Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 22° 2
Sutra: 22° 27° 2
19. travnja 2018.
Sarajevski kroničar

Intervju MILJENKO JERGOVIĆ 'Mržnja kojoj mi danas svjedočimo svoju je klicu zametnula još u ljeto 1914.'

Ne trebamo mistificirati to što Zagreb smatram tuđim: tako je zato što sam se ja tako postavio – Miljenko Jergović / Foto G. Stanzl/PIXSELL
Ne trebamo mistificirati to što Zagreb smatram tuđim: tako je zato što sam se ja tako postavio – Miljenko Jergović / Foto G. Stanzl/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 10. travanj 2018. u 7:01 2018-04-10T07:01:19+02:00

Trenutak prije Principova pucnja bili smo najbliži Europi, naprosto zato što smo bili njezin dio. Veći dio infrastrukture današnjih Rijeke, Zagreba, Sarajeva ili Novog Sada projektiran je i izgrađen u austrougarska vremena. U to smo vrijeme dobili kanalizaciju, u to su vrijeme postavljeni urbanistički planovi naših modernih gradova, tada su stvorene današnje katastarske knjige, tada su pribilježeni nazivi naših toponima... Ali što je mnogo važnije: tada se, samo tada i nikad više, naš svijet našao u sinkronicitetu s Europom

I trideset godina nakon prve objavljene knjige jedan od najproduktivnijih i najsuptilnijih književnika naših prostora Miljenko Jergović svakim novim djelom izaziva veliko zanimanje javnosti. U želji da se od sugovornika dobiju njegovi tankoćutni komentari i britka razmišljanja, nastaje ovaj razgovor, kojemu je povod Jergovićeva posljednja knjiga »Nezemaljski izraz njegovih ruku«, objavljena nedavno u izdanju zaprešićke Frakture. Riječ je o romanu o Sarajevskom atentatu, sačinjenom od dvaju dijelova. Prvi, naslovljen »Atentat«, obuhvaća priče o atentatu, atentatorima i njihovim žrtvama, te o glumcima koji su igrali atentatore. Drugi dio, nazvan »Razrada«, sadrži samo jedan tekst: govor iz više lica i perspektiva onih koji s atentatom nisu imali veze, ali su živjeli njegove posljedice.

Jergović je dosad uspješno oprobao mnoge književne forme, a ovu knjigu o životu, smrti, prolaznosti, zaboravu i sjećanju obogatio je nizom neobičnih, gotovo nadrealnih podataka o atentatorima, ali i o bečkom dvoru, koji vrlo zorno dočaravaju atmosferu onog prevratničkog vremena uoči Prvog svjetskog rata. Koliko god mijenjao žanrove i vrste, Jergović ostaje veliki melodramatski pisac, a i u ovom romanu hvata duh vremena, strahove i bojazni junaka različitih nacija, obrazovanja i zanimanja, dok čitatelj lako prelazi iz prošlosti u sadašnjost, iz povijesne dokumentaristike u stvarnosnu prozu.

Miješajući fikciju i dokumentaristiku oživjeli ste ljude i događaje koji se povezuju uz Sarajevski atentat 1914. godine te iznijeli novi i drugačiji uvid u okolnosti koje su potencijalno odredile sudbinu kontinenta. Što je taj atentat izazvao u Sarajevu?

– Uglavnom isto ono što je izazvao u ostatku Bosne, te u drugim južnoslavenskim – i ne samo južnoslavenskim – zemljama koje su prethodno bile obuhvaćene Austro-Ugarskom. Nakon do tada najmasovnijeg svjetskog rata u povijesti, našli smo se u nekom novom, drukčijem, od Beča i Europe udaljenijem svijetu. Sa sto godina odmaka danas možemo procjenjivati je li taj svijet bio bolji ili lošiji.

»Nezemaljski izraz njegovih ruku« je razumljiva, prijemčiva i uzbudljiva knjiga koja traži strpljivog i koncentriranog čitatelja, koja tjera na razmišljanje i promišljanje, koja povijest ovih prostora propituje bez ideološkog bremena. I ovdje su mrtvi zanimljiviji od živih, a fikcija uvjerljivija od zbilje. Kako je tekao proces pisanja ovoga romana?

– Pa recimo to ovako: otkad znam za sebe bavio sam se, na ovakav ili onakav način, Sarajevskim atentatom. Rodio sam se u tom gradu, odrastao u njemu u vrijeme kada su sjećanja na atentat bila još relativno živa, poznavao svjedoke tog događaja, slušao priče o njemu, išao u slavnu Prvu gimnaziju, koju je pohađao Gavrilo Princip, ali i Ivo Andrić, koji je također bio, barem duhovno, povezan s atentatorima... Od Principovog vremena u toj školi nisu bili promijenjeni rukohvati, pa sam išao s mišlju o tome da hodam po istim kamenim stepenicama i držim se za iste rukohvate kao i ti ljudi, čiji je postupak zaokrenuo povijest našega svijeta. I naravno da sam se onda nastavio baviti Sarajevskim atentatom, da sam čitao knjige, proučavao dokumente, obilazio sarajevska groblja. Nije to bilo bavljenje velikom poviješću, ni političkim i diplomatskim okolnostima jednog političkog ubojstva, nego sam se bavio ulogom povijesti u mome vlastitom životu i u okolnostima mog rođenja.

Zbilja i mit

Gavrilo Princip i Franjo Ferdinand su antipodi, najudaljeniji u doživljajima umjetnosti, književnosti i poezije, nisu se poznavali, a zauvijek su svezani jedan uz drugoga. Njihov suodnos je trajao tri sekunde u stvarnosti. Literarno ste maestralno povezali tu dvojicu muškaraca, koji su bolovali od TBC-a i odrastali uz dominantne majke. Kako vam je uspjelo proniknuti u njihove duše i u srž dublje nego što to mogu dijagnoze i sudske presude?

– To bi, valjda, trebala biti uloga književnosti. Ta dvojica ljudi, atentator i njegova žrtva, osim što su imali iste dijagnoze i sličnu obiteljsku situaciju, bili su predestinirani gubitnici, luzeri, višestruko neshvaćeni unutar vlastitog društvenog, pa i privatnog konteksta. I obojica su imali nešto viteško u sebi: Franjo Ferdinand je svoju ljubav prema ženi nedovoljno plemenitog podrijetla branio i pred dvorom, i pred državom, i pred epohom. A oni su sve činili da tu ljubav osujete. Put u Sarajevo bio mu je prilika da se pred svijetom konačno pokaže sa svojom ženom, i da ju predstavi kao nekoga tko zaslužuje carsku i kraljevsku čast.

To je bila njegova misija. Principova misija sastojala se u činu žrtvovanja za zajedničku stvar, za ideal narodnog ujedinjenja, za prava obespravljenih slavenskih naroda u monarhiji, te za nešto što je od svega toga realnije: za vječnu slavu među svojim generacijskim ispisnicima. Za razliku od Franje Ferdinanda on nije našao svoju ljubav. Bio je povučen i sramežljiv. Bio je na kraju dječaštva, još uvijek ne odrasli muškarac.

Takvo istraživanje zahtijeva dobro poznavanje faktografije i brojnih teorijskih, idejnih i uopće duhovnih strujanja i pokreta u zemlji koji su oblikovali mladobosance. Kako ste došli do onoga što pokreće likove da čine ono što čine?

– Pisao sam o zemlji u kojoj sam se rodio i o onom što je tu zemlju tvorilo. Mislim na Bosnu i Hercegovinu. Mladobosanci su, inače, čudna pojava: dijelom, riječ je o ljudima koji su zbilja postojali, ali drugim dijelom riječ je i o legendi i o legendarnim ličnostima, stvaranim u nizu naknadnih reinterpretacija, koje su podrazumijevale i heroiziranje aktera, i njihovo idealiziranje, a na kraju krajeva i zamjenu povijesti mitom i legendom. Mene zanimaju i zbilja i mit, ali razdvojeni jedno od drugog.

No nema konkretnih odgovora u pitanju motivacije likova. Atentat je odredio sudbinu Sarajeva, obilježio ga za sva vremena. Je li možda moralna presuda koju je iznio Ivo Andrić, da su zavjerenici bili ubice i žrtve, sudija i mučenik, zapravo najvjerodostojnija?

– Teško je i to reći. Andrić kada o njima piše – a to prvi put čini petnaestak godina nakon atentata – on piše o ljudima koje je poznavao, s kojima se družio i dijelio s njima političke ideale. U velikoj mjeri govoreći o njima, on govori o samome sebi. Pritom, silan je njegov negativni odnos i prema Austro-Ugarskoj, i prema onom što je Monarhija donijela Sarajevu i Bosni. On je sav bio u idealima narodnog oslobođenja i ujedinjenja, u legendi o povijesnim zavojevačima i okupatorima, koji čupaju narodnu dušu. Koliko god mi Andrić bio važan, a mislim da mi je kao pisac najvažniji, nekako ne dijelim ni te emocije, ni te ideale. Između ostalog i zato što sam došao sedamdesetak godina nakon njegove generacije.

Mržnja i osveta

Zanimljivo je da je Danilo Ilić, glavni organizator atentata, zaključio da atentat uopće nije imao smisla, pa su ga mladobosanci prezreli i uskrisli Gavrila Principa. Vrlo pronicljivo i suptilno povezujete osobnu i političku motivaciju toga lika.

– Da, Danilo Ilić je bio njihov pokretač, motivator i organizator, koji se u posljednji čas predomislio i krenuo ih nagovarati da odustanu od atentata. Konačno, bio je najstariji, naslutio je što bi iz svega moglo nastati.

U svemu tome sporednu ulogu su odigrali, uz spomenutog Andrića, Tin Ujević i Miroslav Krleža, koji su se također dobro uklopili u romaneskni okvir priče i koji su, po svojem habitusu, lako mogli biti sudionici Sarajevskog atentata. Spominjete Franza Werfela, Abdulaha Sidrana, Vladimira Dedijera, uz čiju pomoć rekonstruirate taj fatalni dan kad je doista počelo stoljeće kaosa.

– Krleža je bio vrlo rezerviran oko Sarajevskog atentata. Mislim da ga nikad nije tematizirao, niti se određivao oko mladobosanskih ideala. Ujević je bio drugo, on je gorio u istom ognju kao i Princip, prijateljevao je s Vladimirom Gačinovićem, mladobosanskim ideologom, i pisao borbene proglase. I on bi mogao biti fikcionalni, književni lik u nekom velikom romanu o atentatu. Ja takav roman nisam pisao.

U drugom dijelu, naslovljenom »Razrada«, pišete fikciju o mladim anonimnim žrtvama, pravoslavne, muslimanske i katoličke vjere, koji u usputnim kasabama dobivaju vijesti o atentatu koji im posljedično raznosi živote u paramparčad. I svi su oni zapleteni u istom klupku koje se, po svemu sudeći, nikako ne da raspetljati?

– To su ljudi koji stradaju od povijesti. U danima i mjesecima nakon atentata započeo je koloplet mržnje i osvete, koji će se među ovdašnjim narodima nastaviti kroz cijelo dvadeseto stoljeće, pa do današnjih dana. Mržnja kojoj mi danas svjedočimo svoju je klicu zametnula u ljeto 1914. To je još jedan razlog zbog kojeg je Sarajevski atentat za sve nas velika tema.

Tvrdite da nikada Bosna i zapadni Balkan nisu bili europskiji i bliži Beču, Berlinu i Parizu nego trenutak prije Principova pucnja. Je li to zbog neprestanog izmjenjivanja egzodusa i zaborava?

– Tada smo bili najbliži Europi naprosto zato što smo bili njezin dio. Pa veći dio infrastrukture današnjih Rijeke, Zagreba, Sarajeva ili Novog Sada projektiran je i izgrađen u austrougarska vremena. U to smo vrijeme dobili kanalizaciju, u to su vrijeme postavljeni urbanistički planovi naših modernih gradova, tada su stvorene današnje katastarske knjige, tada su pribilježeni nazivi naših toponima... Ali što je mnogo važnije: tada se, samo tada i nikad više, naš svijet našao u sinkronicitetu s Europom.

Danas je, kažu, Hrvatska u Europskoj uniji, ali po svemu je današnji Zagreb neusporedivo udaljeniji od Europe nego što je bio onaj Zagreb iz 1914. Možda je ta Europa bila loša, ali smo bili njezin dio. Možda je današnja Europa dobra, ali mi, osim u administrativnom smislu, nismo njezin dio. Razlikujemo se po svemu, a najprije po sistemu vrijednosti. Ono što u duhovnom i političkom smislu sačinjava današnju Europu, u Hrvatskoj jednostavno ne postoji. A u Bosni još i mnogo, mnogo manje.

Je li u pisanju ovakvog romana bilo teško održati balans između fikcije i fakcije?

– Pa to je ono čime se bavim još od prve knjige pjesama, koju sam objavio, evo ovog će proljeća trideset godina od tada, 1988. u Zagrebu. Uživam kada u istom odlomku teksta mogu pomiješati činjenice iz fikcije i fakcije, i kada čitatelj baš i nije siguran pišem li jedno ili pišem drugo.

Kuferaška porodica

Sublimirali ste sav užas koji povijesna zbivanja mogu izazvati u jednom multinacionalnom i multikonfesionalnom gradu u kojem postoje starosjedioci i kuferaši i iz kojeg se uvijek odlazi ne da mu se ne bi vraćalo, jer je povratak gotovo pa nemoguća misija. Može li se to okarakterizirati sudbinom grada?

