Kako biste opisali Ljubljanu danas, osobito usporedite li je s Ljubljanom s kraja 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća? Postoje li i žive li danas u njoj umjetničke ideje i pojave subverzivne i uzbudljive kao u ono vrijeme?
– Ne, danas je puno više konformizma, umjetnici su si međusobna konkurencija kod primanja državnog novca, nema više solidarnosti, sve je banalnije, nema nekih odstupanja, subverzivnost je postala luksuz. To važi za čitavo društvo, za sva druga područja. I sve je više komercijalizirano, industrijsko, kičasto. Ako želiš pronaći nešto izuzetno, posebno, bilo to hrana, obuća ili umjetnost, treba tragati i tragati, ako uopće nađeš, ili to treba potražiti u inozemstvu.
– Već naslov aludira i na to da je revolucija ostala nedovršena, samo u skicama. Iz povijesne perspektive gledano, imao sam u mislima naročito socijalističku i seksualnu revoluciju. Obje su ostale nedovršene, došle su samo do pola svoga puta, i obje su propale, ostale su neke mrvice… U mom pisanju o tome puno je nostalgije, kritike sadašnjeg vremena. Čitano između redova, jasan je i poziv ili želja za novom revolucijom. Također, revoluciju vezujem i za intimni život, za seksualni, naročito homoseksualni, tako da su te dvije revolucije uvijek nekako isprepletene.
Vaša je poezija »ispovjednog« tona. Kako vi u sebi nosite ili pojašnjavate svoj »lirski subjekt« ili »pjesničko ja«, naspram svojega građanskog lica?
– Naravno, ono »ja« koje se nalazi u pjesmi, nije isto »ja« koje piše tu pjesmu, ali se puno trudim, da bi što vjernije popisao fizičkog ja, svoju okolinu i svijet. To i kažem u svojim pjesmama. Želim da se moja poezija spusti s pjesničke visine, da je tu, na zemlji, a svejedno to je nemoguće jer riječ nije fizis, nije isto kao fizičko tijelo. Ljudima koji me znaju, poznato je puno detalja o kojima pišem, pa i osoba, i zato vjerojatno čitaju moj rad sasvim drugačije od onih koji ne znaju sve te sitnice. Ali za nepoznatog čitatelja to je sasvim nevažno.
Ciklus pjesama u knjizi jedna je vrst vaše autobiografije. Vidite li vi tu autobiografiju kao »jedinu moguću« koju ste mogli ispisati o sebi? Istovremeno, može se kazati da ste pisali, oslikavali, i portrete ljudi među kojima ste se kretali, portrete intimnih prijatelja i prijateljica…
– Pokušao sam napisati svoju povijest, pa logično i ljudi oko mene i svijeta oko mene, tako da je to i pokušaj ispisivanja povijesti neke zemlje, nekog vremena. Najviše sam pjesama napisao u izolaciji na koju sam se pripremio, ponio sam sve svoje stare zapise, još iz vremena školovanja, pisma koja sam dobivao od drugih, i vlastita pisma koja sam svojevremeno pisao ženi, a koja mi ih je vratila kada smo se rastajali. To je bilo bolno suočavanje s prošlošću, ali ono što sam napisao nije ta prošlost, nego moj konstrukt, s obzirom na to da u pisanju uvijek iskrsava problem pamćenja, njegove vjerodostojnosti… U knjizi ima puno društvene kritike, naročito sadašnjih vremena. Sada mi se čini da, da nisam napisao ovu povijest, kao da mi ništa ne bi ostalo u pamćenju.
Jeste li se, kao pjesnik, pisac zaokupljen temama homoerotskog iskustva, morali dodatno »boriti« s time da vas se ne iščitava samo u vidu toga svjetla? Vaša poezija dakako nadilazi usko tematska određenja, ali takva su »ladičarenja« česta pojava, a još naglašenije kada je riječ o takozvanim »manjinskim skupinama«…
– Mislim da sam počeo pisati zbog toga kako bih tim putem nekome rekao za svoju ljubav prema jednom dečku. To je bilo još u osnovnoj školi, i kazao sam to papiru, jer mi se činilo da ne mogu nikome drugom to reći. Tako je i ostalo. Mislim da je vrlo teško naći bilo koje moje djelo u kojemu homoerotika nije evidentna. To je na neki način i politički stav. U prvom planu pišem za LGBT čitatelje, oni trebaju, i imaju pravo na svoju kulturu, umjetnost, mogućnost identifikacije, refleksije, analize vlastitog svijeta. Za mene postoji heteronormativni svijet i puno manjina koje se u tom svijetu ne vide, a koje imaju viziju drugačijeg svijeta. I ja sam glas ove manjine, ove drugačije vizije. Ukoliko me čita i »strejt« publika, utoliko bolje, a to mi nije najbitnije. Ako me čitaju, onda će možda i razmišljati o agresivnosti heteronormativnosti, možda će se malo malo promijeniti…. Po mome mišljenju, takve knjige treba početi čitati vrlo rano, zato sam i počeo pisati priče za djecu koje su angažirane – jedna je pacifistička, druga govori o hendikepu, treća o homo ljubavi i četvrta o migrantima. U stvari, ja se bolje osjećam u homo ladici nego u općoj, ili »strejt« ladici.
Gay aktivist
Bez obzira na vaše osjećaje, čini se da je, generalno gledajući, u svijetu umjetnosti prisutan nepravedan pogled koji razne vidove umjetnosti koja tematizira homoseksualizam, lezbijstvo i slično stavlja negdje po strani, u jednu vrst rezervata. Publika koja sama nema takva intimna opredjeljenja najčešće može ostati zakinuta za neke vrhunske dosege, u slikarstvu, filmu, umjetničkoj fotografiji… Što vi mislite o tome?
