Grad: Rijeka
Danas: 16° moguća kiša
Sutra: ° °
27. ožujka 2017.
Moderni renesansni čovjek

Intervju Mate Matišić: Ne želim kastrirati svoj osjećaj za pisanje, pišem kako moram

Mate Matišić / Foto Ognjen ALUJEVIĆ
Mate Matišić / Foto Ognjen ALUJEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 20. siječanj 2013. u 20:26 2013-01-20T20:26:52+01:00

Postoji nešto što sam nekoliko puta rekao, i što možda zvuči pretenciozno – ali imam obaveze prema tom daru koji imam, tom božjem poklonu da znam napisati dramu. Kad mi opet padne nekakva drama na pamet – ja ću je sigurno napisati, bez obzira na posljedice. Tko to ne razumije, ja mu ne mogu pomoći. Sigurno neću te drame zbog straha sahraniti u sebi

Početak godine u domaćoj kulturi obilježile su dvije zanimljive stvari: prvo, film »Svećenikova djeca« redatelja Vinka Brešana masovnom je gledanošću nadmašio i najoptimističnija predviđanja, trijumfalno vrativši kino publiku domaćem filmu; i drugo, u fokusu zanimanja šire javnosti našla se »Gavellina« nova predstava »Fine mrtve djevojke« redatelja Dalibora Matanića, o kojoj bi se pričalo i da nije bilo skandala s povlačenjem tobože uvredljivog plakata s dvije zagrljene Gospe. 

   Ova dva iznimno popularna kulturna proizvoda povezuje jedan čovjek: Mate Matišić. Moderni renesanski čovjek – scenarist, dramatičar, skladatelj i glazbenik – Matišić je autor tekstualnih predložaka ovih obaju djela koja u dinamičnom dijalogu s društvenom aktualnošću prodiru u duboke ljudske traume, baveći se temama osobne odgovornosti, nasilja, licemjerja. 
  

Dva zanata

Koliko je komplicirano bilo preoblikovati scenarij »Finih mrtvih djevojaka« u teatarski punokrvan tekst? Iako je glavna linija radnje ostala ista kao u filmu, atmosfera u predstavi je bitno drugačija, dijalozi su zasićeniji humorom, predstava izravnije komunicira s društvenom aktualnošću. Čime ste se vodili u tim modifikacijama?

    – Sama ideja da se od filma »pravi« drama za mene se isprva činila kompliciran i iracionalan posao. Naime, znao sam da je to visokorizičan pothvat. Jer, mnogi su vidjeli film, imaju mišljenje o njemu, dobro ili loše... Oni koji vole film imaju vjerojatno i nekakvu ideju kako bi trebala izgledati dramatizacija. Za one kojima se film ne sviđa dramatizacija ionako nema smisla...    

   Dakle, ja sam isprva bio protiv tog posla, ali sam ipak mislio o tome, o toj neobičnoj ideji D. Mihanovića, D. Stazića i D. Matanića. Isto tako, zanimali su me formalno-dramaturški problemi koji se otvaraju, jer film bi mogao funkcionirati bez ijednog dijaloga. Možda bi mogla biti takva i predstava... a možda i ne... Čak sam i o tome razmišljao. 

   Dramatizacija filma je uvijek poprilično »lud« posao. No, meni se činilo da smo u tom filmu ostali dužni nekim likovima – lezbijskom paru, ali i ostalim likovima... Tražio sam vremena za razmišljanje i onda sam, eto, smislio takav koncept kakav ste vidjeli – s aktivnim korom u off-u i krevetom kao mjestom svih radnji i »mjestom« u koji nitko nema pravo ulaziti. Jer svaki čovjek, po mom mišljenju, ima pravo na 4 metra kvadratna za sebe. To dakle, uključuje krevet i grob kao vrlo slične pojmove. Možda iste. Oni su čak i površinski vrlo slični. 

   Tom prostornom okviru dodao sam i različite perspektive – likova. Nastojao sam tako, osim prostornog uspostaviti i vremenski, a samim tim i ideološki, svjetonazorski dinamizam kroz likove. I kad sam se »sjetio« svega toga, počeo sam raditi.... Naravno, u samim probama otvarale su se nove mogućnosti, u čemu su mi jako puno pomogli glumci i redatelj. Na tome sam im jako zahvalan. 

  Pisati za film i za kazalište: u čemu su razlike? Što su prioriteti, specifičnosti? Što vam od ovoga pruža više uživanja?

   – To su dva različita načina mišljenja. I dva zanata. Sve ono što vam otvara filmsko pismo razlikuje se od onog »prostora« koje vam pruža pisanje drama. Takvo je moje iskustvo. Dramaturška operacionalizacija postavljenih situacija i likova, uspostava pripovjednog modusa... sve je drugačije, tretiranje likova, stvaranje situacija, konfiguracija likova... Filmski dijalog ima sasvim drugačiju funkciju nego kazališni. Što se tiče mog uživanja u pisanju – draže mi je pisati za kazalište. 
  

Pisati hibride

I u »Svećenikovoj djeci« i u predstavi »Fine mrtve djevojke« pošlo vam je za rukom pomiriti prevladavajuće elemente komedije s dramom koja preuzima radnju u zadnjem dijelu. Je li to izazov? Je li teže napisati ovakav uvjerljivi »hibrid« nego napisati »običnu« komediju ili »običnu« dramu?

