Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 4
Sutra: 10° 10° 4
10. prosinca 2018.
Poznata književnica

Intervju ALIDA BREMER Nastupi u Leipzigu su bez ideje i cilja

Alida Bremer
Alida Bremer
Autor:
Objavljeno: 2. ožujak 2018. u 15:34 2018-03-02T15:34:47+01:00

Zašto me ove godine organizatori nisu zvali, ne bih znala reći, no legitimno je da traže nove suradnike. Šteta je jedino što im moje iskustvo i poznavanje Lajpciškog sajma – od 2000. sudjelujem u njegovim programima – nisu potrebni, jer bih im mogla ponešto prenijeti

Književnica, prevoditeljica, urednica i neumorna promotorica hrvatske suvremene književnosti u Njemačkoj Alida Bremer, zahvaljujući kojoj je Sajam knjiga u Leipzigu bio obojen u hrvatske literarne boje, ove godine potpuno je zaobiđena u organizaciji sudjelovanja naših književnika na tom prestižnom knjiškom sajmu. Ova Splićanka otišla je u Njemačku na studij, a nakon što je doktorirala, niz godina radila je kao znanstvena suradnica i lektorica na sveučilištima u Münsteru i Gießenu.

Vodila je nekoliko projekata u promociji hrvatske i drugih književnosti jugoistočne Europe, koje su proveli Zaklada Robert Bosch, Traduki i Lajpciški sajam knjiga. Urednica je nekoliko njemačkih antologija hrvatske književnosti i na njemački jezik prevela je mnogobrojna djela s hrvatskog, srpskog i bosanskog jezika.

Od samoga početka sudjelovali ste u organizaciji kao selektorica dosadašnjih hrvatskih nastupa na međunarodnom Sajmu knjiga u Leipzigu, a 2015. godine potpisujete vrlo zanimljivu programsku koncepciju pod nazivom »Žene i povijest«. Koliko ste involvirani u ovogodišnji nastup na ovom prestižnom njemačkom sajmu?

– Ove godine nisam bila u kontaktu s hrvatskim organizatorima nastupa u Leipzigu. Zašto je tome tako ne bih znala reći, no legitimno je da organizatori potraže nove suradnike. Šteta je jedino što moje iskustvo i poznavanje ovog sajma – od 2000. bez prestanka sudjelujem u njegovim programima – nisu zanimljivi ni potrebni tim novim suradnicima, kojima bih mogla ponešto prenijeti, no nitko mi se nije obratio. Meni naravno to nije potrebno, niti bih se uopće htjela angažirati kao nekad, no mislim da bi njima moglo biti korisno, jer kontinuitet se stvara tako što se i inovacije oslanjaju na prethodna iskustva i znanja.

Ja sam već pet godina članica žirija Lajpciške nagrade za europsko razumijevanje, koju Sajam knjiga dodjeljuje skupa s Gradom Leipzigom i pokrajinom Saksonijom, pa tako i ove godine dolazim naravno u Leipzig, osim toga moderiram nekoliko događaja na sajmu, ali nisam ni u kakvom kontaktu s kolegicama i kolegama iz Hrvatske.

Za godinu dana će zemlja-gost u Leipzigu biti Češka, pa mi se prije godinu dana obratila grupa pisaca, prevoditelja, znanstvenika i kritičara iz Leipziga i Berlina, koja priprema neke češko-njemačke nastupe, te sam skupa s njima razvila neke programske točke na kojima i dalje sa zadovoljstvom radim, a bit ću i moderatorica nekih od ovih programa. No iz Hrvatske slične upite nisam dobila.

Splasnulo zanimanje

Posebno je bilo uspješno predstavljanje 2008. kada je Hrvatska bila zemlja-gost, a i inače je naš nastup, zahvaljujući vašem angažmanu, bio izuzetno praćen i uočen, kao dio većeg okvira. Hrvatska je u Leipzigu dugogodišnji i rado viđen gost. Zašto se to u međuvremenu promijenilo?

– Direktor Sajma knjiga Oliver Zille, koga uistinu mogu nazvati svojim dobrim osobnim prijateljem, a ne samo dragim domaćinom na Sajmu knjiga, još uvijek je jako zainteresiran za hrvatske nastupe i za pisce iz Hrvatske te se u tom smislu i nije puno promijenilo – sigurna sam da će svaki hrvatski nastup s njegove strane biti objeručke prihvaćen. No velika je šteta što se zanimanje publike za pisce iz Hrvatske, koje je u Leipzigu nastalo zahvaljujući nastupima koji su prethodili toj 2008. i najavljivali je, te naravno naročito zahvaljujući tom velikom nastupu, splasnulo. A splasnulo je zato što je zbog mog povlačenja nestalo entuzijazma i zato što nitko nije ni pokušao održati kontinuitet s urađenim.

