Riječko kazalište

“Zajčeva” nacionalna prvakinja: Veliko priznanje riječkoj glumici Oliveri Baljak

Kim Cuculić

Foto: Marko Gracin

Foto: Marko Gracin

Baljak je jedna od najistaknutijih glumica riječkog i hrvatskog glumišta u svojoj generaciji. Ostvarila je brojne uloge u svojoj matičnoj kući, kao i u drugim hrvatskim kazalištima te uloge na filmu i televiziji



RIJEKA Olivera Baljak, dugogodišnja glumica ansambla Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca, odlukom Ministarstva kulture Republike Hrvatske nedavno je postala nacionalna dramska prvakinja. Baljak je obilježila i kreirala identitet riječkog HNK-a u proteklih gotovo 40 godina kao jedna od najistaknutijih glumica riječkog i hrvatskog glumišta u svojoj generaciji.


Ostvarila je brojne uloge u svojoj matičnoj kući, kao i u drugim hrvatskim kazalištima te uloge na filmu i televiziji. U Hrvatskoj drami, između ostalog, kreirala je uloge Claire u Genetovim »Sluškinjama«, Eugenie u Feydeauovoj »Bubi u uhu«, Vile/Angelice u Šnajderovim »Dumanskim tišinama«, Dame od sveta u Gervaisovim »Duhima«, Marije Antonovne u Gogoljevu »Revizoru«, Regan u Shakespeareovu »Kralju Learu«, Mame Flore/Neznanke u »Vježbanju života«, Gertrude u »Hamletu«, Poline Andrejevne u Čehovljevu »Galebu«, Erminije u Novakovim »Mirisima, zlatu i tamjanu«…


Brojne nagrade


U riječkoj Operi ostvarila je uloge u »Jalti, Jalti« i »Guslaču na krovu«, a u HKD Teatru glumila je u predstavama »Petero lezbijske braće«, »Sekretarice«, »Ifigenija u Aulidi«, »Iza zatvorenih vrata«… U zagrebačkom Teataru &TD igrala je Tamaru u autorskom projektu Olje Lozice »Prvi put kad sam ti vidjela lice«. Glumila je u filmovima »Crveni i crni« Miroslava Mikuljana i »Grga gre va Pazin« Vladimira Fulgosija, te u serijama »Cimmer frei«, »Hitna 94« i »Bibin svijet«.




Olivera Baljak dobitnica je nagrada: 1989. Zlatnog smijeha na Danima satire u Zagrebu za ulogu Marije Antonovne u Gogoljevu »Revizoru«, 1989. nagrade Kazališne zajednice za umjetničke kreacije u predstavama Hrvatske drame; 2005. »Zlate Nikolić« za ulogu Poline Andrejevne u predstavi »Galeb« A. P. Čehova te ulogu Erminije u predstavi »Mirisi, zlato i tamjan« S. Novaka; 2006. Nagrade Grada Rijeke za vrhunska glumačka ostvarenja u predstavama »Jalta, Jalta« M. Grgića i A. Kabilja, »Galeb« A. P. Čehova i »Mirisi, zlato i tamjan« S. Novaka; »Zlate Nikolić« za najbolju ostvarenu žensku ulogu u dramskom programu Ivana pl. Zajca u sezoni 2006./2007. za ulogu Ane u predstavi »Ničiji sin« M. Matišića u režiji V. Brešana; »Zlate Nikolić« za najbolju ostvarenu žensku ulogu u dramskom programu Ivana pl. Zajca u sezoni 2011./2012. za ulogu Depresije u predstavi »Dabogda te majka rodila« Vedrane Rudan, u režiji Tatjane Mandić Rigonat i drugih. Bila je nekoliko puta nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta.


Pohvalne kritike


O glumačkim kreacijama Olivere Baljak pohvalno su pisali ugledni kazališni kritičari. Za ulogu u »Oštarici« tako je Dalibor Foretić napisao: »Olivera Baljak ušla je u veoma zahtjevan lik životnošću i lepršavošću, služeći se narječjem kao da ga je upila s majčinim mlijekom, jednostavna i prirodna, vitlajući svoje udvarače i zavitlavajući se s njima.« A ovako Boris B. Hrovat: »Zrelošću i promišljenošću svoje kreacije Olivera Baljak u potpunosti je odgovorila zahtjevima lika Mire/Mirandoline, kako ju je zamislio Marin Carić: samostalne žene, koja može što želi, jer je njezina ženstvenost u suglasju s razumom.«


Za ulogu Rože u Budakovu »Klupku« kritika pak ističe: »Olivera Baljak svoju je Rožu kreirala s autentičnim komičkim nervom… S obzirom da je riječ o liku koji je »spiritus movens« komedije, njezina uvjerljivost i autentična živost, bili su u stanju ne samo oduševiti publiku, već i potaknuti publiku.«


O ulozi Tamare u predstavi »Prvi put kad sam ti vidjela lice« Nataša Govedić je napisala: »Legendarna riječka glumica Olivera Baljak izvrsno gradira jaka emocionalna stanja svoje heroine: od goleme ljutnje jer je nitko »ispravno« ne razumije, preko daleko manje deklarativnih poplava žalosti i nemoći, svjesnog skrivanja vlastite dezorijentacije, sve do strastvene potrebe da samo nastavi s pokušajem prisjećanja, makar i po cijenu izgradnje nekog posve novog svijeta, u kojem se opipljivo briše granica povijesti i fikcije. Na kraju više uopće nije važno čije lice se nalazi pred junakinjom sve teže bolesti. Bitno je da je to još uvijek ljudsko lice, koje želi biti pored nje (pa i onda kad više nije za to plaćeno) i koje je gleda s nježnošću«.