   – Onaj tko poznaje moj dramski opus, zna da sam ja tako pisao od svoje prve drame »Bljesak zlatnog zuba« koju sam napisao u srednjoj školi. Dakle, ne radi se o nekom odabranom konceptu, nego o »urođenom feleru« koji ja kao dramski pisac imam. Ja osjećam da tako Mate Matišić mora pisati. Kada bih nešto u tome mijenjao, tada bi prije svega izdao sebe. U mojim »čistim« dramama isto tako postoje »pogreške« komičnog... Pišem, dakle – pravim hibride, kako ih zovete. 
 

  Kad sam bio u Moskvi na izvedbi »Svećenikove djece« čuo sam komentar jednog od najvećih svjetskih kazališnih redatelja, Anatoly Vasilieva, na tu moju dramu u kojoj postoji ta komično-tragična kombinacija. On je redatelju Aleksandru Ogarovu rekao: »Pa u ovom prizoru dok mi sjedimo u kafiću, oko nas se događa nekoliko žanrova istovremeno. Pogledaj zaštitara na ulaznim vratima – krimić, ljubavni par u kutu – ljubavna drama, naš tzv. intelektualni razgovor...« 
 

  Multižanrovska kombinacija u jednom kadru. Ja jednostavno ne želim kastrirati svoj osjećaj za pisanje. Ukratko, ja drugačije ne mogu. Možda bi drugačije bilo bolje, možda bih bio bolji pisac, možda bih imao više uspjeha, ali ne mogu... Aut
  

Damaturgija evanđelja

Iako u »Svećenikovoj djeci« najizravnije ulazite u kritiku Crkve, i u drugim su vašim tekstovima prisutni religijski motivi: u »Finim mrtvim djevojkama« ima ih pregršt, a s njima vizualno komunicira i plakat za predstavu. Odakle to zanimanje za mračnije strane vjerske prakse?

   – Jednostavno pišem o onome što me se tiče i o svijetu kojeg poznajem. Zar to ne rade svi pisci? Mene je u pisanju drame »Svećenikova djeca« upravo zanimala veza između dramaturgije na koju nas upozorava evanđelje i dramaturgije mog posla – dramskog pisca. Ja mislim da su »dramaturške pouke« iz teksta evanđelja, uz sve ostalo, i fantastična dramaturška škola. 

   Ono što se događa don Fabijanu nakon što uzme ovlasti Boga je, po mom mišljenju, a neki tvrde da sam rigidni katolik – vrlo »kršćanska« dramaturška posljedica. 

   O propagandi predstave, pa i o izgledu plakata, brine se uprava kazališta. Ja u taj rad nisam bio uključen... 

  Nekidan je pred zagrebačkom Katedralom organizirano masovno ljubljenje istospolnih parova, kao prosvjed protiv govora mržnje protiv seksualnih manjina. I opet je bilo pravovjerne mržnje, izražene bacanjem jaja. Koji su bliže Bogu – oni što se ljube, ili oni što tuku? I zašto nema sveca zaštitnika lezbijki u katoličkom kalendaru?

   – Puno pitanja na koje vam ne znam odgovor, ili na koja je meni vrlo teško kratko odgovoriti. Ali sam siguran da mržnja nema veze s kršćanskim naukom, i siguran sam da su oni koji ljube bliže Bogu od onih koji tuku... 
  

Krive Drine

Ako se osvrnemo na vaš dosadašnji rad, obračunali ste se s gotovo svim problemima koji more hrvatsko društvo. Je li neka tema ostala nedotaknuta? I što vas potiče da se tako izravno bavite »krivim Drinama«?

   – Nisam se ja želio baviti »krivim Drinama«, ja sam želio napisati dobar dramski tekst. Postoji nešto što sam nekoliko puta u posljednje vrijeme rekao, i što nekima možda zvuči pretenciozno. Nije mi namjera biti umišljeni pisac, ali ja imam obaveze prema tom daru (ako jest dar) koji imam. Pa ne mogu ja okrenuti leđa samome sebi i – ako baš hoćete »govor rigidnog katolika« – božjem poklonu da znam napisati dramu. Kad mi opet padne nekakva drama na pamet – ja ću je sigurno napisati, bez obzira na posljedice. Tko to ne razumije, ja mu ne mogu pomoći. Ja sigurno neću te drame zbog straha sahraniti u sebi. 

   Za one koji poznaju glazbenu teoriju – ako treba ja ću bez problema svirati u C tonalitetu ton cis, ako smatram da je to ispravno – bez obzira što će neki reći da u C duru nema tona cis. Za mene možda ima. Moje drame ne mora nitko čitati, ne mora nitko gledati ni postavljati... A ja ih moram pisati... 

   Današnjom hrvatskom dramom dominiraju tekstovi artistički razlomljene strukture, nedorečenih poanti, koji počivaju na sugestivnosti i eksperimentu, a zanemaruju klasične temelje dramske radnje. Kako ocjenjujete taj trend, što su njegove mane, a što prednosti? Mami li Vas pomisao da mu se priključite, da napišete koju dramu-eksperiment? 

   – Za mene su i »Fine mrtve djevojke« koje sam napisao kao dramatizaciju filma bile svojevrsni suludi eksperiment. Tko bi se pametan tako nešto usudio nakon, kao, uspješnog filma? Za mene je i moja drama »Balon«, izvedena u Teatru »Exit«, bio eksperiment sa strukturom i likovima, fokalizacijom. No, kao što sam već rekao – pišem onako kako moram

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka