Iza bezazlenih naslova bajki koje se djeci čitaju prije spavanja, poput »Pepeljuge«, »Snjeguljice« i drugih, zapravo se kriju mračne priče o seksu i nasilju. Bajke s motivima krvoprolića i seksualnosti John Updike nazvao je pornografijom za rani uzrast
Nakon nekoliko trenutaka shvati da je cijeli pod pokriven zgrušanom krvlju, na kojoj su ležala tijela nekoliko mrtvih žena poredana uza zid. Sve su one bile žene kojima se Modrobradi oženio i nakon toga ih ubio, od prve do zadnje. Pomisli da će umrijeti od straha, a ključ, koji je izvukla iz brave, ispadne joj iz ruke… Zariše svoje mačeve u njegovo tijelo i ostaviše ga mrtva. Sirota je žena bila toliko preplašena da nije imala dovoljno snage ni da ustane i pozdravi braću… – ukoliko ste pomislili da su ovo prizori iz kakvog horor filma – nisu, nego je riječ o bajci »Modrobradi« Charlesa Perraulta.
Ne samo ova bajka, nego i mnoge druge obiluju nasiljem i uznemirujućim motivima, o čemu za BBC piše Stephen Evans. U tekstu pod naslovom »Jesu li bajke braće Grimm suviše uvrnute za djecu?«, Evans ukazuje na to da su ove priče koje se djeci čitaju prije spavanja prepune sakaćenja, kanibalizma, infanticida i incesta. U usporedbi s tim, popularni sadomazohistički roman »50 nijansi sive« E. L. James može se doimati prilično benigno.
Iza bezazlenih naslova bajki, poput »Pepeljuge«, »Snjeguljice«, »Crvenkapice«, »Ivice i Marice« i drugih, zapravo se kriju mračne priče o seksu i nasilju, što nameće dilemu koliko su te priče primjerene djeci i mogu li čak loše utjecati na dječji uzrast?
– Te su bajke daleko od svega nama danas zamislivog ili prihvatljivog. Da su kojim slučajem nastale kao videoigre, sigurno bi dobile zabranu distribucije – objašnjava Evans.
U drugačijem svijetu
Međutim, braća Grimm pisala su u drugačijem svijetu. Jacob Grimm (1785 – 1863) i Wilhelm Grimm (1786 – 1859) bavili su se jezikoslovljem i teorijom književnosti. Svojom zbirkom priča »Dječje i obiteljske priče«, objavljenom 1812. godine, braća Grimm postala su poznata u cijelom svijetu, a proslava dvjestote obljetnice prvog izdanja prve zbirke bajki braće Grimm nastavlja se i ove godine. Njihove bajke doživjele su tijekom vremena transformaciju u raznim adaptacijama: Disney ih je ublažio, likovi se pojavljuju u stripovima i filmovima, a pisci ih svakim nadopisivanjem pomalo prekrajaju.
Maria Tatar, profesorica njemačkog folklora i mitologije na Harvardu, tvrdi da su originali bili jako daleko od suvremenih, adaptiranih verzija priča.
– Nisu bili politički korektni. Prepuni su seksa i nasilja. U »Snjeguljici« maćeha zahtijeva pluća i jetru malene djevojčice. Ona ima samo sedam godina i lovac je odvodi u šumu. To je zastrašujuće. Zla maćeha natjerana je da pleše do smrti u užarenim crvenim željeznim cipelama. U »Pepeljugi« zlim polusestrama odrezani su nožni prsti i pete. U jednoj verziji »Snjeguljice« zla maćeha pak u podrumu ima laboratorij u kojemu stvara otrovnu jabuku, a zatim se pretvara u ružnu staricu, što odašilje lošu sliku o starim ljudima – osvrnula se Tatar.
Loš model
Bajke s motivima krvoprolića i seksualnosti John Updike nazvao je pornografijom za rani uzrast. Filmaši rade verzije tih bajki samo za odrasle, izvlačeći iz njih naglasak na perverznoj seksualnosti. Stephen Evans ističe da, iako su to priče o dobru i zlu, u kojima se laganje i obmanjivanje kažnjavaju, a težak pošten rad je nagrađen, dogovori se moraju poštovati, a stranaca se treba pribojavati – one ipak ne zahvaljuju tome svoju vječnu privlačnost. Evans objašnjava da moralne poduke nikad nisu zabavljale publiku, ali sablasne i napete priče s neizvjesnim krajem, sasvim sigurno drže pažnju. Pružaju nam scenarij »što ako« – što ako se dogodi upravo najgora stvar koju smo mogli zamisliti, ali ublaženo vremenskim odmakom, budući da se događaju »jednom davno« i završavaju »živjeli su sretno do kraja života«.
U rodnom gradiću braće Grimm u tijeku je izložba originalnih publikacija bajki i ostalih njihovih djela, izloženih u Gradskoj vijećnici. Postoji i dio izložbe na kojem stoji upozorenje da maloljetnici nemaju pristup. U tom dijelu izložbe odrasli posjetitelji mogu pročitati najnasilnije isječke iz bajki. Jedna od kustosica izložbe, Louisa Dench, smatra da upravo ti »sakriveni« dijelovi pokazuju da dobro trijumfira nad zlim, koje uvijek na kraju biva kažnjeno i poraženo.
