Glumica i ravnateljica kazališta

Vitomira Lončar: Uznemirila sam kazališne centre moći

Maja Hrgović

U naš se okoštali, petrificirani i mumificirani kazališni sustav nitko ne usudi dirati. Nema se petlje, nema se volje, želje, a nedostaje i znanja. Ako mene pitate, svi mogu mirno spavati jer se uskoro ništa neće dogoditi u našem kazališnom sustavu koji je na jakim sedativima



Nedvosmislenim istupima protiv marginalizacije nezavisne kulture Vitomira Lončar postala je prepoznatljiva kao glasnogovornica sve organiziranije pobune protiv ignoriranja i podcjenjivanja nezavisne scene u raspodjeli državnog novca – pobune koja je nedavno doživjela vrhunac prosvjednom akcijom nezavisnih udruga na zagrebačkom Cvjetnom trgu. 


    Ravnateljica Kazališta »Mala scena« i agilna kulturna djelatnica, Lončar je (zajedno sa suprugom Ivicom Šimićem) nedavno postala metom oštrih optužbi. Rijetko viđenom žestinom na nju se u tekstu u tjedniku »Aktual« obrušio Zvonko Maković, proglasivši je zastupnicom agresivne huškačke gerile koja na mutan način vodi »Malu scenu« (po njemu »dobro uigrani obiteljski obrt«, a ne kazalište osjetljivo na novac poreznih obveznika). Također je doveo u pitanje i njezino pravo na status slobodne umjetnice. Vitomira Lončar spremno diže štit.


    – Prije nego što smo osnovali svoje kazalište bili smo, i suprug i ja, zaposleni u Zagrebačkom kazalištu mladih i tamo smo mogli ostati do mirovine. Međutim, željeli smo napraviti neko drugačije kazalište i dali smo otkaze. Da smo na prvome mjestu željeli lagodan i bezbrižan život, sasvim sigurno ne bismo bili dali otkaze i krenuli u neizvjesnost – ističe Lončar i napominje da »Mala scena« godišnje izvede između 450 i 500 izvedaba, više od svih ostalih – i javnih i privatnih – kazališta u Hrvatskoj. 




    Vitomira Lončar vidi Makovićev tekst kao nuspojavu nakaradnog i pervertiranog sustava čiji kaos i klijentelizam zasad nije pomogla raščistiti ni ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, a čije je pogonsko gorivo razmjena po principu »ja tebi – ti meni«.   


Ja tebi – ti meni


Kako biste postavili dijagnozu odnosa Grada Zagreba i Ministarstva kulture prema nezavisnoj kulturi?



Kako ocjenjujete dosadašnji rad ministrice Andree Zlatar? Je li mogla učiniti više da se zaustavi trend privilegiranja HNK nauštrb neovisnih kazališta? Jeste li od njezinog mandata očekivali više?


 


  – Andreu Zlatar iznimno cijenim kao teoretičarku kulturnih politika. Nažalost, u praksi je potpuno promašila. Zlatar je znala u kakvo okruženje dolazi. Citirat ću njezinu precizno točnu opservaciju o zatvorenosti naših kulturnjačkih krugova iz 2008. godine u kojoj kaže da »krug počinje nezadovoljstvom i lamentacijom nad postojećim stanjem, a završava prilično agresivnim otporom svakoj mogućoj promjeni«. Računala sam da, sa svim iskustvima koja je stekla u razdoblju vođenja kulture u Gradu Zagrebu i poznavanjem mentaliteta naših kulturnjaka, ima plan kako iznijeti promjene. 


    Pitate me je li mogla učiniti više. Moj je odgovor – morala je učiniti više. Nema niti jednog jedinog područja u kojem je napravila pozitivan pomak. Upravo obrnuto. U Ministarstvu kulture urušilo se i ono malo sustava koji je funkcionirao. 


 


  Ni neovisna scena ni HNK-ovi ne mogu se razmatrati izvan okvira cjelokupne kulturne politike. Ne možete mijenjati samo jedno. Promjena mora biti potpuna. Problem je u tome što je svako daljnje odgađanje suočavanja sa stvarnošću pogubno i bit će sve teže nešto napraviti. A kada se jednoga dana napokon dođe do zida, bit će prekasno za »mekanu tranziciju«. E, onda će biti: »tko živ, tko mrtav«. Ono što je sigurno jest da će taj dan doći.



  – Grad Zagreb i Ministarstvo kulture već su godinama dvije potpuno različite priče. Na državnoj se razini u posljednjih nekoliko godina situacija stabilizirala, donijeli su se kriteriji, dokumenti su se počeli objavljivati na internetskim stranicama i, premda je svima bilo jasno da do promjena u odnosu prema neovisnoj kulturi neće doći, znalo se kako stvari stoje. U Gradu Zagrebu pak već godinama vladaju kaos, klijentilizam, netransparentnost i nedostatak kriterija. 


