Carvera i dobru karverovštinu obožavam. Ali iz moje perspektive, to je već ispisano. Zanimljivo je to s uzorima, neke moraš »ubiti«, kao što Freud kaže da moraš učiniti s roditeljima. Tako sam valjda ja »ubio« Carvera
Zamislite da dođete u Hollywood i kažete da imate scenarij za film o jednoj bivšoj europskoj zemlji u kojoj je jedan bivši premijer švercao cigarete, drugi je osuđen zbog korupcije, a treći je abdicirao jer su ga ulovili s prstima u pekmezu pa je trenutno na sudu. Ne bi vam više dali da pišete ni deklaracije na kremama za sunčanje.
Ovako Davor Mandić, autor zbirke priča »Valjalo bi me zamisliti sretnim« i novinar kulture u »Novom listu«, odgovara na pitanje o uvijek izazovnoj simbiozi fakcije i fikcije, umjetnosti i društvenih problema. U svojoj knjizi, netom objavljenoj u Nakladi Ljevak, Mandić se socijalnom stvarnošću ovih prostora bavi posredno – filtrira je kroz privatne, male tragikomedije svojih likova kojima, kako priznaje, mazohistički robuje. Tražeći podesnu definiciju za svoj pristup prozi, u koju ulazi s iskustvom pisanja poezije (knjigu »Mostovi« objavio je 2009. u Biblioteci HDP) iznalazi ovom prigodom još jednu zanimljivu sintagmu: »psihološki CSI«.
O tome, o ulozi optuženih generala u njegovim pričama, o crpljenju inspiracije iz Camusa, o poplavama, o žudnji i o tome zašto psujući čita Alice Munro, Mandić će govoriti 27. svibnja na predstavljanju knjige u Malom pogonu Tvornice kulture u 20 sati, dok će ga riječka publika imati priliku »izrešetati« pitanjima 30. svibnja u dvorani Filodrammatice, također u 20 sati.
Neutaživa žudnja koja unespokojuje – to je lajtmotiv koji veže likove u Vašoj prvoj zbirci priča. Naslov se referira na tu žudnju, zar ne? Možete li ga objasniti?
– Apsolutno se referira, u pravu ste. S jedne strane imamo taj sindrom ganjanja sreće, »pursuit of happiness«, kako bi se reklo po domaću, što smo naučili iz filmova i masmedija. Biti mlad, uspješan, a nadasve sretan postalo je najvažnije. Pa se onda sreća postiže na razne načine, jasno, nije to samo sreća imanja novaca, ima tu ponekad i sreće imanja nekretnina. Ali ni to nije dovoljno, pa imamo sreću duhovnog mira. Dakle čovjek bi rekao da se zapadnjak približio istočnjaku odričući se materijalnog, ako baš trebamo pojednostaviti. Ali nije, naravno, jer u pozadini svega ganjanje je sreće, što sa sobom povlači set sasvim novih problema.
Rijeka se trenutno čini kao plodna sredina za literarno stvaranje, tako se barem čini iz zagrebačke perspektive: u Rijeci postoji publika zainteresirana za mlade lokalne pisce, koja ih je spremna podržati kao rock zvijezde. O tome svjedoče i uspješni nastupi u Filodramatici, na kojima ste sudjelovali kao jedan od autora zbirke NDH 2033 – a u njoj, opet, fantastika i nadrealno…
– Istina. Ili se tako čini. Teško je to pitanje, a svojedobno sam, dok sam iz zagrebačke perspektive kritizirao riječku literarnu tišinu, dobio po labrnji da sam izdajica i zlonamjeran. No tada je tako bilo. Neću nikad zaboraviti gostovanje Ivane Simić Bodrožić, koja je tada bila u apsolutnom hajpu, što god tko mislio o njenom pisanju. Friško megauspješan »Hotel Zagorje« i famozno Josipovićevo »A koji je vaš problem?«, a na tribini u Rijeci u publici ja i par nevoljnih. To je bila scena.
Ali onda se desio zametak nečega na jednoj Kičmi, sajmu knjiga koji je imao šansu postati nešto, ali se zvijezde nisu posložile. Tamo je nastupilo nekoliko riječkih pisaca i ja sam to zabilježio kao mogući početak razvoja scene. I bio sam u pravu.
Da se razumijemo, Rijeka je imala i ima pisce pojedince, neke od njih i nacionalno relevantne, ali scena nisu samo pisci, scena je i publika, pričanje o književnosti, izdavači, književni performansi kao društveno relevantna događanja… Ovo što se trenutno zbiva u Rijeci samo je dobar početak, a po zakonu velikih, odnosno malih riječkih brojeva, vrlo brzo može i umrijeti ako se tu scenicu ne bude održavalo kao onu krhku prašumsku vatricu u ruci Beara Gryllsa.
