»Kuća sećanja i zaborava« moja je najintimnija knjiga iako u njoj nema ničega direktno autobiografskog – Filip David / Foto Arhiv
Svakojakih smo se čuda nagledali, a jedno od takvih je i rehabilitacija ustaštva i četništva, dvije opasne ideologije koje se zasnivaju na netoleranciji i mržnji. Da se razumijemo: nemam nimalo razumijevanja za komunističke, posebno staljinističke zločine. Ali ne mogu se jedni zločini opravdavati drugima i tako sve relativizirati
Beogradski dramatičar, romanopisac i esejist Filip David u hrvatskoj je javnosti poznat kao nepopustljivi oponent agresivne politike Slobodana Miloševića. Devedesetih, biblioteka Feral Tribune objavila je Davidovu prepisku s Mirkom Kovačem. Posljednjih godina zagrebački izdavač Fraktura tu je prepisku objavio iznova te izdao Davidove priče »Princ vatre« i roman »San o ljubavi i smrti«.
Piščev posljednji roman »Kuća sećanja i zaborava«, nagrađen prošlogodišnjom NIN-ovom nagradom, Fraktura je kao hrvatsko izdanje objavila prije nekoliko tjedana. U intervjuu za naš list Filip David govori kako je publika prihvatila knjigu i opisuje prve reakcije na hrvatsko izdanje.
–NIN-ova nagrada predstavlja neku vrstu čuda u ovdašnjoj izdavačkoj djelatnosti. To je nagrada koja donosi za naše uvjete gotovo nevjerojatnu tiražu knjizi. Ako se zna da je uobičajena tiraža od 500 do 2.000 primjeraka, »Kuća sećanja i zaborava« objavljena je u 43.000 primjeraka. Za tri mjeseca prodano je više od polovice te naklade.
Veoma sam zadovoljan prijemom knjige od strane čitalaca i kritike. Ovih dana dosta putujem po unutrašnjosti Srbije i imam promocije uglavnom po bibliotekama i domovima kulture. Iznenađen sam emotivnim reakcijama čitalaca. Moj je utisak, nadam se da se ne varam, da se u ovim teškim vremenima, kada je sve više bijede i siromaštva, mnogi vraćaju knjigama i čitanju, želeći da u knjigama pronađu ono što sve teže pronalaze u svakodnevnom životu.
U Hrvatskoj i u Srbiji Josip Broz Tito odbačen je i prokazan kao zločinac i diktator. Kako Tita promatra srpski humanistički pisac i židovski intelektualac vašeg renomea? – Odrastao sam u Titovoj epohi. Znam dobro mane i poneku vrlinu toga sistema. Nikada nisam bio član Komunističke partije, kasnije Saveza komunista. Nisam mogao ni želio prihvatiti da moja mišljenja i uvjerenja zavise od partijskih uvjerenja i mišljenja. U Titovoj epohi siromaštvo je bilo podijeljeno na ravne dijelove, ali je bila osigurana puna zaposlenost, postojali su socijalna sigurnost i solidarnost, iako na jednom dosta niskom nivou. To je razlog što se tog vremena, mnogi koji su danas bez posla, bez nade i potpuno obespravljeni, sjećaju s nostalgijom. Tito je umnogome bio, kako se to kaže, kontroverzna ličnost. Poveo je antifašističku borbu i partizanski pokret, jedini antifašistički pokret na ovim prostorima, raskinuo je sa Staljinom, stvorio pokret nesvrstanih, uživao, kao i Jugoslavija u cjelini, visok međunarodni ugled o kojem današnje države bivše Jugoslavije mogu samo maštati. Ali, sa druge strane, Tito je odgovoran za zločine poslije završetka rata, za torturu na Golom otoku, prisilne otkupe, stvaranje kulta ličnosti, zločine tajne policije, jednoumlje… Tito, dakle, ima više lica – neka prihvatljiva, druga diktatorska i neprihvatljiva. Titova Jugoslavija bila je primjer partijske države sa znatnim ograničenjima slobode izražavanja, cenzurom, ideološkim ispiranjem mozgova. Ali, zar ove naše nove države nisu partijske? Zar u njima takođe nema cenzure i ispiranja mozgova, ali drugačije motivirane i provedene? Zar nema siromaštva i bijede? O Titu i njegovoj vladavini nemam jedinstveno i cjelovito mišljenje, ono zavisi od perioda vladavine. U svakom slučaju, Tito je nesumnjivo ličnost čiji se utjecaj i značaj ne mogu tek tako odbaciti, a također ni bez ozbiljnih rezervi prihvatiti. Jugoslavija je bila uređena jednopartijska država, dobrim dijelom zasnovana na ideološkim predrasudama i demagogiji, na moćnoj policiji i kontroli svega i svačega, na iluziji da je moguće stvoriti svijet bez ugnjetavanja i bijede. Ali ako smo vjerovali da su pravda i bolji život negde na drugoj strani, dobili smo ovo što danas imamo – svijet bez iluzija, bez alternative, svijet pljačkaške tranzicije, sa slobodom ograničenom novim obicima manipulacija, od financijskih do političkih, svijet u kojem vlada surova ideologija profita, sa velikim, sve većim, razlikama između bogatih i siromašnih. Ne baš najsjajnije mjesto za život.
