Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 12° 6
Sutra: 12° 12° 6
12. studenoga 2019.
Premijera u ZPC-u

»Trebalo bi prošetati psa« - muški svijet neizgovorenih događaja

Bojan Navojec i Vlatko Dulić u prizoru predstave »Trebalo bi prošetati psa«
Bojan Navojec i Vlatko Dulić u prizoru predstave »Trebalo bi prošetati psa«
Autor:
Objavljeno: 21. lipanj 2013. u 15:46 2013-06-21T15:46:34+02:00

U režiji Franke Perković i dramaturgiji Gorana Ferčecaova ova je drama uspješna studija intimnih solidarnosti, katkad daleko važnijih od razvijanja velike, koliko i bešćutne zastave makropolitičke zajednice kojoj (formalno) pripadamo...

U poticajnom ambijentu polunapuštenog dvorišta koje inače čini »predvorje« kulturno marginalizirane zgrade Zagrebačkog plesnog centra (ovaj put je ZPC dobio posuđeni status »druge scene« Hrvatskog narodnog kazališta), dogodila se zanimljiva premijera. Tekst Tomislava Zajeca »Trebalo bi prošetati psa«, drugonagrađen na natječaju »Marin Držić« za domaću dramu 2012. godine, postavljen je u režiji Franke Perković i dramatizaciji Gorana Ferčeca. S orijentacijom na goli zid susjedne zgrade, autentičnu brezu koja raste u istom dvorištu i jedan »zidić« sagrađen od knjiga, scenografija Ive Knezovića izvanredno uspješno registrira propadanje izoliranog, skromnog i senzibilnog svijeta, zatvorenog u sebe i prestrašenog od same mogućnosti da bi se srah od ljudi mogao zamijeniti nekom vrstom »neobuzdanog« zajedništva. 

   Krajolik Zajecove drame obilježavaju muklost, suzdržanost, nesposobnost izravnog obraćanja, izbjegavanje svih vrsta spontanog kontakta, distanca, strah od emocija. Tek povremeno dvorišni zid prelijeće avion ili kroz njega hodaju bijele sjene slučajnih prolaznika (video-instalacija: Ivan Marušić). 

  Sto barijera samoće

Izvedba je prvenstveno oslonjena na glumački rad s Vlatkom Dulićem (Otac), Dariom Lorenci Flatz (Žena) i Bojanom Navojcem (Muškarac). Tekst je mnogo bliži ritmiziranoj prozi no dramskom sekvenciranju i održavanju međusobnih napetosti oko »neuspješnih odnosa«, ali zato je glumački ulog ogroman. Ulogu za pamćenje ostvaruje Vlatko Dulić u ulozi čovjeka od pera (uglednog prevoditelja s ruskog), čiju svakodnevnicu svakog dana napuštaju neke riječi, neka sjećanja, neka emocionalna uporišta, neki aspekt vlastite fizičke snage.

Površna čangrizavost ovog lika ne može sakriti mnogo dublju sposobnost da u prisutnosti ljudi »pročita« i ono što nije izrečeno, ono što mu sin skriva ili aktivno prešućuje. Vlatko Dulić igra tipičnu očinsku zatvorenost starije generacije, koja ljubav prema djetetu izražava krajnje posrednim načinima (»sigurno ti treba nešto novaca«), ne odvažujući se na izravnu gestu ili nježnu rečenicu. Ipak, iz Dulića izbija ogromna emocionalna snaga, kako očinske zabrinutosti, tako i očinske topline prema sinu. Lik sina u izvedbi Bojana Navojca također je napisan kao fina studija izbjegavanja prisnosti, pri čemu glumac emocionalne intonacije odnosa među likovima ne dobiva neposredno iz teksta, nego ih gradi kroz način na koji sluša i promatra svoje sugovornike. Navojec je perfomer golemog afektivnog potencijala, čiji gusti, tamni, povremeno hrapavi i na mnogo načina veoma neposredan (gotovo pjevački bogat) glas zvuči kao svojevrsno demaskiranje lika kojeg igra, što je pak dopušteno činjenicom da glumac igra posljednje dane svog lika (ili se čak retrospektivno osvrće na njegov/svoj život), odnosno igra odlučujuće trenutke priznavanja bolesti i potrebe zbrinjavanja psa koji ostaje za njim. 

   Najizravniju rolu igra Daria Lorenci Flatz. Premda je njezina uloga oskudno napisana, sa slabim suosjećanjem prema »lakomislenosti« ženskog mikrosvijeta, Lorenci Flatz iz nje izvlači kvalitetu opore borbenosti i vitalnosti, koje toliko nedostaju liku Oca i Sina. Upravo je izbor ove glumice izvrsna protuteža liku Oca u izvedbi Vlatka Dulića, posve iscrpljenog od traganja za nekime tko govori ono što misli i misli ono što govori, ne skrivajući se iza velova i velova nedorečenosti i šutnji. 

  Čekanja

Čekanje je deklarativno proglašeno glavnom temom ovog uprizorenja, s time da se pod čekanjem podrazumijeva sve ono što činimo da ne bismo ništa mijenjali u svom životu, prepuštajući potez vanjskim okolnostima. Atmosfera slijepe ulice obilježava tekst »Trebalo bi prošetati psa« na mnogo razina. Ali ni redateljica Franka Perković ni glumačka ekipa nisu tretirali tu inflaciju entuzijazma kao poraz. Dapače, čitava je konstrukcija drame sklopljena oko dvije iracionalne geste: jedne koja oblikuje skulpturu iz tijela mrtve ptice i jedne koja unatoč povredi preuzima brigu za tuđeg psa. Upravo mogućnost da jedni za druge napravimo nešto neobjašnjivo i nesebično, nešto što definitivno našim odnosima poklanja višak ili neočekivano obilje, čuva svijet Tomislava Zajeca od urušavanja u ustajalost izolacije. U tom je smislu ova drama uspješna studija intimnih solidarnosti, katkad daleko važnijih od razvijanja velike, koliko i bešćutne zastave makropolitičke zajednice kojoj (formalno) pripadamo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.