    I jednima i drugima (i lokalnoj i državnoj razini) zajedničko je – nepostojanje evaluacije. Ne vrednuju se programi i rezultati rada, nego je jedini kriterij pri donošenju odluka tko je osnovao organizaciju koja se prijavila na natječaj. Gledatelji kupuju ulaznice za neku predstavu, za program, a ne zanima ih vlasnička struktura. A Gradu i Ministarstvu kulture je to najvažniji kriterij. Pojednostavljeno rečeno – naša se kulturna politika i na državnoj i na lokalnoj razini može svesti na rečenicu: Javni sektor naprijed, ostali – stoj!    


    Svoju ste posljednju kolumnu na blogu »Slamka spasa« započeli nizanjem ovih retoričkih pitanja: »Dokad može trajati ovo urušavanje? Koliko je potrebno da se sustav do te mjere (napokon) uruši pa da to postane jasno i većini, bez koje nije moguće postići promjene?« Kako biste sami odgovorili na njih?


    – Ja sam u ovome poslu preko 35 godina i dobro sam naučila lekciju – uvijek može biti gore. Kako sada stvari stoje, u dogledno vrijeme promjena neće biti jer nema političke volje da se nešto promijeni. Bez političke volje – nema promjena. U naš se okoštali, petrificirani i mumificirani kazališni sustav nitko ne usudi dirati. Nema se petlje, nema se volje, želje, a nedostaje i znanja. 


    Uz to, cijeli je sustav premrežen prema principu »ja tebi – ti meni« i više nitko ne može odgonetnuti tko koga, zapravo, štiti. O, da, može se sustav mijenjati i obrnutim smjerom, odozdo prema gore, ali za ovaj smjer pak nedostaje kritična masa ljudi koji uistinu žele promjene. Ako mene pitate, svi mogu mirno spavati jer se uskoro ništa neće dogoditi u našem kazališnom sustavu koji je na jakim sedativima. 


    Podržali ste prosvjed udruga protiv drastičnog povećanja najma za prostore. Jeste li optimist, nadate li se da će ovi prosvjedi – od individualnog Labrovićevog do masovnog HDLU-ovog – iznjedriti neke promjene na bolje?


    – Naravno da sam podržala prosvjed i bila sam na njemu. Naime, to nije prosvjed koji je povezan isključivo s odlukom o povećanju cijene najma za prostore koje koristi civilni sektor. To je prosvjed kojim se želi ukazati na to da je civilno društvo – ugroženo. Ne, ne mislim da jedan prosvjed može išta promijeniti. Vjerujem u dugotrajno i uporno djelovanje, i to na svim razinama. 


    Iako nezavisna scena, od likovne do kazališne, pokazuje dosad najveću složnost i odlučnost, u medijima se čuju i disonantni tonovi: Zvonko Maković vas je u jednom tekstu proglasio dijelom »agresivne huškačke gerile« koja ustvari jako dobro živi od novca poreznih obveznika. Najavili ste i tužbu?


    – Nije točno da nezavisna scena pokazuje dosad najveću složnost i odlučnost. Najveća akcija neovisne scene zvala se »Bijeli kvadrat hrvatske kulture«, trajala je od svibnja 2002. do siječnja 2004. godine i okupila je najveći broj kulturnjaka. Također je ostvarila najbolje rezultate od svih akcija od osamostaljenja Hrvatske do danas. 


    Zvonko Maković svoje će izjave morati dokazati na sudu. Naime, podnijela sam putem odvjetničkog ureda tužbu zbog klevete i uvrede tako da više o ovome ne bih govorila. Osim kleveta i uvreda predsjednik Odbora za kulturu Grada Zagreba, Zvonko Maković, prekoračio je svoje ovlasti i podatke, koje je selektivno izvadio iz konteksta i koje uopće ne zna pročitati, predstavio je u privatnoj tiskovini kao privatna osoba s tendencijom da diskreditira mene osobno, moj rad, kazalište koje sam osnovala, moju obitelj, ali i još neke ljude i organizacije koje nisu dio Makovićevih istomišljenika. 


    Ja živim od svoga rada, a ne od poreznih obveznika. Sredstva za program dobivam isključivo na različitim javnim natječajima, kao i mnoge druge organizacije. I suprug i ja radimo po cijele dane, i tako 365 dana u godini, da bismo održali svoje kazalište u kojem smo prvu predstavu odigrali 1. srpnja 1986. godine, dakle, prije 26 godina. Da stvari uistinu stoje kako je to opisao Zvonko Maković, odavno ne bismo postojali. 


    Prostor u kojem djelujemo od 1. rujna 1988. godine uredili smo sami i praznu sobu za sastanke pretvorili u kazalište koje ima svukupno 195 kvadrata. Godinama smo živjeli bez i jednog jedinog dinara (kune) potpore jer u našim početcima nisu ni postojali javni natječaji.   


Predstave na pet kontinenata


Vitomira Lončar nije pripadnica nikakve »agresivne i huškačke gerile«. Poznato je da se, kada se nema argumenata, upotrebljavaju – pridjevi. Analizirajte navedeni tekst Zvonka Makovića i vidjet ćete da je nakrcan pridjevima, a bez argumenata. S punom odgovornošću tvrdim da su podaci izneseni u tekstu – laž. Nisam obrtnik, samostalna sam umjetnica i to piše na svim mjestima gdje možete naći moju biografiju. Svi podaci (i programski i financijski) o poslovanju Kazališta »Mala scena« nalaze se na internetskim stranicama i u svakom su trenutku dostupni svima zainteresiranima. 


    Nikada nisam nikome ni bila ni ostala dužna niti jedne kune. Prošlu godinu kazalište nije završilo sa 150 tisuća kuna u minusu, kako navodi Maković, nego s 15 tisuća kuna u plusu, troškovi autorskih honorara za suradnike ne iznose, kako navodi Maković, nešto više od 100 tisuća kuna nego 7 puta više, u današnje vrijeme računi se izdaju elektronski i kao takvi ne moraju imati pečat i tako dalje, i tako dalje.    


    Maković proziva »Malu scenu« za neosjetljivost prema poreznim obveznicima; navodi da je kazalište primilo od Grada Zagreba i Ministarstva kulture jako puno novca i da se zato nemate pravo predstavljati žrtvom. 


    – Možete li mi reći jedan jedini primjer kroz koji se može vidjeti da se smatram ili da sam se ikada smatrala žrtvom? Osoba sam koja se bavi javnim poslom i kao takva spremna na to da toj istoj javnosti polažem račune. »Mala scena« nije »primila« od Grada i države jako puno novca nego je program »Male scene« na javnim natječajima utvrđen kao »javna potreba u kulturi«! Za taj se novac Mala scena obvezala napraviti 3 premijere i odigrati 250 izvedaba u 2011. godini. »Mala scena« je, međutim, za taj novac, napravila 5 premijera i odigrala 452 izvedbe. Dakle, premašila je »narudžbu« Grada Zagreba za 2 premijere i 202 izvedbe. 


    Naše predstave sudjelovale su u 2011. godini na 14 festivala (7 u inozemstvu i 7 u Hrvatskoj), a sveukupno smo na festivalima odigrali 30 izvedaba na hrvatskom i engleskom jeziku. Osvojili smo u 2011. godini 10 nagrada (od kojih su 4 međunarodne) i 2 nominacije. Naše su predstave igrale na svih pet kontinenata i nismo jučer došli s ceste, kako to želi prikazati Zvonko Maković. 


    Njegove se prozivke skoro u jednakoj mjeri odnose i na vašeg supruga i poslovnog partnera, Ivicu Šimića.


    – Moj je suprug glavni tajnik Svjetskog centra ASSITEJ – to je najveća organizacija za kazalište za djecu na svijetu koja u svom članstvu ima više od 80 zemalja svijeta. Otkada je Ivica Šimić izabran na tu funkciju (a sada mu teče drugi mandat), sjedište svjetske asocijacije je došlo u Zagreb. I to je jedina svjetska asocijacija koja ima sjedište u Zagrebu. 


    Predstave koje je Ivica Šimić režirao igrale su na najznačajnijim pozornicama širom svijeta, a nabrojat ću samo neke od njih: Sydney opera house u Sydneyu, Australija; Kennedy centar u Washingtonu, SAD; Barbican centar u Londonu, VB; Koenji kazalište u Tokiju, u Japanu… Niti jedno kazalište iz Hrvatske nije nikada gostovalo ni na jednoj od tih pozornica. 