Prošle je godine bilo dosta kritika od samih sudionika, konkretno Damira Karakaša, na izgled našeg štanda – vizualno jako siromašan, oskudan izbor knjiga i sve skupa tužno na svega 18 četvornih metara. U Ministarstvu kulture smatraju da je svaka kritika dobrodošla, kao i prijedlozi za poboljšanje, ali se s navedenom konstatacijom ne slažu. Kako vi to komentirate?

– Ne mogu vjerovati da se u Ministarstvu kulture s tom konstatacijom ne slažu! Pa štand nikad nije bio manji, siromašniji, besmisleniji, tužniji nego prošle godine! Punih 18 godina Hrvatska je prisutna na Sajmu knjiga u Leipzigu i to je po svemu bio najgori štand do sad.

Lijepo je reći da je svaka kritika dobrodošla, ali još bi ljepše bilo imati snage i veličine pa ovu dobronamjernu kritiku, koju je Damir Karakaš izgovorio, a koju ja u svemu podržavam, uzeti ozbiljno k srcu, te ove godine ne zakazati kao prošle. Jer samo tako se može ići naprijed – da se kritike dobronamjernih ljudi shvate ozbiljno.

Nebriga Ministarstva

O načinu prezentacije Hrvatske u Leipzigu godinama se diskutiralo, nerijetko i u ne baš nježnom tonu. Ipak, uspješno ste se dogovorili i, sudeći po svemu, nastupi su bili za pamćenje. Zašto je prekinuta ta dobra praksa?

– Ne znam. Mislim da u Ministarstvu kulture nikoga nije baš previše briga za te nastupe, jer da je barem nekoga briga, možda bi me taj nadležni netko ipak upitao za nekakav savjet. Ovi se nastupi sad odrađuju kao što se tradicionalno loše odrađuju i nastupi u Frankfurtu: Bez vizije, bez ideje, bez cilja, bez kontakata s mjerodavnim inozemnim i domaćim partnerima, bez kontinuiteta.

Ide se da bi se išlo, po nekakvoj meni nejasnoj inerciji, jer nisam nikad razumjela čemu onda uopće biti na tim sajmovima. Pratim što rade drugi: Kolegice i kolege iz Slovenije su nekad s poštovanjem govorili o hrvatskim nastupima u Leipzigu i tražili su suradnju – danas su oni miljama udaljeni od hrvatskog prezentiranja na njemačkim sajmovima, a uskoro će Slovenija biti zemlja-gost u Frankfurtu i po svemu sudeći pripreme odlično napreduju.

Nesumnjivo je da je nastup Hrvatske u Leipzigu izvrsna odskočna daska za snažniji proboj hrvatske književnosti na globalno tržište, no kako se u ovoj Vladi Ministarstvo kulture postavilo prema promociji hrvatske knjige?

– Bojim se da ni u ovoj Vladi, kao ni u svim prethodnim vladama, Ministarstvo kulture, barem što se sajmova knjiga u Njemačkoj tiče, ne zna kako se to radi niti se previše zanima za te sajmove. Ono ne zna ni na koji način bi bilo potrebno educirati hrvatske nakladnike pružajući im pomoć za samopomoć.

Naime kad bi Ministarstvo kulture hrvatskim nakladnicima uspjelo objasniti zašto je prodaja prava u inozemstvu značajna za međunarodne kontakte u kulturi, te na koji se način prava nude i prodaju, onda bi im ono pomoglo, a pomoglo bi i sebi, jer bi tad nakladnici vidjeli smisla u odlascima na sajmove, pa bi se aktivno uključili u kreiranje programa i u prezentiranje u inozemstvu. Ali u Hrvatskoj je to utopija: niti Ministarstvo izgara previše u ostvarivanju međunarodnih veza, niti se hrvatski nakladnici (čast izuzecima poput »Frakture«) previše bore za prodaju prava knjiga svojih pisaca u inozemstvu, niti su svi zajedno osmislili način na koji bi mogli učinkovito promovirati hrvatsku književnost u inozemstvu.

Skepsa

Doduše MK pokušava uključivanjem Zajednice nakladnika i knjižara ostvariti vezu s branšom, ali to je najmanje 25 godina bilo neuspješno pa se pitam može li taj model uopće uspjeti. Možda se zahvaljujući novim ljudima u Zajednici sad nešto i promijeni, ali skeptična sam. Skeptična sam zbog toga što mi se čini da model koji je zakazivao 25 godina ne može odjedanput profunkcionirati. Zašto ga ne promijeniti?

Zašto se ne ugledati na slovenski primjer? Udruženja pisaca i prevoditelja su također začuđujuće inertna i ne zanimaju se za ova dva velika njemačke sajma; nešto je bolje sa sajmom knjiga u Londonu, gdje je dosad HDP sudjelovao u organizciji nastupa. Pritom ovaj model ima natruhe socijalističkog poslovanja: MK kao državna institucija oktroira i program i način prezentiranja, a tržište i slobodna scena se povinuju državnim odlukama.

