Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 6
Sutra: 10° 10° 6
17. veljače 2020.
poezija

Časopis je mrtav, živio časopis: Pridružujemo se obilježavanju tri važne obljetnice

Foto Davor Kovačević
Foto Davor Kovačević
Autor:
Objavljeno: 9. prosinac 2019. u 8:22 2019-12-09T08:22:58+01:00

Časopis je mrtav. Ovo već dugo nije tvrdnja »Car je gol!«; ovo zna čak i student kroatistike, taj kronično najslabije informirani sudionik suvremene književne scene, koji ne bi znao što je suvremena književna scena ni da se o nju spotakne. Časopis je mrtav. Nitko tko kaže da časopisi više nisu mjesta oprobavanja autorske potencije prije oknjiženja više nije prorok; prije je nekrologičar, netko tko je svjestan odumiranja časopisnog tkiva pa ga sad secira i o njemu piše nostalgično, uz žal za vremenom koje je nastojalo sačuvati knjigu od prosječnosti. Jer jak časopis, plus jako uredništvo, plus stroga selekcija, jednako potenciranje izvrsnosti. Naravno, uvijek je bilo i uvijek će biti onih snalažljivijih, onih koji su i u svojim prosječnostima, i u svojim samoobmanama, u sakrivanju malih misli u velikim riječima, pronalazili putove do oknjiženja. Uvijek je bilo i uvijek će biti onih kojima je objaviti knjigu (bilo) lako, bez obzira na to što će u toj knjizi biti i hoće li ona izdržati sud vremena. No strahopoštovanje mladoga autora prema toj korici, do koje je morao utirati mukotrpni put kroz časopis, više jednostavno neće postojati, jer je i to posljedica tranzicije iz književne scene u književno tržište.

Nova mladost poezije

Da se ne lažemo, nije samo smrt časopisa za to zaslužna, kao simptom ili posljedica, svejedno; eno i nejdemokratičnijeg od svih medija, eno nad-medija: interneta, koji doista sve trpi, puno više od papira za koji se tako običavalo govoriti. Pojava tog nad-medija višestruko je ujecala na časopise, definitivno još i više nego na knjige same. Jer dok se rast elektroničkih knjiga u nekom trenutku nakon strelovitog uspona usporio i konačno gotovo stao, pokazavši da su, barem zasad, bili u pravu oni koji su tvrdili da će korica knjige ostati nasušna kao i korica kruha, tiskani književni, i ne samo književni, časopisi proživljavali su dodatne muke. U elektroničkom obliku su ih prečesto pretjecale nove, interaktivnije i novim konzumentima takvog sadržaja prijemčivije platforme, dok su tiskani oblici, ponajviše kod njihovih financijera, mecena ili pokrovitelja, počeli uživati ugled niže vrste. »Preselite se na internet!« najčešća je definicija toga ugleda.

No za poeziju samu možemo hladne glave reći da proživljava novu mladost na novim medijima. I doista, svjedočimo poplavi raznoraznih mrežnih stranica, blogova, profila na društvenim mrežama... s kojih svakodnevno pljušte stihovi pa nam se može činiti da je došlo poezijinih pet minuta u tom užurbanom svijetu u kojem se nema vremena. Jer za poeziju koja tako lako dođe, na zaslonu našeg mobitela, uvijek se nađe vremena, pa bilo ono makar i vrijeme između dvaju zelenih svjetala na semaforu.

I to je dobro; stranice poput Odvalimo SE Poezijom, objave Željka Belinića, pa čak i djelovanje mistifikatora Svena Adama Ewina, kojemu je internet prirodni medij, iako mu je pisanje devetnaestostoljetno – sve su to sjajne pojave. I nisu sjajne samo zato što bi poeziju maknule s margine – takvo što se, na sreću, nikada neće dogoditi; poezija je bila i bit će marginalna pojava – nego primarno zato što su demokratizirale proces medijacije između pošiljatelja i primatelja poruke, da se poslužimo zastarjelom komunikacijskom terminologijom. Neka raste tisuću cvjetova! – mogli bismo reći. I usput, ako smo od onih kojima je čaša napol puna, vjerovati da će taj silni, nepregledni prostor uvijek pokazivati i tendenciju prema djelomičnom organiziranju, usustavljivanju i prije svega pokazivati potrebu prema selekciji. Koju je onda svatko pozvan činiti i pritom se nametnuti konzumentima. A na nama, kad smo konzumenti, a ne selektori, jest birati najbolje selektore i tako se pokušati snaći u toj džungli tekstualnih podražaja.

Zatvoreni krug

I onda je tu časopis Poezija. U svemu tom vremenu, u svim tim nulama i jedinicama digitalnih bespuća, već 15 godina opstaje časopis koji ne napušta vjeru u papir, koji ne napušta vjeru u jako uredništvo i strogu selekciju, koji pomno bira ono što će ući u njegovo tkivo i koji nadasve konzervativno čuva svoju koncepciju, ne podliježući vremenu sklonoj mijeni koja jedina stalna jest. I sve to na kraju pomno i pažljivo upakirava u ruho kojeg se ne bi postidjela ni jedna svjetska pjesnička enklava, koliko god bogato bila dotirana. Časopis Poezija ogledni je primjer kako se slavi pjesništvo.

Nije to ni čudno; svakome tko prati knijževnu scenu u Hrvatskoj u totalu, ili barem tome stremi, jasno je da ona u svom pjesničkom segmentu, s, naravno, usponima i padovima, često biva superiornija svojoj proznoj, kudikamo razvikanijoj, lukrativnijoj i utjecajnijoj sestri. No mi o tome ne bismo imali pojma da nije Poezije i, sada već desetoljetne, Biblioteke Poezije, koja onda u prirodnom slijedu objavljuje one koji su nakon oprobavanja u časopisu dokazali da imaju sape i za ekstenzivniju formu svojega pjesničkog izraza – knjižnu. I tako se krug zatvara, a pjesnička scena doista živi, pri čemu je ovdje važan i još jedan obljetničar: pjesnički festival Stih u regiji, koji kao i Biblioteka slavi 10. obljetnicu.
A listajući novi, posljednji, obljetničarski dvobroj i pomno čitajući što donosi, ne može se ne primijetiti prekrasno nastojanje uredništva da se sačuvaju pogođena konceptualna rješenja, ona koja ne traže promjenu, jer bi ona bila izraz promjene radi promjene same, a ne imanetno iznjedrenog razvojnog potencijala. Ne može se ne primijetiti da je izvrsnost i dalje pogonsko gorivo ovog uredništva, koje radi iznimno važan posao. Ne može se ne primijetiti da je govor poezije i govor o poeziji suveren, potentan, moćan. Ne može se ne primijetiti da nam je pjesništvo bolje od nas samih.

Časopis je mrtav, živio Časopis!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.