Grad: Rijeka
Danas: 34° vedro
Sutra: 14° 30° djelomično oblačno
25. lipnja 2017.
Član DHK o inicijativi

Davor Velnić o Deklaraciji o zajedničkom jeziku: 'To je preambula treće Jugoslavije'

Davor Velnić o Deklaraciji o zajedničkom jeziku: 'To je preambula treće Jugoslavije'
Davor Velnić o Deklaraciji o zajedničkom jeziku: 'To je preambula treće Jugoslavije'
Autor:
Objavljeno: 2. travanj 2017. u 17:02 2017-04-02T17:02:21+02:00

Potpisnici tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku i njihova sljedba žarili su i palili, i nisu se nikad pomirili s činjenicom da postoji međunarodno priznata suverena hrvatska država

Južnoslavenska ideja potekla je od obrazovanih i nacionalno osvještenih Hrvata koji su opterećeni germanizacijom i mađarizacijom spas vidjeli u sveslavenstvu i u bratskom suživotu s ostalim slavenskim narodima. Prije svega s Česima i Slovacima, narodima pod istom austro-ugarskom carskom krunom s kojima su Hrvati imali tradicionalno dobru kulturnu suradnju i pohađali njihova sveučilišta. Iz sličnih je razloga Crkva u Hrvata kadila ideji sveslavenstva; ona se pak nadala unijaćenju pravoslavnog istoka i plodnom ekumenskom dijalogu. Nije li se u Hrvatskoj upravo osnovana Akademija znanosti i umjetnosti nazvala Južnoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti(?), da bi se tek nakon proglašenja suverene i samostalne Republike Hrvatske proglasila »Hrvatskom«? Međutim vrag ima tanke uši i tadašnji turski vazali primijetili su te hrvatske sveslavenske tlapnje. Znali su Srbi procijeniti kad je došlo pravo vrijeme i još bolja prigoda, tim više jer ambicija da obnove srednjovjekovno srpsko carstvo(?), čak i u svom prignutom položaju turskih vazala, nije nikad napustila »nebeski narod«.

I to je bio nesretni začetak dviju Jugoslavija: ta hrvatska naivnost i želja da joj se laska i hvali, s jedne strane, i planski osmišljeno bizantinsko laskanje koje je oduvijek tako godilo hrvatskim ušima, s druge. Spretni srpski planovi prisajedinjenja nastali u vojujućem svetosavlju vješto su se izmjenjivali kroz zajedničku povijest dviju Jugoslavija: od velikosrpskog političkog programa, Načertanija (1844.) Ilije Garašanina, dok je Srbija bila turski vazal, preko hegemonističke srpsko-jugoslavenske nacionalne politike i jezičnog jugoslavenskog unitarizma u Karađorđevićevoj i Titovoj Jugoslaviji; od Novosadskog sporazuma i Memoranduma SANU do otvorene velikosrpske agresije na bivše republike SFRJ. Da bi se to četničko zlo zaustavilo, Saveznici su 1999. bili prisiljeni mjesecima bombardirati fašističku Srbiju, baš kao što su nekad bombardirali nacističku Njemačku.

Ništa bez tradicionalnih hrvatskih izdajnika

Danas kad je i najokorijelijim zagovornicima »regijona«, olinjaloj jugoslavenskoj nejači, postalo razvidno da se Srbija i zloduh četništva ne mogu tek tako geopolitički »izliti« na Hrvatsku, jer Republika Hrvatska je članica Europske Unije i članica NATO-a, a ovo je stoljeće prekratko da bi Srbija postala članicom bilo kakve europske organizacije – upotrebljene su prokušane metode srbo-četničke hegemonizacije hrvatskih prostora promicanjem jezičnog i kulturnog unitarizma. Naputak Memoranduma II. SANU je jasan: Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu. Naravno, sve to ne ide bez tradicionalnih hrvatskih izdajnika, podgrijanih orjunaša i planski postavljenih »naših« kadrova u kulturi, pravosuđu, državnoj i lokalnoj upravi. Sve uredno ugrađeno za vrijeme karaljevine i »carevine« Jugoslavije, Karađorđevićevim kundakom i Titovom partijom. Zato su potpisnici tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku provjerena imena yugointelektualista, priučenih novinara i najveći proračunski paraziti: razne šeširđije, markovine, dežulovići, popovići, pilseli, karakaši, kordićke... i ostala yubulumenta sljednica razujućeg srpstva koja uporno želi dokazati da smo još uvijek na Balkanu opasani bodljikavom žicom jugoslavenskog unitarizma, da smo zapravo jedan narod koji piše i govori istim jezikom – jezikom »regijona«.