To je apsurdno, pogotovo kad se usporedimo s navedenim slovenskim kolegama, čiju Javnu agenciju za knjigu (JAK) financira država, ali je nezavisna u svom radu i djelovanju. Meni je nakratko bilo uspjelo da se ponašam kao da takva agencija postoji i u Hrvatskoj, a ministar Božo Biškupić je donekle imao sluha za to moje ponašanje, iako ni njega cijela priča nije previše zanimala. Ali on je bio ministar koji je pristao na to da ja isprobam novi put prezentiranja i na tome sam mu zahvalna, jer bez njegove fleksibilnosti ni nastupi 2007. i 2008., kao definitivno najbolji ikad u Leipzigu, ne bi bili mogući.

Kakva nam je trenutno recepcija u Njemačkoj?

– Neki pisci iz Hrvatske imaju svoje stalno mjesto na njemačkoj književnoj sceni i to je veliki uspjeh, ima ih barem desetak, što uopće nije malo, dapače, a navest ću ovdje samo troje meni jako dragih pisaca, koje kontinuirano prevodim, a koji dobivaju pohvale kritike i publike, te koji imaju svoje stalne nakladnike na njemačkom jezičnom području i koji redovno dobijavu pozive za nastupe na njemačkim i austrijskim književnim festivalima i drugim manifestacijama: Marko Pogačar, Ivana Sajko i Edo Popović.

Budući da se ove godine u Njemačkoj obilježava 50 godina otkako je bilateralnim dogovorom započelo odlaženje radnika iz bivše Jugoslavije na tzv. privremeni rad u Njemačku, želim ovdje spomenuti neke od njihovih potomaka, koji su danas poznati pisci na njemačkom jeziku, a roditelji su im došli iz Hrvatske: Marica Bodrožić, Jagoda Marinić, Nicol Ljubić, Ranka Nikolić, Danijela Pilić. Da je više sluha za međunarodne kontakte, onda bi oni bili zanimljivi i hrvatskoj javnosti, no tome nažalost nije tako, kao što se ni ovih 50 godina i udio tzv. »gastarbajtera« u hrvatskom gospodarstvu, a koji je bio upravo ogroman, uopće u hrvatskoj javnosti ne spominju.

Pozicija u Tradukiju

Kakva je suradnja s Tradukijem i kakva je vaša uloga u njemu?

– Radila sam u Tradukiju od prvog dana osnivanja 2008., kad Traduki još nije bio prisutan u Leipzigu, jer sam tad radila hrvatski program. Sudjelovala sam u osmišljavanju i širenju te mreže, tako da je ona na neki način bila i moje djelo, no napustila sam taj posao 2014., jer sam se posvetila pisanju i prevođenju, tako da danas nemam nikakvu ulogu u Tradukiju. Program koji danas organizira Traduki na Sajmu knjiga u Leipzigu direktno se nastavlja na sve moje programe koje sam za ovu mrežu producirala, a koji su proizašli iz mojih programa za hrvatske pisce. Naime nastup Hrvatske kao zemlje-gosta u Leipzigu bila je jezgra iz koje su nastali lajpciški nastupi Tradukija.

Godine 2009. uspjelo mi je uvjeriti Traduki da se isplati nastaviti raditi u Leipzigu i da se isplati nastaviti povezivati autore iz cijele Jugoistočne Europe. Neki od ovih programa su postali kultni, kao »Balkan-Nacht« (Balkanska noć), koja tijekom svakog sajma u subotu navečer privlači brojnu lajpcišku publiku.

Inače svojedobno sam imala dosta posla oko toga da uvjerim upravo hrvatski MK da pristupi Tradukiju. I sad se baš ono poziva na to da se hrvatski program radi u suradnji s Tradukijem, što je također model koji sam ja osmislila, no eto baš mene nitko iz hrvatskog MK-a ne pita ni za kakav savjet. Zabavno mi je to, ali nekako i žalosno. Jer barem da Ministarstvo i bez mene uspije izgraditi neku svoju poziciju i nekakav kontinuitet svog rada u Leipzigu iz te činjenice da je cijeli današnji program Tradukija narastao iz hrvatskog nastupa kao zemlje-gosta – meni bi već to bilo dovoljno priznanje.

Ali upravo Hrvatska ima sve lošiji štand u Leipzigu i sve lošiju poziciju unutar programa Tradukija! Kad jednom utemeljite neki brand, onda ga želite na neki način i dalje koristiti za svoj daljnji rad, a ne prepuštate ga tek tako drugima. Šteta je da Ministarstvo kulture propušta raditi na njegovanju

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka