Za riječku kazališnu povijest 3. listopad ima dvostruko  važno značenje jer  je to datum kad  su otvorena  dva  velika  kazališta, jedno na početku, drugo krajem 19. stoljeća, u razmaku od 80 godina. Prvo je bilo »Adamićevo kazalište«, u svoje vrijeme najljepša i najreprezentativnija gradska zgrada, klasicističkih pročelja, podignuta na mjestu današnje palače Modello. Nazvano  imenom svoga  vlasnika i autora, riječkog patricija i rodoljuba Andrije Ljudevita Adamića, kazalište je otvoreno 3. listopada 1805. godine. Riječ je o građevini kakvoj nema pandana u Hrvatskoj toga doba, jednom od najvećih i najelegantnijih kazališta ovog dijela Europe.

Prema tadašnjim običajima, u zgradi teatra bio je smješten i Casino u kojem se okupljala  gradska elita. Adamićevo kazalište tako je postalo centar ne samo  umjetničkih događanja, nego i društvenoga  života. O  njegovoj važnosti u životu grada najbolje govori činjenica da ga je riječka općina 25. ožujka 1845. godine otkupila od nasljednika. Rijeka  je  time po prvi put  dobila  Gradsko kazalište. Nakon završenog konzervatorija  u njemu se Ivan pl. Zajc zaposlio  kao ravnatelj orkestra. U tom je kazalištu 1860. godine  izvedena i njegova  prva opera »Amelia«.

No, osamdesetih godina  19. stoljeća,  zbog požara koji su zadesili nekoliko evropskih  kazališnih kuća,  u  Austro-Ugarskoj počinje primjena  novih  propisa  i  mjera sigurnosti  kojima  Adamićeva zgrada  više nije  udovoljavala.  Trebalo  ju  je modernizirati  ili srušiti. Gradska uprava na čelu s gradonačelnikom Giovannijem Ciottom, unukom Andrije Ljudevita Adamića,  odlučila je podići novo kazalište. 

Tako je 1883. godine srušeno staro, a istodobno je počela  priprema  za izgradnju  novog kazališta – današnje zgrade HNK-a Ivana pl. Zajca, svečano otvorene 3. listopada 1885. godine.

Zahtjevan projekt

Za taj svečani trenutak pripremljene su dvije velike opere: »Aida« i »La Gioconda«, a tom je prigodom u Rijeci prvi put zasjala i električna rasvjeta. Prvi posjetitelji i uzvanici mogli su uživati u  impozantnom kazališnom zdanju, podignutom na tadašnjem Trgu Ürmeny, prema projektu uglednih bečkih arhitekata Ferdinanda Fellnera i Hermana Gottlieba Helmera. Njihov atelje specijaliziran za projektiranje kazališta i koncertnih  dvorana bio je poznat u čitavoj Europi. Izradili su projekte za  pedesetak kazališta na tlu bivše Austro-Ugarske Monarhije, ali i u Rumunjskoj, Rusiji, Bugarskoj, Njemačkoj i Švicarskoj.

Među njima je i zgrada  današnjeg  Hrvatskog  narodnog  kazališta  u Zagrebu, izvedena deset godina nakon riječke. Helmer je samostalno projektirao i  kazalište u Varaždinu, podignuto još 1873.  S tim je gradom ostao zauvijek povezan: u njemu je upoznao Filipinu Levanić, kćer  lokalnog  postolara, s kojom se i oženio. 

Prema  projektu  arhitekata  Fellnera i Helmera u Rijeci  je izvedena  i palača Modello, podignuta na mjestu Adamićevog teatra. Kamen srušenog zdanja ugrađen je u temelje nove kazališne zgrade  čija je  gradnja započela u lipnju 1883. 

Nepovoljan naplavni i nasuti teren te česta pojava visokih voda projekt su  učinili  vrlo zahtjevnim. Temeljenje se moralo izvesti na pilotima. Ispod razine najviše plime zabijeno je 2000 pilota, a preko pilota je premazan betonski sloj koji je neko vrijeme mirovao da bi se postigla potrebna čvrstoća.

Izgradnja kazališta povukla je za sobom  i uređenje trga  pred zgradom, kao i uređenje pročelja okolnih kuća. Podizanju  zidova  teatra prethodile su precizne analize  žbuke, betona i kamena.  Od samog početka  razmišljalo se  o angažiranju poznatih umjetnika koji će  svojim djelima  obogatiti  pročelje  i  unutrašnjost  teatra.  Na  gradilištu se radilo  danonoćno.  U travnju 1884. već su  razabirale konture  kazališnog zdanja,  a u kolovozu je  zgrada podignuta  do krova. Postavljanjem krovne  konstrukcije u rujnu  te godine završila  je  prva  faza  ambicioznog projekta, da bi u drugoj uslijedilo uređenje  unutrašnjosti  i ukrašavanje pročelja.

