Novinar i pisac

Davor Mandić: ‘Zaziremo od priča o ratu, jer se bojimo da je rat sve što imamo’

Maja Hrgović

Foto S. Drechsler

Foto S. Drechsler

Neki novinari-pisci žale se da im svakodnevno pisanje novinarskih tema oduzima sapu za »pravo« pisanje. I ja sam donedavno tako mislio. Danas mislim da je svako pisanje dobra vježba, jer tako disciplinirate misao, iz onog silnog izloga lakše, nekad i automatizmom, birate. No ništa me nije pripremilo na pisanje romana



Zašto je rat tako velik izazov u književnosti – i zašto ga samo rijetki prihvaćaju? Na ovo pitanje Davor Mandić ponudio je nekoliko odgovora svojim netom objavljenim romanom o odrastanju mladića u ratom samo ovlaš dotaknutoj Puli ranih devedesetih. Njegova »Đavolja simfonija« (naklada Hena com), istovremeno je pitka i kompleksna proza čiji je zametak kratka priča »Dezerter« iz Mandićeve prethodne knjige »Valjalo bi me zamisliti sretnim«, koja iz vizure mlađeg brata, tinejdžera zarobljenoga između infantilnosti i bolne, nesklapne zrelosti, govori o vojniku, idealistu, dezerteru. Vraćajući se toj priči, Mandić se vraća rodnoj Puli i svojim podvojenim osjećajima prema ratu, koji ga je na frustrirajući način i zaobišao i obilježio, kao i cijelu njegovu generaciju. U ovom razgovoru kojemu je »Đavolja simfonija« izravni povod, dotičemo se i pitanja o položaju književnosti i stanju u medijima – tema koje su Davoru Mandiću, kao novinaru Novog lista, prozaiku i pjesniku, osobito bliske. 


Priča »Dezerter« iz Vaše prethodne zbirke priča obećavala je veću priču, roman. U njega se sad i razvila. Zašto baš ta priča, što Vas je u njoj »zvalo« da kopate dublje, da je pripovjedački širite?


– Svatko, doslovno svatko u sebi nosi jednu priču, onu koja ga obilježava, koja ga čini onim što jest, ako i nije njegova. Neki je napišu, neki ne. Mnogi pisci je nikada ne napišu, svjesni da je prepuna zamki, pogrešnih odabira (ima li pravih kod takve stvari?), da je previše »njihova«. Neki pisci, pak, pišu je cijeli život, uvijek tu jednu priču. Budući da ne znam jesam li pisac, ali znam da volim citirati Camusa kad kaže i da zna da nije ništa drugo, bojim se da ću ovu priču pisati cijeli život. Ako je nikada više ne objavim, to će samo značiti da sam zaključio da ona više nema što komunicirati sa svijetom, da ostaje samo moja. Jer pisanje je jedno, a objavljivanje posve drugo, što zna svatko tko je barem jednom napisao pismo koje nije poslao.


Slojevite emocije 




Netko bi iz ovoga mogao zaključiti da govorim o autobiografiji, da na autobiografiju mislim kad kažem »moja« priča, no ništa ne bi bilo manje točno od toga. Prvo zato što autobiografije ne postoje, sve je fikcija; čim je u pitanju pripovjedač na terenu smo fikcije, a drugo, da citiram pripovjedača »Đavolje simfonije«: Nije nam budućnost nespoznatljiva, povijest je ta koju ne znamo. Budućnost je izvjesna.


Je li empatija ono što Vas je nagnalo da napišete »Đavolju simfoniju«? Mislim na poriv da pričom nadomjestite manjak vlastitog, izravnog iskustva rata. Negdje ste spomenuli i da ste zbog svoje pošteđenosti od traumatičnog ratnog iskustva osjećali i grižnju savjesti – to je zapravo dirljivo i bolno jer govori, mislim, puno o kompleksima naše generacije – o kojima govori i roman.