– Postoji dobro i postoji zlo i o tome nema rasprave. To je vrlo razumljivo djeci. Jasno je, dobro uvijek pobjeđuje i to je najvažnija poruka – kazala je kustosica, koja misli da su bajke zadržale privlačnost kroz stoljeća zbog ostavljanja prostora čitateljskoj imaginaciji. Karakterizacije su limitirane pa ostaje mnogo prostora za nadogradnju. Ako vam netko čita, mozak popunjava praznine. To je dio magije bajki – objasnila je.
Zanimljivo je da mnoga djeca zapravo uživaju u zastrašujućim detaljima, koje roditelji smatraju neprimjerenima. Neki roditelji, primjerice, izbjegavaju »Pepeljugu« smatrajući je lošim modelom za djevojčice. O tome smo razgovarali sa slovenskom koreografkinjom i redateljicom Mojcom Horvat, koja je u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka režirala »Pepeljugu«. Na pitanje koliko se njena predstava odmiče od braće Grimm i Perraulta, Horvat je odgovorila:
– Iz perspektive današnjeg vremena, braća Grimm su pisala strahovito krvave i grube priče. Kad bismo ih na sceni postavili realistično, sigurna sam da bi došlo do cenzure. Naročito u dječjem kazalištu. Budući da su poruke tih priča vrlo upitne, moj glavni problem bio je kako ostati u bajci o Pepeljugi, a zauzeti ispravnu moralnu poziciju. Mislim da mi je kao stvarateljici u kazalištu za djecu to prvo i osnovno poslanstvo. Nametnulo se pitanje kako riješiti sve te krvave situacije i kakvu poruku odaslati djevojčicama koje žele biti princeze, a da pritom ne sanjaju samo o tome da budu lijepe i i glupe… Ukoliko želimo krenuti u didaktičkom pravcu, »Pepeljuga« baš i nije najbolji primjer. Pored toga što sam koreografkinja i redateljica, ja se s velikom strašću posvećujem i pedagoškom radu s djecom. Zbog toga mi u radu na ovoj predstavi nije bilo glavno ograničenje pozornica, nego sama priča i njen moral – osvrnula se Mojca Horvat.
U prilog bajkama
Pokazalo se, međutim, da ova nagađanja ipak nisu točna i da će bajke braće Grimm nadživjeti naše vrijeme.
– Brojne generacije naših roditelja odrastale su slušajući s uživanjem poznate bajke kao što su »Ivica i Marica«, »Crvenkapica« ili »Snjeguljica«. Suvremeni roditelji, međutim, pod utjecajem mišljenja nekih »eksperata« postaju nesigurni u svoj izbor, te često izbjegavaju ove bajke pričati svojoj djeci, smatrajući ih zastrašujućim i primitivnim. Bajkama se zamjera da su retrogradne, da ne djeluju odgojno, da im je jezik grub, seksistički i nepodoban. Neki pedagozi smatraju da su bajke neprimjerena literatura koja kod male, nezrele djece izaziva strahove i potiče agresivnost i surovost. Neki roditelji smatraju da su bajke previše mračne i politički nekorektne, prepune predrasuda i stereotipa. Jedno istraživanje u Engleskoj pokazalo je da 25 posto roditelja ne želi djeci pričati bajke poput »Pepeljuge«.
Neki razvojni psiholozi i psihoanalitičari iznose argumente u prilog bajkama. Njihovo je mišljenje da »okrutne bajke« više plaše odrasle nego djecu. Naime, odrasli ljudi, roditelji, a da i nisu toga svjesni, pripisuju djeci svoje vlastite strahove. Roditelji često učitavaju u bajke i ono čega u njima nema, odnosno, u svakom slučaju, ono što njihova djeca ne vide. Ako djeca ponekad sanjaju strašne scene padanja, gubljenja u šumi, odsijecanja glave i druge jezive prizore, slične onima iz bajki, pogrešno je zaključivati da su te snove proizvele bajke. I snovi i priče nastaju iz istog izvora, iz dječjih nesvjesnih, često potisnutih strahova.
Bajke su, kažu psihoanalitičari, u odnosu na ove zebnje i strahove zapravo ljekovite priče, koje uče djecu kako da ih prevladaju, više nego što djeluju štetno. Osim toga, za razliku od odraslih moralista, djeca ispravno shvaćaju da ono što se događa u bajci nije stvarno, nego izmišljeno. Djeca savršeno točno razlikuju priču o tome kako je bilo »nekada davno« u »jednom carstvu« od realnog svijeta u kojem ona žive. I konačno, surova kazna u bajci nikada nije prikazana konkretno, detaljno, realistički, grubo naturalistički, već je sukladna poetici bajke, stilizirana, apstraktna… Djeca prihvaćaju kažnjavanje vještica i čudovišta, na naivan način kao prirodnu, spontanu i neizbježnu posljedicu lošeg ponašanja ovih zlih bića, a ne kao odmazdu i sadističko iživljavanje – zaključuje Žarko Trebješanin u tekstu objavljenom na www.politika-ad.com.