Takozvana Deklaracija o zajedničkom jeziku, predstavljena u sarajevskom Media centru 30. ožujka, pokušaj je hegemonizacije jugoslavenstvom i preambula 3. Jugoslavije, nove jugoslavenske nakaze. Taj političko-ideološki pamflet, u naravi protuustavan dokument (ne samo u Republici Hrvatskoj) i previše podsjeća na slične dokumente/naputke, prave političke platforme koje su opravdavale i prejudicirale srpsku agresiju devedesetih godina prošlog stoljeća; na krvave sukobe na tlu bivše SFRJ i na svako zlo što je protutnjilo u službi velikosrpstva.

Bez radnih navika i mizernog talenta

U nekadašnjoj hrvatskoj kulturi boljševičkog predznaka, potpisnici tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku i njihova sljedba žarili su i palili, i nisu se nikad pomirili s činjenicom da postoji međunarodno priznata suverena hrvatska država. Bez radnih navika i mizernog talenta sami od sebe postali su davno potrošena agitpropovska roba, nezahvalni pripuzi, uljezi i hrvatski apatridi koji intenzivno žive u fikciji propale i nepostojeće države, ali hrvatskom proračunu. Čak i uz obilnu pomoć (ovog) Ministarstva kulture, njihova je nemoć očigledna isto kao i namjera da politički, kulturno i jezično integriraju prostor bivše Jugoslavije, samo su im srdžba, očaj i mržnja vidljivi kao plikovi na licu. I dobro je da su istrčali s memorandumskom tzv. Deklaracijom o zajedničkom jeziku, makar su svoja imena sami stavili na listu i to je možda jedini građanski čin koji su ikad učinili. Malo je neobično da čin potpisivanja nisu pripisali fašizaciji Hrvatske, i optužili ustaše da su ih na to prisilili. Neka popisa, dobro je.

Grad Rijeku dobro opisuje poseban jugoslavenski scenarij skiciran još tamo od 1945., kada se od građana na silu ispražnjenu Rijeku mehanički dovode horde opančara »bratstva i jedinstva« i grad popunjava legionarima jugoslavenstva. Grad ostaje »corpus separatum«, ali ovaj put pod budnim okom i strogom upravom Partije, koja nakon 1990. kroz programski izmišljenu i nepostojeću multietičnost i multikulturalnost provodi autonomaštvo i protuhrvatsku politiku, a sve u želji da ostane Jugoslavija u malom. Riječka multietičnost austro-ugarske odnosila se na prosperitetni suživot građana Hrvata, Talijana, Mađara, Engleza, Nizozemaca, Francuza i Grka, danas je to jugoslavenski nacionalizam i predstave folklora »naroda i narodnosti«.
To je ujedno i tajna uspjeha SDP-a na lokalnim izborima u suverenoj Republici Hrvatskoj: mizerna nacionalna osvještenost, orjunaštvo Sušaka i mnogoljudna »Jugoslavija u malom« pod budnim partijskom kontrolom. SDP i njegovo glasačko tijelo u Rijeci djeluju zavjerenički. Ti birači, profesionalni multietničari, podržavaju jugoslavensku državotvornost, a ustvari samo prikrivaju srpsku umreženost. Naime svi oni još žive u riječkoj Jugoslaviji i nadaju ostvarenju neke treće sreće: tisuće njih što udobno od 1945. žive na i u opljačkanom, na gradskim i županijskim proračunskim jaslama.

Riječki HDZ nije se nikad usudio povesti hrvatsku tihu većinu u izbornu pobjedu, artikulirati njene političke želje i tako su Hrvati u Rijeci postali politička manjina. Oklijevanje i podzemna simbioza lokalnog HDZ-a s lokalnim SDP-om traje od samog početka.

Rijeku najbolje uprizoruje m/b Galeb

Grad Rijeka nastavila je tamo gdje je Jugoslavija propala i danas izgleda upravo onako kako bi Jugoslavija izgledala da je nekim čudom preživjela samu sebe. Grad Rijeku na izmaku razuma najbolje uprizoruje m/b Galeb na mrtvome vezu u Riječkoj luci: ruzinava podrtina lažnog bravara i pravog diktatora. To je prikladan spomenik Rijeci i jednoj propalom političkom projektu. Rijeka je ustvari m/b Galeb: abandonirana nakarada i relikt jedne tiranije. Rijeka kao Titov ratni plijen ostala je zapuštena, nepuštena baš kao i njegov zaplijenjeni i nikad pravome vlasniku vraćen m/b Galeb.
Projekt SAO Rijeka je razlog zašto se srbijanska diplomacija uz pomoć Vesne Pusić, Ive Josipovića i Dejana Jovića zauzela da taj grad postane Prijestoljnica europske kulture 2020. Nimalo nije riječ o promociji hrvatske kulture u Rijeci, već o promociji jugoslavenske kulture u jugoslavenskoj Rijeci pod budnim okom Beograda i, naravno, stari komunistički trzaj da se zavuče ruka u tuđi džep, ovaj put fondove Europske Unije namijenjene hrvatskoj kulturi, a ne promociji jugoslavenske kulture.