– Ne znam je li to empatija, ali svakako je slojevita emocija u pitanju. Ja doista nisam ni dotaknut ratom. Ako jasno definiramo »dotaknutost« mrežom vidljivih i mjerljivih trauma. Imao sam tu sreću da mi nitko od bližnjih, familije ili prijatelja, nije nastradao u ratu. Nitko mi nije minirao kuću. Nitko nije mučio mene ili moje. Nitko mi nije ubio djetinjstvo i sva sjećanja do četvrte godine života, kada kao mala djevojčica uoči te slavne »Oluje« bježim s obitelji u fići iz zemlje u kojoj me neće jer nisam etnički ispravna u zemlju u kojoj me neće jer dolazim iz zemlje etnički neispravnih. Pa kako neću osjećati grižnju savjesti zbog svih tih sranja, uz sva ona za koja znam ili ih samo naslućujem, a počinjena su i u moje ime? U ime prerano odraslog djeteta iz Pule koje, zajedno s generacijom, koristi gubitak tla svojih autoriteta, njihovo nesnalaženje u svijetu u kojem su stari idealni porušeni, a novi neizgrađeni, pa mu je rat nešto što se događa na televiziji, dok živi svoj mali »Trainspotting«.


Istina je da neke druge okolnosti možda ne bi tu malu djevojčicu iz fiće dovele k meni za dvadesetak godina i, da, ona je preživjela, na moju sreću, ali pod koju cijenu?



Sve me to nagnalo da dublje uđem u tu stvar, u sebe i u ono što sam, u nekom paralelnom svemiru, mogao biti. Morao sam si postaviti pitanje što i tko bih bio da sam imao starijeg brata koji se morao odrediti prema nošenju puške, ili što bih i tko bio da sam taj stariji brat. To je bila osnova, a kad sam u to ušao, otvorio se kompleksan svijet prilagođavanja, intrige, karakterizacija koje nisam uvijek kontrolirao.


Važne knjige o ratu 


Roman je u prvom redu priča o odrastanju, bildungsroman kojemu je rat nekakva utišana pozadina. Ipak, je li trebalo hrabrosti da se uhvatite s tom ratnom temom, od koje naša generacija pisaca nekako neobjašnjivo bježi?


– Mislim da je najprije pitanje želuca. Znate, da bih se adekvatno pripremio za ulazak u svijet koji se, u osnovi, dešavao pored mene, a toliko utjecao i na mene i na sve što danas jesmo, morao sam svašta činiti. Čitati, na primjer, i opskuralije poput knjige Davora Domazeta Loše, razgovarati s nevjerojatno širokom lepezom veterana, od onih s kojima dijelim svjetonazorske kote do onih s kojima to nikako nije slučaj, no svima bez rezerve traumatiziranima tako da ni potpuno trijezni ne mogu skrivati kosture u ormarima, ili, šta ja znam, Vesnom Škare Ožbolt oko mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja. A ovo posljednje bilo je jedna od ugodnijih i korisnijih stvari koje sam učinio za ovaj roman.


A razlog zašto naša generacija baš ne piše o ratu mogao bi se kriti i u jednoj prispodobi koja mi se desila. No treba pošteno reći da i naša generacija ima važnih knjiga o ratu, a neke od njih su, kroz fikcionalizirane cameo likove, dobile mjesto i u mom romanu: Ivana Bodrožić (»Hotel Zagorje«), Ivica Đikić (»Cirkus Columbija«), Maša Kolanović (»Sloboština Barbie«) i Alen Mešković (»Ukulele jam«).


No prispodoba. Jedan od radnih naslova romana bio je »Kad jednom rat«. Drvlje i kamenje na taj naslov sasula je cijela bulumenta kontaktiranih. Prvo, rat u naslovu navodno jako žulja i nitko ti neće kupiti knjigu, osim ako nisi Tolstoj, a ni onda je neće kupiti. Drugo, ajde da baš ne bude puno rata ni u blurbu, nema smisla da opterećuješ ljude.



U doba FAK-a, dok su pisci-novinari bili zaštićena vrsta, sa zavišću se gledalo na pisce koji rade u redakcijama novina. Okolnosti u društvu, u medijima i u književnosti su se promijenile; danas je ta dvostruka pozicija prokletstvo, a ne blagoslov. Je li i Vama?


– Bit ću posve iskren, uz mogućnost da ću izreći »Hrvatsku tragediju« – jest. Ali ne zato što je meni eto baš jako teško što nakon svakodnevnog novinarskog angažmana još moram pronalaziti i vrijeme za pisanje, pa sam zapravo pisac-hobist, ili pisac-kradljivac vremena za pivo s prijateljima i šetnju s curom. Ne zato, nego zato što se prostor za kulturu u mainstream medijima sužava.


Sužava se prostor u mainstream medijima općenito, jer sve manje ljudi radi sve više posla, ali u kulturi posebno, pogotovo u onim medijima koji imaju tu nesreću da im je osnovna djelatnost objavljivanje nečeg tako atavističkog kao što je otisnuti papir. To se još ne vidi onako, na prvu; broj stranica je više-manje tu, ali vidi se u ljudskim odljevima koje ne prate i priljevi.


Sve nas je manje i sve teže odgovaramo kompleksnim zahtjevima koje i sami pred sebe stavljamo, uz to što su oni pred nama i silom zakona suvremenog medijskog konteksta, koji mora zadovoljiti sve površnijeg, a opet, paradoksalno, sve zahtjevnijeg medijskog konzumenta. Vi, ja, cijela naša redakcija i redakcije kulture svih ostalih, a pogotovo tiskanih medija, zato radimo sve važniji i sve uzaludniji posao čuvanja medijskog prostora za kulturu u sve mu nesklonijim vremenima.



Ljudi su štufi rata, to je ključno, štufi su svih njegovih fikcionaliziranih i nefikcionaliziranih inkarnacija, štufi su pozivanja na rat i njegovog dozivanja, a u isto vrijeme uplašeni da je rat baš sve što imaju.


Znakovita je prva rečenica romana. Radi se olako ispaljenoj psovci u koju se postupno, dok otkrivamo komadiće mozaika o protagonistu, upisuje ta bremenitost devedesetih. Iako je psovka puna gnjeva, a kontekst pun agresije na svim razinama, njena je poruka, paradoksalno, pacifistička. Kao i roman.


– Ta je rečenica, »Jebem ti rat«, ključna. Prvo bijaše ona, a onda je došlo sve ostalo. I ta njena gradacija kroz roman, njena različita kontekstualizacija, vuče je od jedne slike svijeta na sliku pojedinca koja, nadam se, nešto govori i o svijetu zbijenom u toj rečenici. Taj svijet živjeli smo svi mi, i ja znam da Vi jako dobro znate koliko je to kompleksan svijet, jer da nije, i Vaš roman »Živjet ćemo bolje« bio bi drugačiji, a sigurno ne bi postojala priča »Povratak«, u kojoj dvije djevojčice dječje iskreno koriste priliku očeve (i obiteljske) ratne tragedije da bi dobile popust u školi ili životu bez inače stroge očinske figure, tog odsutnog Autoriteta. Ni Vi toj priči ne možete umaknuti, kao ni ja svom »Dezerteru«, pa je taj paradoks o kojem govorite tim izraženiji.


Kad nenormalno postane normalno 


Ono što je bolno u ovoj priči o odrastanju u ratu, spoznaja je da smo se strahotama tako lako prilagođavali, da nam je sposobnost adaptacije štakorski neuništiva, da smo s ratom i smrću razvili nekakav pitomi odnos. Nenormalno je postalo normalno za generaciju koja je devedesetih bila (jedva) premala za pušku. Kako ste tu dinamiku normalne nenormalnosti gradili kroz lik Damira Žagarića?


– To mi je bio jedan od najvećih izazova, jer je usko vezan uz pripovjedačku uvjerljivost odrastanja. Damir na početku rata, i pripovijedanja, ima nenavršenih 15 godina, a na kraju je u 19-oj. Između toga je prerano sazrijevanje upravo u kontekstu prihvaćanja nenormalnog kao normalnog. Njegov prijatelj divi se vojnoj moći JNA prilikom njenog napuštanja Pule, što bi vjerojatno osjećao i Damir kada ne bi znao da JNA baca bombe po njegovom bratu.


No slučaj brata je još zamršeniji, zato što rat iz ljudi izvlači i ono najbolje i ono najgore, kako on to razumije. Za neke je rat vrijeme »dana ponosa i slave«, kada je sve bilo jasno i čisto, kada smo postojali samo »mi« i »oni« i kada je svaki dan najnapetija scena iz filma, ona nakon koje dobar akcijski film završi, a loš ostavlja gorak okus nedostatka akcije, nedostatka dinamike. Kao da živiš život poslije vica, nakon njegove poante. S time da je malo kome taj vic smiješan.