– Sudbina grada je kao i sudbina čovjeka određena onim što dolazi na kraju. Samo što gradovi, za razliku od ljudi, nešto duže žive i traju.

Spominjući dva filma o Sarajevskom atentatu, prvi Fadila Hadžića i potom Veljka Bulajića, smatrate da su oba bila jednako neuspješna. No poglavlje o glumcima i njihovim ulogama više je nego zanimljivo, posebno vaš sarajevski profesor estetike Predrag Finci, koji je u Hadžićevu filmu glumio Principa, za kojeg nema povratka u Sarajevo jer, kako kažete, ne postoji Sarajevo u kojemu bi Predrag Finci bio Sarajlija. Je li to slučaj i s vama?

– Naravno da povratka nema, jer nema više onoga vremena kada smo negdje otišli. Da bismo se vratili na isto mjesto, morali bismo se vratiti u isto vrijeme. A to, kao što znamo, nije moguće. Eto zato nikakav povratak nije moguć. Tu smo gdje jesmo.

Zašto smatrate da vam je Zagreb vječno tuđi, a sve više i tuđinski grad?

– Ne trebamo ni to mistificirati: tako je zato što sam se ja tako postavio. Da sam se drukčije postavio, sve bi bilo drukčije. Ali meni se čini da je za književnost, a možda i za život, bolje živjeti kao tuđin pa na sve gledati sa strane. Uostalom, kako potječem iz kuferaške porodice, koja se u Bosnu i u Sarajevo naseljavala s raznih strana Monarhije – Jergovići su pristigli iz Ličkog Lešća, Rejci iz Slovenije, Stubleri su kao banatski Švabe došli iz Rumunjske, a poneko mi je, bogme, bio starinom i iz Bosne – tako mi je obiteljsko nasljeđe prešlo i da u Sarajevu živim kao tuđin. Dobro je tako. Da biste neko mjesto poznavali, pa i da biste ga voljeli, nije nužno da se osjećate domaćim. Možda baš suprotno. Da sam domaći, možda bih bacao smeće po ulici i istovarao dotrajalu bijelu tehniku po šumama u gradskoj okolici. Takve stvari rade samo oni koji se doista osjećaju domaćima.

Poražavajuća činjenica je da je, što i sami kažete, sve i danas skoro isto kao 1914. godine, ista je mržnja, isti su razlozi za nju. I ovo je knjiga čija je aktualnost više nego izravna. Postoji neka prijetnja svuda oko nas i jezivo je to što treba samo iskra da sve opet bukne. Ima li nade da se to ne dogodi?

– Hoće li biti velikog rata? To pitanje 1914. nitko nije ozbiljno postavljao. Ljude nije bilo briga, jer u prethodnih stotinu godina u Europi nije bilo velikog rata. Kao da nitko nije znao kako je to kad cijeli svijet gori, pa su poželjeli to osjetiti. Zaista je slično i danas. Ratovi se, istina, vode, ali mali, daleki, lokalizirani, u nekom Vijetnamu, nekoj Koreji, nekoj Bosni ili nekoj Siriji, pa zašto onda ne bismo provjerili kako izgleda pravi veliki rat? No srećom, veliki rat bi, u današnjim uvjetima, doveo do potpune propasti, do civilizacijskog kraja, do neke vrste smaka svijeta. Kažem srećom, jer mislim da je to jedini razlog zbog kojeg velikog rata, ipak, neće biti.

Sarajevu ste posvetili najveći dio svojih gotovo opsesivnih proznih zapisa. Oprobali ste se u mnogim književnim vrstama, no diljem svijeta ste najpoznatiji po slavnoj knjizi priča »Sarajevski Marlboro«. Kako vam uspijeva tako neprikosnoveno i maestralno uklopiti emocije u literaturu?

– Ne znam odgovor na to pitanje. Pišem o onom što mi je važno, pišem ono čemu sam kao čitatelj sklon. I to je sve.

Dugi niz godina ste u novinarstvu i književnosti, uglavnom na prvoj crti bojišnice u tim profesijama. Kako se očistite od negativne energije koja se nakupi u tom poslu?

– S godinama sam podigao zid oko sebe. Jednostavno, ne primjećujem ono što bi me trovalo ako bih primjećivao. To je jedini način da se izbjegnu posljedice vlastite i kolektivne nemoći, jada i beznađa.

Imate li ideju za novi roman?

– Uvijek. Više od jedne.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka