Marginalije

Krležina zanovijetanja: Impresije o gradovima i ljudima opstale kao eseji

Tihomir Ponoš



Marginalije su, dakle, moje primjedbe ili zanovijetanja na tekstove koje su već pripremili stručnjaci iz pojedinih sektora, i onda na njihov pisani materijal ja dodajem svoje ocjene, a one su takve naravi da se o njima argumentirano može i diskutirati, zapisao je Miroslav Krleža za svoje marginalije koje su vremenom postale možda i najatraktivniji dio njegove ostavštine posmrtno pohranjene u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.


Novu selekciju marginalija (neke već javno objavljene, neke premijerno) nedavno je objavila nakladnička kuća »Ljevak« uobličivši ih, kako je zamislio njihov priređivač Vlaho Bogišić, u »Marginalije o gradovima i ljudima«.


Izbor marginalija Bogišić je zamislio kao hommage prvim cjelinama Krležinih varijacija objavljenim 1959. godine u časopisu »Republika« pod nazivom »133 varijacije«, a tako je knjiga i podnaslovljena. Krležine su marginalije, u opsegu od desetak redaka do kartice teksta, kratki eseji o ljudima, gradovima, pojavama, nisu nužno strukturirane, nisu ni redaktorski stroge, više je riječ o Krležinim impresijama. Do sada objavljene marginalije (pri čemu posebno valja istaknuti prije pet godina objavljene »Marginalije – 1000 izabranih komentara o tekstovima za enciklopedije JLZ« u izdanju beogradskog Službenog glasnika koje je također priredio Vlaho Bogišić) otkrivaju da je Krleža kao prvi čovjek Jugoslavenskog leksikografskog zavoda rad svojih suradnika, autora enciklopedijskih članaka komentirao zajedljivo, često ironično, ponekad otrovno prema autoru, ponekad otrovno prema osobi koja se enciklopedijski obrađuje. Krleža je bio urednički odgovoran, svoje je suradnike »maltretirao« naputcima kako poboljšati tekst, što iz njega izbaciti, što pojasniti, faktografski je bio zahtjevan, ali istodobno je inzistirao na tome da se svaki pojam, posebno ako je riječ o biografskim jedinicama i povijesnim događajima, kontekstualizira.


Zajedljiv i ironičan




Svoju zajedljivost demonstrirao je pišući marginaliju uz članak o Atili. Nakon što je nabrojao što je Atila navodno sve razorio, i to u 5. stoljeću, uz ostalo i više od 300 europskih gradova, zaključio je »da je Atila imao sva tehnička sredstva za razaranje kao danas USA (buldožere, kamione, avione, hidrogenske bombe), jedva da bi bio mogao da razori trista evropskih gradova do temelja«. Nije mu bilo strano iskazivati svoj (ne samo direktorski, u slučaju JLZ-a) autoritet. Već na početku marginalije o feldmaršalu Svetozaru Boroeviću jasno piše »u ovome obliku nikako«. Poznat je Krležin stav o Boroeviću, negativan dakako. Za njega feldmaršal nije bio »lav od Soče« nego »poznati tiranin«, »neprijatna crno-žuta konstanta«, a »kao sočanski general, administrativni građanski krvnik«. Marginalija o Boroeviću jedna je od brojnih koju je Krleža napisao o svojim suvremenicima, uključujući i mnoge o ljudima koje je poznavao. U njima se nije libio dati svoju ocjenu o tim ljudima, njihovim djelima, djelovanju i karakteru.


Biti u hrvatskoj povijesti kanonizirana veličina Krleži ne znači mnogo. Zato se čovjek koji je za Hrvate koristio zamjenicu »oni« mogao kritički osvrnuti na Gaja oštrije i jasnije nego većina povjesničara. Za njega je prikazivanje Gaja kao Jugoslavjanskog Prometera »romantičarski jednostano« jer »Gaj je efemerida, a on je nažalost to bio i ostao, a od 1849-50, kao što je poznato, čovjek se rasplinuo jakože dim«.


Pedantan i zahtjevan


Krleža je bio pedantan i zahtjevan urednik, ne samo po pitanju činjenica (on bi, vjerojatno, rekao »stanju fakata«) nego i po pitanju izričaja. Enciklopedijsku jedinicu o Vidovdanskom ustavu brutalno je rastvorio i razorio i zaključio »prema tome bacite ovo u koš i napište nešto o Vidovdanskom ustavu što se može štampati«. Njegovo razaranje te jedinice započinje jednostavnom konstatacijom da Vidovdanski ustav nije stupio na snagu 28. I. 1921. (što je dan Svetog Save, a ne Vidovdan), nego 28. 6. 1921. Kao svaki pedantni urednik, Krleža je pažljivo čitao tekstove koji su mu stizali na stol. Autoru natuknice o Vladimiru Vidriću sigurno nije bilo ugodno kada je pročitao što je o njoj napisao Krleža.



Krležina marginalija, kratki esej o Mili Budaku, danas je itekako aktualna. U kartici teksta Krleža sažima Budakovo književno i političko djelovanje. Dakle, Budak »nije dao ni jedno djelo od specifične vrijednosti. Sve što je pisao kao beletrista, ostaje više kao dokument vremena i kao simptom jedne rastrovane atmosfere, koja je za vrijeme okupacije poprimila kriminalne forme. Krležina je ironija razorna jer »ako u književnom djelu Mile Budaka postoje neki elementi iskreno sentimentalni, to su elementi nostalgije za onim divnim davnim danima kada smo krali konje kao carski graničari po Lombardiji, i kada smo kao Jelačićeve haramije popili čitav špirit iz anatomskih bečkih preparata«. Ustaše su vodile »politiku samoubojstva, besperspektivnu politiku podređivanja jednoga naroda drugim interesima, u zadnjoj konsekvenci politiku katastrofalnog gubitka slobode i suvereniteta za račun velikih neprijateljskih sila njemačko-talijansko-fašističkih«.



»Iznosio je događaje i slike, a ne osjećaje«. Iznositi može žena dijete do devetog mjeseca, a kakve su to slike ili osjećaji koji se iznose«. U samo jednom pasusu ukazao je koliko je loše pisati šablonski, koristeći navodno učene formulacije.


»Nema pjesme u kojoj bi otkrio sebe«, da bi se tvrdilo da mu je »pozeija duboko lična«, a pošto je »pisana izvan prostora i vremena« ona je »povezana s krupnim pitanjima društvenog i političkog života«.


Krleža je u marginalijama demonstrirao izvanredan redaktorski talent, golemo znanje iz raznih područja (očito je bolje poznavao povijest, književnost, umjetnost, a slabija strana bile su mu prirodne i tehničke znanosti), izvanredno pamćenje. Njihova svrha bila je strogo zadana – poboljšanje teksta pojedine enciklopedije, a danas ih treba čitati ponajprije kao sjajne kratke eseje.