    Ove godine, 21. srpnja, imamo premijeru interkulturnog i interkontinentalnog projekta »Superhero« na pozornici Nacionalnog kazališta u Seulu, u Koreji. Ivica Šimić režira, a ja produciram predstavu u kojoj sudjeluju umjetnici iz Japana, Koreje, Tajvana, Hong Konga, Kine, Rusije, Austrije i Hrvatske, a nakon toga nam predstava ide na festivale u Japan, Tajvan, imamo 22 izvedbe u Hong Kongu, 4 u Austriji, 4 u Rusiji… 


    E, sada, ne znam baš da bi sve to bilo moguće da smo mi onakvi kakvima nas opisuje Zvonko Maković. Koji, a propos, nikada nije vidio niti jednu našu predstavu, niti je bio u našem kazalištu. A kao predsjednik Odbora za kulturu Grada Zagreba možda bi mogao znati i to da smo dobili Plaketu Grada Zagreba za izniman doprinos kazališnom programu za djecu i mlade. Ne čini li vam se da tu – nešto ne štima?   


Glasnogovornik Maković


Čime onda tumačite ovaj njegov prilično zapjenjen nastup. Koji su motivi njegove kivnosti prema vama i zašto vas je ovako žestoko uzeo na zub?


    – Moje područje interesa nije ničije emotivno stanje, nisam ni psihijatar, ni psiholog, ni psihoterapeut, pa se sukladno tome ne bavim ni emotivnim stanjima Zvonka Makovića. Mogu pretpostaviti da je u pitanju moje pisanje na blogu »Slamka spasa« koju već 90 tjedana pišem na »Večernjakovoj« blogosferi i u kojem kroz studije slučaja obrađujem probleme hrvatske kazališne stvarnosti. Naime, ja sam doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s tezom »Kazališna tranzicija u Hrvatskoj – kulturni, zakonodavni i organizacijski aspekti« i moje je područje znanstvenog istraživanja hrvatsko kazalište u tranziciji, točnije, odnos hrvatskog kazališnog zakonodavstva i kazališne prakse. Istražujem na koji način zakonodavstvo (ne)utječe na kazališnu praksu, a također sam i ekspert za povijest hrvatskog kazališnog zakonodavstva te organizacijskih modela hrvatskog kazališta. 


    Na Akademiji dramske umjetnosti predajem na Odsjeku produkcije u nastavno-znanstvenom zvanju docentice i uglavnom se bavim onime što Zvonko Maković – ne razumije. Iskreno, meni nikada ne bi palo na pamet držati lekcije nekome tko je stručnjak, recimo, za nuklearnu medicinu jer o tome ne znam ništa. Zvonko Maković baš to čini i u svom neutemeljenom bijesu govori gluposti koje otkrivaju njegovu nekompetenciju u tom području. Da se radilo samo o glupostima, ne bih reagirala, ali budući da se radi o lažima, kleveti, bila sam prisiljena tužiti ga sudu. 


    Ukratko, svojom sam »Slamkom spasa« opasno uznemirila neke centre moći u našem kazalištu. Zvonko Maković je samo nečiji glasnogovornik. Čiji? E, možda bi se netko od novinara koji prate kulturu mogao početi baviti istraživačkim novinarstvom u hrvatskom kazalištu pa bismo vjerojatno vrlo brzo došli do ovoga (a i mnogih drugih) odgovora. 


    Osjećate li da vam – moralno i formalno – pripada status slobodne umjetnice? 


    – Prvi sam status samostalne umjetnice dobila u prosincu 1981. godine, a sukladno tadašnjim zakonima. Ostala sam u statusu dvije godine, do 1983. kada sam otišla u angažman u Zagrebačko kazalište mladih. Možete, dakle, izračunati da ću u prosincu imati 31 godinu staža. Kad sam dala otkaz, ponovno sam otišla u samostalne umjetnike, a stupanjem na snagu Zakona o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva 1996. godine, taj mi je status produžen. Jer sam imala uvjete. 


    Nakon 25 godina staža, a prema Zakonu, samostalni umjetnik ulazi u takozvanu »zaštićenu zonu« kada više nema umjetničku, nego samo financijsku reviziju. Na svim sam dosadašnjim revizijama, a bilo ih je uistinu mnogo, imala (kao i Ivica Šimić) sve zakonom predviđene uvjete. U mirovinu ću otići sa znatno nižim primanjima nego da sam ostala u angažmanu, jer nam je koeficijent prema kojemu nam se uplaćuju doprinosi drastično smanjen 2009. godine. 


    Sve je stvar odabira u životu, a ja sam odabrala ovaj život. Nitko nikome ne brani da odabere isti ili sličan. Svatko zaposlen može dati otkaz i krenuti u avanturu stvaranja vlastitog kazališta. No, da je to tako jednostavno i lako, vjerojatno bi takvih kao što smo Ivica Šimić i ja bilo više. Bolje reći, ne poznajem puno kolega u ovoj zemlji koji su dali otkaz u javnom kazalištu da bi radili svoje kazalište. Ukratko, odgovor na vaše pitanje je da mi status samostalne umjetnice pripada po svim kriterijima.