No vratimo se hrvatskom jeziku i njegovoj službenoj poziciji u svijetu: hrvatski jezik je jedan od 24 ravnopravna jezika u Europskoj Uniji; međunarodno je priznat kao samostalni jezik 1. rujna 2008. i njegova je kodna oznaka »hrv« pri Međunarodnom tijelu za norme ISO 639-2 »Registration Authority« u Washingtonu. Hrvatski je zaseban slavenski jezik, a njegov povijesni, politički i kulturni razvoj provodio se odvojeno i samostalno od sličnih jezika u širem i daljem susjedstvu. Standardni hrvatski književni jezik razvijao je svoje specifičnosti na morfološkoj, tvorbenoj, fonološkoj, sinktatičkoj, leksičkoj i stilskoj razini i davno usustavio svoje latiničko grafijsko pismo. Da svega toga nije bilo, prije svega stoljetne hrvatske književne tradicije, hrvatski jezik ne bi bio na ovaj način međunarodno priznat i kodificiran. Srpski jezik i kultura su nešto posve drugo. To je država koja je pala pod Turcima i preskočila renesansu, barok i prosvjetiteljstvo, sve bitne faze judeokršćanske civilizacije u Europi da bi tek stvaranjem kraljevine Jugoslavije pokušala lažima i prijevarom steći poželjne kulturološke atribute. Na primjer pokušaj prisvajanja Dubrovnika i tzv. »srpska dubrovačka književnost«?

Razumljivost s nekim drugim slavenskim jezicima, kao »krucijalni dokaz« jedinstvenog jezika nije bitna odrednica, a ni presudna.

Meni bi odgovarala Velika Britanija, na primjer?!

Nego dokle ide ta »razumljivost« i zašto se crta ne podvuče na slovenskom ili bugarskom jeziku, Slovačkom ili Češkom? Meni bi odgovarala Velika Britanija, na primjer?! Skandinavci se prilično dobro između sebe razumiju, čak im je i dobar dio povijesti i državnosti isprepleten, međutim Danci ipak govore danskim, Šveđani švedskim i Norvežani norveškim jezikom, i nikome napamet ne pada te skandinavske jezike stavljati pod istu kapu. Ne postoji skandinavski jezik kao nekakav esperanto Skandinavskog poluotoka, ali postoje danski, švedski i norveški jezik.

Hrvatski jezik je Hrvatskim ustavom zajamčen službeni jezik i zato je nebitno s kojih visokih političkih adresa dolaze službene potvrde o tome. Visoke političke adrese pune utjehe i razumijevanja za hrvatski jezik trebale su se pobrinuti da nitko nikad ne dovodi u pitanje opstojnost hrvatskog jezika u Hrvatskoj, pogotovo ne on što se cijelo vrijeme prežderavaju i bogate na hrvatskom proračunu, ali ne prestaju rovariti protiv Hrvatske. Ove godine na sajmu knjiga u Leipzigu hrvatska »reprezentacija« književnosti pala je na dva nepostojeća slova: Slobodan Šnajder i Damir Karakaš nisu hrvatski pisci nego potpisnici tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku, i na kojem je to jeziku onda pišu ta dva plaćenika za yugoslovenski jezik i državu na hrvatskom štandu u Leipzigu? Slobodan Šnajder je agipropovski oštroper, a Damir Karakaš je jednostavno netalentirani knjiški pozer, ali ne i književnik. Sve to ministrica Nina Obuljen dobro zna i podržava, ne zato jer može i smije, nego ova Vlada sve vrijeme svog mandata tako jedri. Ovakvo petokolonaško predstavljanje hrvatske književnosti i kulture na Sajmu knjiga u Leipzigu, pa onda selektivna nakladnička politika u Hrvatskoj – potpisnici tzv. Deklaracije o jednome jeziku naprijed, ostali stoj – i svjetonazorsko opredjeljenje Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Rijeci, isto kao i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, da se ne spominju Leksikografski zavod MK, HRT – provjerena su oružja srbo-jugoslavenstva usmjerena protiv samostalne i suverene Republike Hrvatske.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka