Hit-knjiga »Adamića« tri mjeseca od objavljivanja već ima drugo izdanje – Miljenko Smoje je bio sjajan novinar i reporter, veliki profesionalac, ali i čovjek s greškom i s krivim procjenama – kaže Dežulović
ZAGREB Ovo je moj prilog za dekonstrukciju mita o Miljenku Smoji jer danas svjedočimo nekritičkoj adoraciji njegovog lika i djela, baš kao što se devedestih nekritički pljuvalo po njemu i nipodaštavao njegov rad. Smoje nije bio svetac, nije bio najbolji hrvatski pisac svih vremena – bio je sjajan novinar i reporter, veliki profesionalac, ali bio je i čovjek s greškom i s krivim procjenama. Volio bih kada bi ova knjiga poslužila da se Smoje stavi na realno mjesto, negdje između tih krajnosti – kazao je preksinoć u HND-u na predstavljanju svoje knjige »Razgovori sa Smojom« nagrađivani novinar i književnik Boris Dežulović koji je s kultnim splitskim reporterom i scenaristom u Supetru na Braču vodio višednevni razgovor tri mjeseca prije Smojine smrti, odnosno u ljeto 1995. godine.
Ironija sudbine
Taj je testamentalni razgovor, kojim je prošao kroz cijeli život autora »Malog i Velog mista«, Dežulović objavio u tjedniku Feral Tribune u 14 nastavaka, a sada je te razgovore, u povodu dvadesete godišnjice Smojine smrti, ukoričio riječki nakladnik Adamić, dodatno podigavši dokumentarnu vrijednost ove knjige sjajnim fotografijama Feđe Klarića. O odličnoj izdavačkoj procjeni i velikoj čitanosti zorno govori podatak da se prvo izdanje ove hit-knjige pojavilo u knjižarama u kolovozu ove godine, a iz tiska je upravo izašlo njeno drugo izdanje. – Sve je počelo kada sam 1992. u veljači, tri mjeseca nakon granatiranja Splita, sav nabrijan s bocom vina banuo Smoji na vrata kako bih mu čestitao rođendan i napravio s njim razgovor koji ima samo jedno pitanje – Zašto se nisi oglasio o granatiranju Splita? Posramio sam se kad me dočekao čovjek koji je bio ruševina samog sebe. Granate po njegovom Splitu, ali i Vukovaru, koji je jako volio, potpuno su ga slomile i nije mu bilo ni do čega, a kamo li do pisanja – evocirao je uspomene na upečatljiv susret sa Smojom Dežulović, skačući potom na 1995. godinu kada je Smoje počeo pisati u Feralu što ga je vratilo u život. No ironijom sudbine tada mu je dijagnosticirana terminalna bolest. I budući da je ostalo malo »uja u svići«, Dežulović je odlučio zabilježiti životni put velikog novinara te se zaputio k njemu i Lepoj na Brač gdje su nastali ovi zapisi.Dugogodišnji fotoreporter Slobodne Dalmacije Feđa Klarić, koji se sa Smojom intenzivno družio od svojih prvih dana u »Slobodnoj« do njegove smrti, ponovio je da su »feralovci« oživjeli Smoju jer njemu je »bez pisanja bilo kao bez zraka«.Početka suradnje sa Smojom prisjetio se i nekadašnji »feralovac« Predrag Lucić, autor pogovora knjige, kazavši da im je Smoje bio druga imenica za pojam novinar. Znali su ga kao malog Marinka iz Pometa, autora kultnih serija, no između njih je ipak bio generacijski jaz koji su prekoračili tek tih »slavnih« devedesetih.
Reporter do smrti
– Čitajući »Razgovore sa Smojom«, shvatio sam što nas je suštinski vezalo s njime. Smoju je oduvijek smetao smrad sile, a mi smo pisali zajedno protiv tog smrada, istaknuo je Lucić koji se također osvrnuo na današnje licemjerno glorificiranje Smoje, koje je Viktor Ivančić odlično nazvao »smojatanjem«. – Smoje je svojim monografijama napisao priču o Hajduku koju Hajduk gotovo nikada nije mogao nositi. Napisao ga je boljim nego što u stvari jest, digao mu je letvicu do njemu nedostižnih visina, a on mu na dan njegove smrti nije odao ni minutu počasti na Poljudu, kazao je Lucić i dodao da je Smoje istu stvar napravio i sa Splitom koji u njegovim tekstovima življi i bolji nego što stvarno jest. Taj je grad, po Lucićevom mišljenju, nažalost puno plošniji, to je naprosto sredina koja odgovara prezirom i prešućivanjem po svojoj mjeri.Govoreći o najvrjednijim dijelovima Smojina opusa, svi su se govornici složili da je bio kralj reportaže, a ta je kraljica novinskoga žanra danas prognana sa stranica novina.– Takvi se reporteri rijetko rađaju, još rjeđe potraju, a on je bio reporter do smrti. Čak je ostavio i tekst za objavu prije nego što je umro. Nema danas ni u jednim novinama takvog reportera, nitko nema takvo oko za detalj koji opet majstorski smješta u kontekst priče. Njegove rečenice imaju čudesnu melodiju, a cijelo pismo finu ironiju i zdrav zajebantski odnos prema onome što smo zvali hrvatskom stvarnošću, nije žalio komplimenata Lucić. No priča o Smoji završila je poraznom istinom o ljudskoj prirodi. Upravo su ti mali ljudi, junaci njegovih reportaža iz Varoša i s Matejuške, prvi bacili kamen na njega. Priča o Smoji porazna je istina o ljudskoj prirodi – Dragan Ogurlić, Predrag Lucić, Feđa Klarić, Boris Dežulović i Dragan Markovina Volio bih kada bi ova knjiga poslužila da se Smoje stavi na realno mjesto – Boris Dežulović