Likovi u prvom planu
– Događaji i pojave u društvu često su mi zapravo izvor inspiracije. Radni naslov o kojem sam prije pričao bio je »Časni sude, nisam kriv«. Sad je to samo naslov jedne priče, ali vidite taj postratni, tranzicijski, društveno-politički kontekst u njemu. Mislio sam da ću napisati takvu knjigu, koja će puno više biti ukotvljena u tom kompleksu, ali na kraju su me povukli likovi. Znate onaj osjećaj kad vas likovi odvedu, kad im počnete kopati po utrobi jer su vas zagolicali, natjerali na taj neki psihološki CSI. I onda odjednom skužim da je poticaj postao sporedan, a da je lik u prvom planu.
– Adorno je pak onomad rekao da je pisanje poezije nakon Auschwitza barbarski čin. Dok takve tvrdnje uzimamo kao biblijski tekst, dakle više kao smjernice a manje kao konkretne upute, dobro je.
U intervjuu povodom gostovanja na Festivalu europske kratke priče rekli ste da se ne kanite priključiti masovnom projektu »mrcvarenja nemani«, karverovštini koja je unazad 20 godina skoro pa nacionalni (književni) sport. Carver, onda, nije jedan od uzora kojim se vodite u pisanju? A tko jest? Čije priče volite čitati?
Pjesnički »teret«
A nakon njega nema što nisam čitao, valjda sve što mi je od kratke priče došlo pod ruku, no zanimljivost je vezana za Izraelca Etgara Kereta. Njegove dvije zbirke pročitao sam kad sam već znao kamo želim ići sa svojim pričama, neke i napisao, dakle prema tom bizarno-fantastičnom magijskorealističnom pismu koje se ne doživljava uvijek preozbiljno, želeći ponekad i nasmijati publiku. Zvuči poznato? Keret. I opet ljubomora. Ali preživio sam.
Alice Munro, nobelovka koja je cijeli život posvetila pisanju kratkih priča i opsesivno ih, predanim radom dugo dovodila do savršenstva, vjerojatno bi svisoka frknula na Vašu definiciju kratke priče kao književnog »quickieja«, seksa nabrzaka. Koliko radite na pričama? Je li uloženi trud uvijek proporcionalan rezultatu?
Ovo s »quickiejem« je, jasno, dosjetka, i može možda vrijediti za onaj prvi draft, ili za sam koncept kratke priče koja ne trpi predigre, retardacije, elaboriranja i gugutanja, ali ne i za konačnu verziju priče. Tu sam i ja peglao, mijenjao, kratio, dodavao… I nekad je išlo lakše, a nekad bogami teže. Neke su priče i nastradale jer ih nisam dobro napisao, odnosno u procesu čišćenja shvatio bih da me tekst odvukao na mjesto na kojem ga se ne može popraviti. Tada nema druge nego pustiti ga da umre, pa krenuti jednom u budućnosti ispočetka, očišćen.
Zaokret iz poezije u prozu, koji činite ovom knjigom, samo se naizgled čini radikalan – zapravo ste »na ovu stranu« ponijeli sa sobom puno pjesničkog »tereta«, metafora, simbola…
– Ma priče su bile i prije poezije, samo sam u jednom periodu života sve nekako doživljavao neposrednije, bilježio momente bez puno razmišljanja o kontekstu, tražio nove mogućnosti asocijativnog izražavanja, pa mi se poezija logično nametnula. No tamo sam potpuno drugačiji: ne težim komunikativnosti kojoj težim u pričama, dapače, tražim nove veze među riječima, pukotine između njih, vjerujući da se tamo kriju odgovori na pitanja o ne tako objektivinim korelativima stvarnosti. To sam si dozvolio samo u jednoj priči u ovoj knjizi, i to samo zato što sam uzeo jedan stari tekst, mislim čak da je najstariji, možda i 12-ak godina, i potpuno ga iskasapio, dekonstruirao, pa mu kao pravi dr. Frankenstein nakalemio svu silu novih palimpsestnih čuda.
Ludi Balkan
Lorrie Moore je jednom rekla da je jedino pitanje koje treba postavljati piscu »Što ste novo donijeli književnosti, jeziku?« Vi ste, mislim, pokazali da nadrealno, fantastično nije iscrpljeno u domaćoj književnosti, da naprotiv, ti fantastični obrati dobro pašu uz trenutnu društvenu stvarnost zemlje kojoj tako dobro pristaje nadimak Apsurdistan.
To je taj Balkan koji na prvu djeluje apsurdno, ali je zato duboko ljudski, to su te Vojnovićeve ljubljanske Fužine, u kojima je čefur komšija, a Slovenac hladni susjed. Ali taj hladni pristojni susjed neće izvući nož ako ga ne pozoveš u kuću, dok će ti komšija zaigrati križić-kružić ako mu sune. Pojednostavljujem, ali kad se povuče voda, povući će se i bratstvo u nevolji, a onda već treći komentar na najbenigniju izjavu na nekom od regionalnih portala može biti dobra stara ustaško-balijsko-četnička diskvalifikacija.
Netko bi mogao reći – pa gdje ćeš veće fantastike od tog Balkana, a ja kažem da je stvarnost na Balkanu toliko suluda, da je literarno neuvjerljiva.