Damir, prihvaćajući pozive svoga brata kao važnu činjenicu svoga života, suočen s dinamikom življenja u gradu u kojem je rat mizanscena koja na njegov život utječe ne uvijek jasno vidljivo, no koja pruža okvir za razvoj onoga što je netko nazvao istarskim otporom nacionalizmu, ulazi u krug kompleksa koji bi bili prevelik izazov i za nekog kudikamo zrelijeg i iskusnijeg od njega. Kada tome pridodamo »dark web« te mizanscene, »deep internet« veza koje i u toj miroljubivoj Istri skrivaju mrak koji će lako progutati Drugog, onda ne čudi da i ovim maratonskim odgovorom nisam ni zagrebao kompleks koji otvarate ovim pitanjem.


Riječ simfonija u naslovnoj sintagmi romana ukazuje na nešto kompleksno, grandiozno, što roman i jest. Je li Vam iskustvo pisanja kratkih priča pomoglo ili odmoglo u »skladanju« ove romaneskne simfonije?


– Vjerujem da svako pisanje pomaže. Neki novinari-pisci žale se da im svakodnevno pisanje novinarskih tema oduzima sapu za »pravo« pisanje. Pa to sam i ja donedavno mislio. Danas mislim da je svako pisanje, svaki oblik usmjerene verbalizacije, dobra vježba, jer tako disciplinirate misao, iz onog silnog izloga lakše, nekad i automatizmom, birate.



No ništa me nije pripremilo na pisanje romana. U priču uđeš i iz nje iziđeš. Ako ne pišeš mini romane, kao Alice Munro, naravno. A ja ne pišem mini romane, tako da priču donekle kontroliram. Roman je nešto sasvim drugo.


Strip usred romana 


Kad mu moraš malo umaknuti, jer prijeti da te svog, ne samo tvoj privatni život, pojede, uključi se grižnja savjesti da ćeš »ispasti« iz priče. I onda mu daš da rovari po tebi, daš tim likovima da te opterećuju svim svojim dvojbama, dopuštaš da njihove traume, od kojih mnoge neće biti ni spomenute u finalnoj verziji teksta, budu i tvoje traume. Doista ne znam hoću li se ikada više poduhvatiti pisanja romana.


A što se naslova tiče, svjestan sam njegove pretencioznosti, pogotovo te simfonije, ali nadam se da će dobronamjerni čitatelj dopustiti da to nije autor dao naslov knjizi opisujući je kao simfoniju, nego da je ta sintagma važna za roman na sasvim drugim razinama i da se tiče likova, a ne autora.


Veteran fanzinske strip scene Sebastijan Čamagajevac, suautor je stripa koji čini integralni dio romana. Kako je došlo do te suradnje, i uopće do ideje o stripu u romanu?


– Priča »Dezerter«, ona osnova za roman, ispripovijedana je dvama pripovjednim glasovima, u prvom licu, mlađega brata, i »sveznajućim«, u trećem licu, unutarnje fokaliziranim na njegovog starijeg brata. Nenad Rizvanović je, uređujući moju knjigu priča »Valjalo bi me zamisliti sretnim«, htio da ujednačim te glasove, jer da to neće funkcionirati. Ja sam tvrdoglavo ustrajao i danas mislim da nisam pogriješio, no to doista nisam mogao napraviti u bildungsromanu, jer bi to bilo postmodernističko nasilje kakvo bi i najdobrohotniji kritičar proglasio mega diletantizmom. No trebao mi je taj kompleks i, sad, da ne otkrivam previše, on se nalazi izražen stripom koji su sjajno iscrtali Josip Sršen i Sebastijan Čamagajevac.


A to da život ponekad piše sulude podudarnosti, sadržano je upravo u priči o Sebastijanu Čamagajevcu. Njega je naime pozvao Sršen, kojeg smo originalno angažirali u Heni da nacrta strip prema mojem scenariju, a pozvao ga je da mu pomogne u aspektima crtanja, ni ne razmišljajući da je autor stripa u romanu – Sebastijan.