– Publika koja misli svojom glavom i koja je znatiželjna, pronaći će i sve te marginalne kulture. A o publici koja ne misli svojom glavom, ne vrijedi ni govoriti. Zanimljivo je da ja imam puno više čitalačke publike u inozemstvu nego u Sloveniji, i da je interes za to što pišem mnogo veći. Imam već oko 40 prijevoda svojih knjiga, pa i na hrvatskom je to već četvrta knjiga, što me veseli, jer je moj otac, kojega u stvari nisam niti poznavao, bio iz Varaždina. To znači da nisu baš svi ljudi idioti, i da još ima nade.
Možete li malo kazati o svom uredničkom i prevoditeljskom radu, kroz koji također niz godina stvarate uvažavajući prostor za drugačije glasove?
– Preveo sam otprilike oko 30 knjiga, naročito takozvanih »problematičnih autora«, ili »enfants terribles«, kao što su na primjer Rimbaud, Genet, Guibert, Foucault… Kao izdavač vodim dvije edicije, jedna je Lambda, za LGBT knjige, tu sam izdao više od 120 knjiga. Druga je Aleph, više za poeziju i drugačiju prozu, kao De Sade, Robbe-Grillet, Tešin, Šukri, Zahavi ili Davorin Lenko. I tu je bilo oko 120 knjiga, prijevodi suvremene poezije, antologije, nova imena slovenske poezije. Mislim da bi slovenski prostor bez svih tih knjiga bio puno siromašniji. Uz to, puno radim na promociji slovenske literature u inozemstvu, kod Centra za slovensko književnost radim na pripremi turneja pisaca i pjesnika, promocija na književnim sajmovima, organiziram skupine koje rade na prijevodima i drugo.
U vašoj biografiji stoji da ste gay aktivist. Što to, konkretno, u vašem slučaju, za vas sve znači i podrazumijeva?
– Bio sam vrlo poznat gay aktivist i nekoliko godina jedini s punim imenom i obrazom za sve televizije i novine, a taj se trud i isplatio. Za mene je gay aktivist onaj koji se javno zalaže za LGBT prava, koji organizira LGBT susrete i događaje, političke, zabavne, kulturne. Bilo je puno toga, sedam godina sam bio urednik LGBT magazina Revolver, nekoliko godina vodio sam Roza disko u klubu K4, od 1990. urednik sam književne edicije Lambda, pripremao sam izložbe umjetničke fotografije, radio kao savjetnik na help-line, koordinirao grupu gayeva s HIV-om, koordinirao festival LGBT filma, i još puno toga. U svakom slučaju, nije mi bilo dosadno u životu. Pošto od aktivizma nije bilo dovoljno novca za život, reducirao sam sve na knjige i film, jer treba raditi druge stvari da nešto zaradim. Život je puno teži nego prije 25 godina. U svojoj biografiji sam naveo da sam gay aktivist, da se obranim od nasilnog heteronormativnog svijeta – da me muškarci ne tapkaju po ramenu i ne vabe u svoje muško društvo, a žene ne pokušaju koketirati sa mnom, kao i da se moje pjesme ne prevode naopako, recimo kao da ih piše žena, kao što se ranije već dogodilo, ha-ha. Pravi muškarac
Autor pogovora vaše knjige, pjesnik i esejist Damir Šodan, prethodnika vaše poetike vidi u slovenskom piscu Vitomilu Zupanu, proganjanom i zatvaranom »partizanu i libertincu koji je seksualnost koristio kao alatku raskrinkavanja hipokrizije tadašnjeg socijalističkog društva«. Slažete li se s tom paralelom?
– Ne baš sasvim. Treba znati da je prije zatvora, kao i poslije zatvora, Zupan ipak bio dio elite socijalističkog društva, možda upravo zato, jer svoju homoseksualnost nikada nije javno izrazio – ona je ostala sakrivena. On je u prvi plan stavio svoj mačizam, mit o velikom ljubavniku, i zato je bio »naš« čovjek, pravi muškarac. A u korištenju seksualnosti možda smo si bliže…
Kada smo kod »korištenja« seksualnosti, mnogi umjetnici, filozofi, ljudi koji se bave stvaralačkim radom smatrali su, ili smatraju, da upražnjavanje seksualnosti, kojoj vi dajete puno pozornosti u svome pisanju, negativno utječe na stvaralačku komponentu ličnosti. Kako vi gledate na to?
– Povijest čovječanstva je pokušavanje reguliranja seksualnosti pojedinca. To je opsesivna, često podsvjesna ideja, svakoga tko ima moć. Tako su svi vladari, vlade, sve politike, pa i roditelji, partneri i partnerice uvijek, danas također, pokušavali i pokušavaju kontrolirati seksualnu slobodu drugog. Zašto ne bi tako bilo i u umjetnosti? Seksualnost je u umjetnosti, i u književnosti, uvijek bila i nešto što smeta, to je nešto ružno, o tome se ne priča, to je suviše banalno, to je stvar intime, a ne javnog izražavanja. Pa zato i u teoriji umjetnosti možemo pronaći takve glupe ideje koje sliče na ono čime zastrašuju mlade momke, da će se isušiti ako se budu samozadovoljavali. Naprotiv, seksualna apstinencija stvara slabe radove, frustracije, bolesti. Meni osobno seksualnost i ljubav pomažu kod pisanja, jer tada mogu mirnije pisati. Primijetio sam da lakše pišem kada sam zaljubljen. Pa čini mi se i bolje, he, he.