Helmerova i Fellnerova kazališna zgrada u Rijeci prva je čiji vanjski izgled ukazuje na podjelu sadržaja u unutrašnjosti. Riječko kazalište je i među prvima  građenim s čeličnom konstrukcijom u prostoru gledališta koje je moglo primiti više od 1.200 gledatelja.

Elegancija i raskoš

Nasuprot  odmjerenoj eleganciji  pročelja,  raskošna  barokna dekoracija  unutrašnjosti  dosljedno je  provedena u svim prostorima, a koncentrirana je u gledalištu. Pozlaćene štukature krase lože, proscenij i strop, na kojemu su slike Franza  Matscha te Gustava i Ernsta Klimta. Šest ovalnih polja  na svodu  oko raskošnog lustera dopremljenog  iz Beča  krase alegorijske kompozcije »Ozbiljna opera«, »Instrumentalna glazba«  i »Poezija« Gustava Klimta te  »Opereta«, »Ljubav« i »Ples« Franza  Matscha. Dvije  manje slike iznad svečanih loža i velika alegorija  »Kazalište«  iznad proscenija  djelo su  Ernsta Klimta.

Stalne kazališne inscenacije naručene su  kod  glasovitog venecijanskog scenografa  Pietra Bertoje. Platneni zastor oslikao je glasoviti bečki dvorski scenograf  Brioschi. Stropne štukature u gledalištu  izvodili su bečki kipari Volkl i Silberbauern.  Za pozlatu i  ličilačke  radove  bio je angažiran bečki slikar J. Kott  koji je oslikao i  željezni zastor. Namještaj je izveden po nacrtima Fellnera i Helmera. 

Osim  električne rasvjete,  koja je u  kazalište  uvedena  deset godina prije  elektrifikacije grada, riječko je kazalište dobilo i prvi telefon u gradu da bi imalo izravnu vezu s policijom i vatrogascima. Novina  u kazalištu bila je i rotirajuća pozornica,  što ga ja uz moderan sustav ventilacije činilo jednim od najmodernijih u Europi.

Riječka  kazališna  zgrada  primjer je demokratskog, a ne aristokratskog kazališta kakva su građena u prijašnjim  vremenima. Koncepcijom i organizacijom unutrašnjosti pozivala je publiku iz svih društvenih slojeva, što je bilo u skladu s  novim europskim kretanjima  u arhitekturi.  Izgradnja  teatra  ukupno  je stajala  514.214,09 forinta.

Novo poglavlje

Njegovo otvorenje  bio je veliki dan za  Riječane koji su s ushićenjem  dočekali  simboličnu  predaju  ključeva teatra Gradu. Na velikoj  prigodnoj svečanosti  arhitekt Ferdinand Fellner  uručio je ključeve  gradonačelniku  Giovanniju Ciotti.  On je  u šupljinu  ispod stubišta koje iz  atrija vodi u predprostor gledališta umetnuo metalnu tubu sa svjedočanstvima  o  gradnji  kazališta. U  otvor  je  umetnuo posljednji kamen, čime  je  završila gradnja  i otpočelo novo poglavlje  riječke kazališne povijesti, koja  je  pratila  sudbinu burnih političkih  promjena u gradu na Rječini.

Nakon  izgradnje, riječko je kazalište nazvano Općinsko kazalište ili Teatro comunale.  To ime je nosilo do 1913. kad je preimenovano u  Tetro Verdi.  Zbog rata  koji zahvaća Evropu s radom prekida 1914.  Za vrijeme Prvog svjetskog rata u kazalištu su  povremeno održavane samo dobrotvorne priredbe. Nakon rata, za vrijeme fašističkog režima, predstave se igraju u Teatro Fenice, a glavna se kazališna zgrada otvara samo za potrebe režimskih događanja.

Hrvatska riječ je na sceni kazališta  prvi put izgovorena tek nakon Drugog svjetskog rata. U siječnju 1946. formirana je  prva uprava Narodnog kazališta Rijeka, koje 1953. mijenja ime u Narodno kazalište Ivana Zajca.

Od otvorenja kazališne kuće do 1933. godine na njoj nije bilo većih popravaka, a prva generalna obnova  izvodila se etapno  od 1933. do 1943. godine. Druga je uslijedila 1970. i potrajala gotovo dvanaest godina! Kazališna djelatnost nastavljena je u prostorima Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, sve do studenog 1981. godine kada je obnovljeno zdanje ponovno otvoreno.

Deset godina potom kazalište je dobilo status nacionalnog kazališta, a posljednja promjena imena dogodila se 1994. godine od kada nosi naziv Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca.