U »Postelju za četiri« legao je i to tako dobro legao i peti. On je Franci Blašković. Naime, tko god kupi knjigu kupit će i 80. besidarenje »Gori uši Winetoa« ili »Savičentu in the morning« CD hommage Darku Pekici i knjizi »Postelja za četiri«. Franci već u startu performansa reče kako je to jedini njegov CD-e koji se može kupiti, ali i doda da ga je upravo Pekica uništio jer od kad je načinio 80. CD-e prošlo je više od godinu dana, ako znamo da je Franci prije toga godišnje izdavao 12 do 13 ploča, onda se ovo može nazvati ne jednogodišnjom nego »višestoljetnom pauzom«. Franci reče da je Pekičina umjetnost toliko savršena da ga je ostavila bez riječi. Prošavši s publikom sedam Pekičinih priča uglazbljenih na albumu, dobrano je tu istu publiku i nasmijao, i »zamislio«, potom podigao iz »beda« u koji ju je uvalio, dokazavši još jednom da je, kako reče Josip Maršanić – šaman. Energija kojom pršti to čudo s one strane Učke, zarazna je. Franci je bio, baš je bio! A stih koji ga je bacio u bed jer takvo je savršenstvo neponovljivo glasi – ne moreš grabljati seno z krase u drugoj diretoj, poteznica rabi bit namištena već nazad nego naprid, i moraš držati grablje na hidrauliki aš ako ne, po brazdah ne pobereš ni to malo sena ča ga je. Dio je to jedne od 7 Pekičinih uglazbljenih priča, one imena »Obišena Štela« što priča o kravi koja se vješala tri puta. Zašto? Franci zna, ali je zaboravio reći.

    Upoznavši nazočne s radom te nesvakidašnje Udruge koja u Savičenti djeluje već 12 godina i svojim radom u Savičentu privlači mnoštvo istomišljenika iz svih krajeva Hrvatske, a i šire regije, te zaključivši kako su Šikuti Machine tipični predstavnik hrvatske zbilje – rade k’o voli, a niš nimaju, o Pekičinom novom uratku, knjizi »Postelja za četiri«, nasljednici njegovog prvijenca »Savičenta in the morning«, govorili su urednica knjige Mirjana Benjak, lektor i korektor Maurizio Levak, Miljenko Marin, urednik kulture i priloga o kulturi Mediteran u »Novom listu« te sam autor. Dakako, da je o knjizi najviše rekla sinjora publika koja se u Skali do Skale okupila u, za ovakve sadržaje, pozamašnom broju. Zanimljivo je bilo to predstavljanje. Počelo je i završilo prijeporima. Prvi je bio – izgovoriti naziv Udruge u miksu hrvatskog standardnog i engleskog jezika ili pak reći Šikuti makine. Moderatorica zbivanja, potpisnica ovog teksta stala je istom na kraj imenujući Udrugu kao »ŠM«, pa nek’ si misle. 

   Prijepori

Ono što će ostati prijepor do Sudnjeg dana, vjerojatno i duže, glasi – je li trebalo četiristotinjak kratkih Pekičinih priča ukoričiti kronološki ili pak tematski? I tu dolazimo do otkrića kako su Benjak i Levak trebali zajedničkim snagama urediti Pekičinu knjigu ali upravo je dvojba »kronologija ili tematika« broj urednika smanjila na jednog, tj. jednu ili kako to Mirjana reče – ja sam demokratski odlučila da ću to biti ja, Maurizio doda – ja sam se složio ali nikad, baš nikad neću potpisati da je njezin način slaganja priča bolji od mog kronološkog. I tako bi knjiga složena po modu tematike, a ne kronologije. Šalu na stranu, pričala je Mirjana toplo i dugo o Pekici i njegovom stvaralaštvu, o načinu na koji je priče podijelila u osam tematskih cjelina uokvirivši ih uvodnom imena »Gambijamenti«, te završnom imena »Govoriti grdo«. Upravo te dvije, mišljenje je mnogih, »čitaju« samog autora bolje nego li Baba Tereža, glavni lik i poveznica svega što Pekica radi. 

    – Pekičina je proza topla u svojoj prirodnosti i blagom humoru. Među kratkim pričama ima onih koje svojom kompozicijom, jezikom i stilom zasigurno spadaju u sam vrh hrvatske suvremene proze. Jedno je sigurno: ova knjiga Darka Pekice postala je dio suvremene hrvatske kratke proze, ne samo dijalektalne, a to priznajemo, u ovom današnjem svijetu, nije malo, zaključila je Benjak. 

    Maurizio Levak, »onaj koji je iska dlaku u jaju kako lehtor i korehtor« dao je kratku lekciju nazvanu »Pekica za početnike« smjestivši govor knjige, odnosno Savičente u grupaciju kojoj pripada, podsjetio da jezik nije okamina i da se mijenja, te se vratio na početak priče kazavši da će iznaći način da tiska još jednu »Postelju za četiri« ali onu u kojoj će biti sve Pekičine priče i to poredane kronološki.   

Usamljeni jahač

Miljenko Marin, urednik u Novom listu govorio je o Pekici i Šikutima kao fenomenu i to ne s pozicije urednika kulture već stalnog konzumenta njihovog rada. Krenuvši od činjenice da je Pekicu pratio još dok je objavljivao tjedne kolumne »Savičenta in the morning« u Glasu Istre, pa nastavio s »Terežinin brkunon «, u međuvremenu otkrio i bio dijelom mnogih akcija Šikuti Mashine, priznao je kako već dugi niz godina pokušava iznaći nekog u dosadašnjoj hrvatskoj književnosti nalik Pekici i jedinu sličnost, ali ne potpunu nalazi s Miljenkom Smojom. Puno lakše je bilo Pekicu povezati sa svijetom filma, kazao je Marinero i proglasio Darka usamljenim kaubojem iz filmova Sergia Leonea. 

    – Za šaku dolara, reče moderatorica i završi priču o »Postelji za četiri«, knjizi između čijih se korica smjestilo toliko humora, one već spomenute kronologije i samog pisca, i Savičente, i života općenito, a nadasve topline, dovoljne da svakom komu je »prifali« pa posegne za samo jednim kratkim Pekičinim promišljanjem, odmah zagrije dušu. Upravo tu toplinu osjetili su svi koji su nazočili ovoj vološćanskoj večeri »ŠM« i odslušali dvije štorije iz knjige što ih je pročitao autor, a izabrala, i to dakako demokratskim putem, urednica knjige Mirjana Benjak. I da znate, baš je bilo dobro u toj »postelji za preko nekoliko njih«. Ni tijesno, ni široko, ni tvrdo, ni meko, a oko srca toplo.