, i to je možda najvrednije što nam daju dok su s nama i što ostaje nakon što ljubimaca već odavno nema«.


– Postoji opće suglasje da je najvažnija zadaća roditelja pripremiti djecu za život, ali glasa čuti nije da im je zadaća i pripremiti ih na smrt. Najraniji utjecaji su najsnažniji i najdugovječniji, a pedagogija zaobilazi naputke o primjerenom upoznavanju djece sa smrću. Najčešće se ona od djece sakriva, minorizira ili im se utuvljuju pojmovi koji im se kasnije o glavu obijaju.


Ne znam za pouzdana istraživanja na koje bi se mogli pozvati je li lakše vjernicima ili ateistima. Mogu se osloniti samo na nepouzdana osobna iskustva i pojedinačna svjedočanstva koje je nemoguće generalizirati. Na pamet mi pada jedan intervju doktorice Nele Sršen u kojem je izjavila da se, prema njenom iskustvu, smrti najviše plaše doktori i svećenici.


Sklon sam vjerovati da je vjernicima lakše na kratke staze, ali da u konačnici, summa summarum, lošije prođu. Roditelj-vjernik uvijek ima pri ruci utjehu da će se pokojnici naći na nekom oblaku i nakon toga blaženo živjeti vječno, ali kad-tad će se njihovo dijete kao odrastao ili star čovjek naći potpuno nepripremljeno pred pitanjem neizbježne zemaljske ili univerzalne prolaznosti.


Može li se, u kontekstu zatvorenosti i tajnosti, smrt usporediti i sa seksom? Seksa i seksualnih aluzija u gomilama ima u reklamama, no kao društvo smo među sobom sve konzervativniji, sve »čedniji«?


– Spominjete da je javna mentalna sfera uvelike zatrpana seksualnim, lascivnim sadržajima. I je. No jednako je zatrpana i sadržajima kojima je upravo smrt u fokusu. Najpopularniji filmovi i televizijske serije govore o zločinima ili doktorima, »Igre prijestolja« su prepune nasilnih usmrćivanja. Vijesti počinju brojem mrtvih u ratovima i katastrofama. U oba slučaja imamo pretjerano govorenje koje je posljedica toga da se zapravo malo kaže; tajenje je poprimilo oblik nebitnog i netočnog informiranja.


Vraški zanimljivi likovi


S jedne strane imamo ćudoredan, a zapravo licemjeran kućni, školski i crkveni odgoj kojima je glavno oruđe tajenje, izbjegavanje, nerealno moraliziranje i mistifikacija, a s druge nezaustavljivu invaziju pornografije.


Umjesto da zdrav odgoj osposobi mlade da se s pornografijom mogu nositi, zapravo ih prepušta na milost i nemilost. Umjesto da se na smrt pripremimo kao na nešto što se svakome događa, usađuje nam se da smrtno stradaju samo negativci i sporedni likovi. Kako je svatko glavni lik vlastitog života, mnogi se vrlo neugodno iznenade kad shvate da će tako nešto i njih snaći.



O samoubojstvu u filmu govorite u humornom tonu; ne želite umrijeti u bolnici već doma na terasi, priželjkujući – kako u filmu kažete – »ništa dramatično, ništa bolno, samo da se ugasim«. Eutanazija je dozvoljena u Njemačkoj i u Nizozemskoj. U kojem je kontekstu samoubojstvo eventualno opravdan čin? – Postoji nekoliko srodnih ili tek naizgled sličnih pojmova koje ipak treba jasno razlikovati: herojsko žrtvovanje za plemeniti cilj, tragično žrtvovanje za propalu i pogrešnu stvar, klasično samoubojstvo i eutanazija. U svom dokumentarcu dotičem problem samoubojstva u situaciji kad ne postoji legalizirana eutanazija. Ozakonjena je u nekoliko europskih zemalja i mislim da je civilizacijski zahtjev da se o tome počne razgovarati i kod nas, a da ni ne spominjem koliki je civilizacijski zaostatak što ne postoje hospiciji. Bilo bi mi drago kad bi moj film potaknuo raspravu o tim pitanjima. Postojeća praksa je nedosljedna. Već postoji zahtjev da pacijent prije svakog rizičnog medicinskog zahvata potpiše suglasnost, makar postojao i rizik smrtnog ishoda. To znači da svatko ima pravo odbiti zahvat koji bi mu produžio život. Zašto onda ne postoji i mogućnost da u propisanim i kontroliranim okolnostima netko može zatražiti da mu se život skrati, ili – ako nije u mogućnosti izraziti svoju volju – da netko drugi može preuzeti tu odgovornost u njegovo ime?


U filmu se, iako se pretežito odvija u kući, Vaša supruga, sin, šogorica, a posebno punica, pojavljuju diskretno, tek u pokojem kadru. Zašto ne više?


– Supruga, sin, šogorica i punica su vraški zanimljivi likovi i, da sam ih pustio više, zastrli bi glavnu priču. Dozirao sam ih upravo toliko koliko je za priču potrebno. S druge strane, oni su neprestano prisutni, iako nisu u kadru. Bio mi je izazov kako prikazati njihovu prisutnost, a da ih ne pokazujem.


Vi ste i glazbenik. Film završava u vedrom, autoironičnom tonu, dok svirate drombulje (popularizirane u filmu »Ko to tamo peva«). Otkud baš taj instrument?


– Pretenciozno je reći da sam glazbenik. Učio sam svirati glasovir u muzičkoj školi tri godine, no onda je naišao pubertet, prekinuo sam i trudio se zaboraviti sve što sam naučio, u čemu sam i uspio. Kasnije sam svirao gitaru, ali je i to završilo tako da se gitara polomila, prsti omekšali, a sve akorde sam zaboravio. U svojim hipijevskim vremenima svirao sam i usnu harmoniku, bubnjeve i frulu. Od svega je ostala samo drombulja. To je srednjovjekovni instrument, a moj pradjed je u mladosti bio kovač i sam ih je izrađivao. On me je naučio svirati drombulje. Kasnije, početkom dvadesetog stoljeća, bio je strojovođa u Sarajevu, zbog čega ću kad-tad morati pročitati Jergovićev »Rod«.


Nakon smrti, kažete u filmu: »Bit ću ondje gdje sam bio prije rođenja«. »Mene zanima gdje će nakon moje smrti završiti moja sjećanja« – pitao se pak lucidno jedan hrvatski umjetnik. Što biste njemu odgovorili?


– Odgovor je sadržan u pitanju. Od iskustava i sjećanja svakog umjetnika ostat će samo ona koje je uspio ugraditi u svoje djelo. Ni više ni manje.