Zašto je strip »Alan Ford« bio naročito popularan u bivšoj Jugoslaviji, dok je u drugim zemljama praktički doživio debakl? Veliku popularnost, osim u Italiji, zemlji svog nastanka, zabilježio je još jedino u SFRJ i nigdje više u svijetu. U Francuskoj je objavljeno svega dvanaest brojeva, u Brazilu tri, u Danskoj šest, a u Velikoj Britaniji – nijedan (strip nikada nije preveden na engleski, unatoč činjenici da je za lice glavnog junaka kao model poslužio irsko-britanski glumac Peter O’Toole). 

  O ovom zanimljivom fenomenu u knjizi »Cvjećarnica u Kući cveća – Kako smo usvojili i živeli Alana Forda« piše Lazar Džamić, a objavili su je krajem prošle godine zagrebački »Jesenski i Turk« te smederevski »Heliks«. Za sve one koji su veliki fanovi »Alana Forda«, gotovo nevjerojatno zvuči činjenica da skoro nitko u svijetu, osim bivših Jugoslavena i nešto Talijana, ne zna za ovaj strip. Jedino u svojoj matičnoj Italiji »Alan Ford« je dostigao nivo popularnosti koji bi se mogao nazvati masovnim, ali ni tamo nije utkan u kulturno tkivo društva kao na području bivše Jugoslavije gdje je postao dio kulturne baštine. Lazar Džamić smatra da to nije slučajno, jer Italija i ex Yu, posebno Srbija, Hrvatska i BiH, dijele neke mentalitetne karakteristike koje su bile vrlo plodno tlo za vrstu humora i pogleda na svijet koji definiraju alanfordovsku poetiku. 

  U potrazi za nekim odgovorima autor knjige obratio se Maxu Bunkeru i dobio odgovor e-mailom. U pismu Bunker objašnjava da je njegov strip nastao prema uzoru na commediju dell’arte, a renesansnu komediju transponirao je u hladnoratovski New York. Grupa TNT, fizičke karakteristike članova, njihovi gegovi, njihovi postupci, njihova pomagala (štap Broja 1), čak i njihov broj – prate specifična pravila ove stare kazališne forme. Ideja Maxa Bunkera bila je kreirati vlastitu varijantu commedije dell’arte smještenu u moderno doba, kao svojevrsnu antitezu prevladavajućem filmskom, stripovskom i literarnom žanru tadašnjeg hladnoratovskog svijeta: špijunskom trileru, s tajnim agentom u centralnoj ulozi. Lik Alana Forda zamišljen je kao anti-James Bond. 

 

Na liniji groteske

Grupa TNT je mješavina tradicionalne commedije i potpuno novih maski koje su Magnus i Bunker kreirali svojom nadrealnom inventivnošću. Broj 1 je inačica Pulcinelle, Bob Rock je sluga ili moderni ‘zanni’, Grunf i Jeremija mogli bi se smjestiti u grupu sluga, ali s potpuno novom interpretacijom, a Sir Oliver je lik propalog plemića i plemenitog prevaranta. Lik Alana Forda pripadao bi ‘innamoratima’ – naivnim, dobrim, lako zaljubljivim osobama kojima život stalno servira probleme za rješavanje. Na liniji groteske je prikazivanje likova – oni imaju ogromne noseve, deformirane brade, groteskno držanje tijela ili hod. 

  Jednostavna, narodska, satirična, farsična i nadrealna, commedia dell’arte idealna je zabava za turbulentna vremena. A takvih na našim prostorima nije manjkalo, pa je zato ovdje »Alan Ford« odjeknuo glasno, jasno i daleko – objašnjava Džamić. Fordovska poetika je mješavina nadrealizma, farse i satire, što je na prostorima bivše Jugoslavije način života. Budući da ovdašnji narodi nikad nisu bili previše racionalni, »Alan Ford« je neka vrsta njihova mentalnog rođaka i zato nam je toliko blizak. Iracionalnost, nedostatak estetike i moralnih obzira, nelogičnost i zapanjujuće pojave, sve to zvuči kao normalan radni dan u velikom dijelu Balkana. Autor ukazuje i na sličnost između Italije i naših prostora. Naime, i u Italiji je nadrealna farsa značajan začin svakodnevnog života, a primjer je Silvio Berlusconi kao najalanfordovskiji predsjednik vlade u čitavom razvijenom svijetu. Uz njega se vežu korupcija, monopol, veze s mafijom, glamurozni život, afere sa ženama… 

Virtuozni prijevod

Ovaj je strip univerzalna kritika svakog lošeg društva, bez obzira na varijantu. U tom smislu grupa TNT ima karakteristike naše bivše države, ali i njenih sadašnjih nasljednica. Sukladno tome, prirodno stanje grupe TNT je permanentni kaos i iritiranost – svatko se brine samo o svojim interesima i ništa ne funkcionira. Takav kaos, međutim, neprestano se prezentira kao uspjeh od strane autokratskog i megalomanskog vođe, Broja 1. Stari lukavac je majstor PR-a, a narodima ex Yu mogao je biti blizak i zbog sličnosti s Titom. Još jedan arhetipski model iz naše svakodnevice je nekompetentni šef. U grupi TNT Debeli Šef je neizlječiva spavalica i zabušant, simbol svih lijenih funkcionera diljem svijeta. Bob Rock je s druge strane utjelovljenje proletarijata. Grupa TNT nije simbolički podsjećala samo na bivšu Jugoslaviju, već i na sve nekompetentne organizacije – države, kompanije, institucije… U TNT-u prepoznali smo bandu benignih i disfunkcionalnih diletanata, koji se bore za preživljavanje u surovom modernom svijetu. 

  Odakle naslov Džamićeve knjige? Srce grupe TNT bila je cvjećarnica, a posljednje utočište našeg stvarnog povijesnog Broja 1 je »Kuća cvijeća«. Obje kuće cvijeća su simboli pretvaranja, iznevjerenih nada i disfunkcionalnosti, diskrepancije između realnosti i želja. Obje su samo fasade za nešto drugo što se krije iza njih. Posebno poglavlje posvećeno je virtuoznom hrvatskom prijevodu Nenada Brixyja, a autor se osvrće i na Magnusov crtački stil. U zadnjem poglavlju Džamić ukazuje na još neke primjere koji crpe iz iste civilizacijske i kreativne žile kao i »Alan Ford« – Benny Hill, serija »Allo, Allo«, Monty Python, Mr. Bean, Mel Brooks…, a tu je i bosanska Top lista nadrealista u čijem skeču Esad Ćimić, poznati bosanski sociolog kulture, saslušava i muči policajca puštajući mu Mozarta, a policajac kaže: »Nemoj, bolan, Ćimć’u, ako boga znaš!« Tipično alanfordovski.