Upravo sam dobio i hrvatsko izdanje romana. Vrlo sam zahvalan Sibili i Seidu Serdareviću i njihovoj Frakturi, jednom od najboljih izdavača na ovim našim prostorima a i šire, što mi poslije romana »San o ljubavi i smrti« te »Princ vatre – sabrane i nove priče« objavljuju i ovaj novi roman. Čast je i zadovoljstvo imati takvog izdavača.
Kako objašnjavate toliki interes za roman čija je tema jedna od najtežih uopće – holokaust kao metafora neizbježnosti zla? Očito je, naime, da tu temu ovdašnja društva na najrazličitije načine sustavno izbjegavaju, od političkog revizionizma, do medijskih površnosti. A onda, odjednom, toliki interes za vaš roman o strašnim sudbinama. Kako to objašnjavate?
– To je svakako pitanje za ozbiljnu analizu. U Srbiji je u holokaustu stradalo oko 85 posto židovskog stanovništva i bila je jedna od prvih zemalja u Evropi »judenfrei«, kako je centralu u Berlinu obavijestila njemačka okupacijska vlast. Ali do dana današnjeg nema nijedne ozbiljne, dokumentirane historije toga zločina. Ali ja nisam htio, a ni mogao, pisati takvu historiju jer nisam povjesničar. Mene je zanimala jedna druga historija, ona o zlu koje čovjek nanosi čovjeku koje se evo, provlači kako sastavni dio civilizacija i u prošlim, a i sadašnjim vremenima. Da kroz nekoliko ljudskih subina napišem nešto o porijeklu, prirodi i prisutnosti zla, pripovjedajući o tom fenomenu kroz sudbine svojih glavnih likova.
Moć zla
S druge strane, jedan od motiva je svakako bio i suprotstavljanje pokušajima da se stvarna historija zamijeni lažnom historijom, da se iz ideoloških ili nacionalističkih razloga, što se u suštini svodi na isto, umanji uloga zločinaca, a podastre tobožnja krivica žrtava.
Imate li vjere da pisanje o holokaustu uistinu može prenijeti ključni vapaj i upozorenje: da se ništa slično nikada više ne ponovi? Jer, svjesni smo da se to upozorenje potrošilo u puku frazu. Zanimaju me Vaši motivi da se kreativno i emotivno angažirate oko nečega tako bolnog kao što su masovne ratne likvidacije u logorima, naročito zato što, ako sam dobro informiran, Vaš posljednji roman posjeduje dosta autobiografskog? – Naravno da ne vjerujem, jer bi bilo naivno vjerovati u toliku moć književnosti. I poslije holokausta veliki zločini i genocidi događaju se na raznim mjestima širom planeta, s neprekidnom opasnošću da ljudska rasa sama sebe istrijebi u nekom konfliktu – idološkom, rasnom, etničkom, vjerskom, koji može izmaći svakoj kontroli. U susretima sa čitaocima i razgovorima s novinarima zaista ističem kako je »Kuća sećanja i zaborava« moja najintimnija knjiga. Istina, u njoj nema ničega direktno autobiografskog, ali ima sličnosti sa sudbinama onih koji su preživjeli zahvaljujući nekom čudu ili pomoći i zaštiti ljudi spremnih da i sebe žrtvuju kako bi spasili druge. Takvi ljudi se po predaji nazivaju »pravednici« i oni svijet održavaju u nekoj vrsti ravnoteže, ne dopuštajući zlu da u potpunosti prevlada. I mi, moja porodica, preživjeli smo upravo zahvaljujući takvim pravednicima, mještanima sela Manđelos u podnožju Fruške gore.
Uz pitanje »zašto«, ide i pitanje »kako«: koliku emotivnu i intelektualnu energiju zahtijeva pisanje o holokaustu, analiziranje zla kao takvog, sjećanje na vlastita stravična iskustva? – Ne samo pisanje o holokaustu ili o nekom vlastitom iskustvu, nego pisanje uopće jest posao u kojem vam nitko ništa ne garantira, gdje iskustvo ne znači mnogo (čak može otežati pisanje i odvući vas u nekakve šablone), gdje ste do kraja u neizvjesnosti da li ćete određene zamisli ostvariti na pravi način, dakle posao gdje svaki put kada sjednete za svoj stol, vi ste početnik u bitci s neizvjesnim ishodom.
Imao sam jaku motivaciju za pisanje »Kuće sećanja i zaborava«, ali nitko mi nije mogao garantirati da će se priča sa više sudbina koje se međusobno prožimaju i križaju, na kraju sklopiti u jedinstvenu cjelinu. Neke od tih sudbina su autentične, neke nadograđene, ili sasvim fiktivne. Postojao je određeni problem kako ono što je dokument pretvoriti u fikciju, a onome što je fikcija dati izgled dokumentarnog. Kako, na kraju krajeva, spojiti fantastično i realno, a da se održi žanrovsko jedinstvo romana. Do posljednjeg stranice ne znate da li se sve to uklopilo, jeste li priču ispripovijedali na način da svoju emociju, svoju motivaciju, prenesete čitaocima.
U »Kući sećanja i zaborava« pišete da je zlo sveprisutno, u temeljima civilizacije, da oduzima smisao svemu čega se dotakne. Mladi time najčešće nisu opterećeni, ali, s godinama, mislećeg čovjeka gotovo će sigurno užasnuti nepobitnost te spoznaje. Zato vas pitam: kako se može živjeti s izvjesnošću neizbježnog, vječnog zla, besmislenog, a tako okrutnog? – Pa, ljudi od pamtivijeka žive s tom spoznajom. Za razliku od uvjerenja Hane Arent da je zlo nešto banalno, prizemno, površno, da se sa zlom mogu obračunati institucije sistema, uvjeren sam upravo u suprotno – da je zlo i ljudsko i kozmičko, sveprisutno i sveobuhvatno. U svome romanu citiram riječi fratra Ivana iz Sarajeva: »Zlo je užasno moćno, strahovito je moćno, ali je i samorazarajuće«. Institucije sistema ne samo da zlo ne zaustavljaju, one u dobrom broju slučajeva inspiriraju, proizvode i šire zlo.
Suvremeni revizionizam
Dvadeset i pet godina je prošlo otkako nacionalističko-šovinistički val u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji rehabilitira ovdašnje nacističke satelite, a relativizira i poništava dostignuća partizanskog antifašističkog rata. Od prvog ste se časa suprotstavljali tom revizionizmu. Kako se u tom pogledu osjećate danas, jeste li razočarani? – Što znači biti razočaran? Svakojakih smo se čuda nagledali, a jedno od takvih je i rehabilitacija ustaštva i četništva, dvije opasne ideologije koje se zasnivaju na netoleranciji i mržnji. Da se razumijemo: nemam nimalo razumijevanja za komunističke, posebno staljinističke zločine. Ali ne mogu se jedni zločini opravdavati drugima i tako sve relativizirati.
Ustaštvo i četništvo su danas u novom usponu. Bar tako izgleda prateći ono što se događa na sportskim stadionima, piše u medijima ili govori na skupovima pod pokroviteljstvom nekih političkih partija. Evo, u Srbiji ima koliko hoćete dokaza da su kriminalizirane navijačke grupe, većina s profašističkim insignijama, postale zapravo partijske vojske koje uživaju partijsku zaštitu. Koliko mogu sagledati sa ovih četiri stotine kilometara razdaljine, ni u Hrvatskoj nije mnogo drugačije.
Komunizam, prihvaćen posle Oktobarske revolucije kao stvarna alternativa kapitalizmu, ubrzo je pokazao i svoje netolerantno naličje. Sovjetskom Savezu se mora priznati važna uloga u slamanju fašizma, ali to ne umanjuje ulogu ove ideologije u ranijim i potonjim zločinima. Međutim, suvremeni povijesni revizionizam bavi se djelomičnom ili potpunom rehabilitacijom snaga poraženih u Drugom svjetskom ratu, zasniva se na prikazivanju ustaša kao osnivača i prethodnika današnje nezavisne Hrvatske, a četnika kao antifašista i najzdravijeg elementa suvremene Srbije. To im daje, posebno, kod pojedinih grupa mladih, lažni historijski značaj i podgrijava nove oblike netolerancije, revanšizma i krvavih obračuna.
Neki od Vaših prijatelja i pisaca, poput Danila Kiša, Rade Konstantinovića i Mirka Kovača, nisu više s nama. Kako procjenjujete značaj i utjecaj njihove književne, intelektualne i moralne ostavštine? Jesu li mladi pisci i intelektualci u Srbiji i Hrvatskoj dostojni tih uzora? – Njihova djela čine značajnu ostavštinu, nešto na čemu bi se mogla graditi bolja i pouzdanija društva od onih koja imamo. Ali svuda oko sebe vidim uglavnom konfuziju, licemjerje i korupciju. Odlazak Radeta Konstantinovića, Bogdana Bogdanovića i Mirka Kovača jedva da je zabilježen u srpskoj javnosti, a političari su ga poptpuno ignorirali. Teško se mirim s tim.
Očevidno, važeća su neka druga mjerila. Karadžićevi senatori i Miloševićevi satrapi istovremeno dobijaju posthumna priznanja, dodjeljuju im se nazivi ulica, proglašavaju za patriote i književne veličine. Ta veličina je upravo obrnuto proporcionalna njihovom stvarnom značaju. Sve to prolazi uz blagoslov kontroliranih medija, ta javna laž koja svjedoči o odumiranju moralnih i svih drugih kriterija. U svakom slučaju, sve više se pokazujemo kao društvo u kojem su poražene i izopačene neke osnovne istine i vrijednosti.
Evropski san
Dio vaših djela dostupan je u Hrvatskoj. Kako je s ostalom srpskom intelektualnom i književnom produkcijom? Kako ocjenjujete sadašnje hrvatsko-srpske kulturne veze? – U cjelini promatrano, književno-kulturne veze su loše. Naravno, ima »iskakanja«, više zahvaljujući djelovanju pojedinaca nego institucija. Objavi se poneka knjiga, dolazi povremeno do kazališnih gostovanja, ostvari se poneka filmska koprodukcija… Ali dok se političke veze ne poboljšaju, ne može se govoriti o ozbiljnijim kulturnim vezama.
Evropa je dugo predstavljala neku vrstu iskupiteljskog uzora za šovinizmom poharani Balkan. Nadali smo se da će mržnja iščiliti kada postanemo »Evropljani«. Danas, kad je Hrvatska članica EU, a Srbija planira početi pregovore, kako gledate na taj lijepi san? Je li i EU samo još jedna iluzija? – Moguće je da se »evropski san« sve više pretvara u iluziju kako za one koji su već ušli u EU, tako i za one koji joj se pokušavaju priključiti. Previše je evropske birokracije, previše razlika između »velikih« i »malih« članica, previše komandnog uticaja MMF-a i banaka. Neoliberalizam je dostigao svoj vrhunac, a sada se počinje gušiti u vlastitim proturječnostima.
Ali, s druge strane, Evropska unija, odnosno Evropa bez granica, predstavlja zajednicu koja je nekadašnju utopiju pretvorila u stvarnost i jest osnova na kojoj se mogu i moraju stvarati novi, bolji odnosi među narodima. Jer, šta je alternativa? Evroazija, projekat ruskog nacionalista i ekstremista Aleksandra Dugina, koji je prihvatio i ruski predsednik Putin? A ta Evroazija je ponovno sklapanje ruske imperije, na nacionalističkim, pravoslavnim i rasističkim osnovama.
