Tomaž Pandur rodio se u Mariboru 1963. godine. Diplomirao je režiju u Ljubljani 1989. godine i već mu je prva profesionalna predstava »Šeherezada« koju je napravio godinu dana kasnije donijela brojne nagrade. Svjetski je ugled stekao nakon što je iste godine, kad mu je bilo tek 26 godina, postao ravnatelj Drame u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru. Sedam godina ondje je svake sezone postavljao po jednu svoju predstavu: od Goetheova »Fausta« i Shakespeareova »Hamleta« do trilogije »Božanstvena komedija« kojima je osmislio vrlo estetizirano, osebujno, spektakularno kazalište koje je na gledatelje ostavljalo izniman vizualni dojam. U kazalištu je primijenio i nov način rada s glumcima te je privukao sponzore, ali i kolege režisere. Tako su u Mariboru tijekom njegova mandata režirali i Paolo Magelli, Janusz Kica, Eduard Miller i Damir Zlatar Frey, što je sve dotad kulturno zapušteni Maribor pretvorilo u značajnu kazališnu metropolu, kasnije i u Europski grad kulture. 

  Pandurova međunarodna karijera dobila je novu dimneziju otkad je u dobi od 33 godine napustio Sloveniju i živio i radio u New Yorku, Hamburgu i Madridu. Sa svojim predstavama Tomaž Pandur je gostovao u mnogim zemljama, od Argentine, Kolumbije i Venezuele do Koreje, Rusije, Italije, Belgije i Danske. Nagrađivan je na mnogim kazališnim festivalima, od MES-a u Sarajevu i BITEF-a u Beogradu, do festivala u Ciudad de Mexicu i Buenos Airesu. Ključni projekti Pandur Theatres su između ostalih i »Faust«, »Hamlet«, »Carmen«, »Božanstvena komedija«, »Ruska misija«, »Babylon«, opera Gorana Bregovića »Tišina Balkana«, »Hazarski rječnik«, »Tesla Electric Company« i »Kaligula« (za Ulysses Teatar) i »Rat i mir«. 

 Divno je istraživati

Aktualno zaduženje mu je kao art direktora nove Severinine koncertne regionalne turneje »Dobrodošao u klub« koja kreće koncertom iz riječke Dvorane mladosti 23. ožujka, što je bio i povod ovom razgovoru. 

 Kako je i zašto došlo do suradnje sa Severinom? Zašto ste odlučili prihvatili ulogu art direktora njene regionalne turneje »Dobrodošao u klub«?

  – Nikad ranije nisam režirao neki koncert, nisam radio taj »žanr«, pa je ovaj projekt bio za mene izazov, jedan veliki divan izazov, kao uostalom i cijeloj ekipi koja inače radi sa mnom u mojim kazališnim projektima u drami, operi i baletu. Mislim da se u današnje vrijeme svi žanrovi prepleću. Danas se više ne može govoriti o tim segmentima kazališta posebno. Divno je istraživati! Istražiti neki novi žanr ili čak izmisliti neki novi žanr. 

 Vi ste najkompetentniji da mi objasnite što znači termin »scenska multimedijalna bajka u četiri čina«. Dakle?

  – To se baš i ne da posve riječima objasniti. Treba to doći vidjeti, vidjeti i doživjeti. Taj termin je ustvari proistekao iz njenih pjesama. Kao art direktor turneje tražio sam što se krije unutar teksta tih pjesama, kakva je u njima atmosfera, situacija, koji su motivi njezine glazbe. Vrlo brzo smo našli poveznice određene pjesme, nove i stare. Našli smo nešto što je unutra, u samom tkivu te glazbe. Izazov za mene je bio i fenomen Severine, glazbenice koju obožavaju najšire narodne mase, a istovremeno intrigira i one s profinjenim ukusom. Severina se kreće između ta dva pola i tu je meni ona kao fenomen bila zanimljiva. Kako je to biti ikona na nekom prostoru, što je to što je čini toliko karizmatičnom i toliko zanimljivom svima, to je ono što me u fenomenu zvan Severina zanimalo. Severina brand? Ne. Severina nije brand, Severina je ikona. Ikona i heroina jednog određenog vremena i prostora i to je čini jako zanimljivom. 

 Svjesni ste da ćete se odabirom da budete art direktor turneje jedne estradne zvijezde naći na udaru izvjesnih kazališnih dušebrižnika i »čistunaca« koji će vam imputirati da ste izdali kazalište i umjetnost. Što kažete na takva razmišljanja? 

  – To su predrasude koje me ne zanimaju i s kojima nemam namjeru polemizirati. Redatelj Sam Mendes je režirao i koncerte, i mjuzikle, i nije bio ništa manji redatelj zbog toga. Redatelj Guy Ritchie je režirao reklame i videospotove i zbog toga nije postao manji umjetnik. Mislim da je krajnje vrijeme da ljudi prestanu biti robovi predrasuda. A svaka predrasuda se rađa iz osjećaja straha i ugroženosti od drukčijeg i drugog. Te ljude ne treba optuživati zbog predrasuda. Njima treba pomoći da ih se oslobode. 

 Predstava godišnje

Prateći vaš rad, vidim da radite više manje samo po jednu predstavu godišnje. Zašto imate takav ritam?

  – Zato jer mislim da je najhigijenskije, najzdravije raditi jedan projekt, jednu misao koja te vodi i za koju živiš, u tom ritmu. Moje predstave zahtijevaju dugotrajnu analitičku pripremu, ulaženje u materijal, istraživanja, traženja referencija. Početak rada s glumcima za mene znači već odrađenih pola godine pripreme. 

 Prihvaćate li sugestije glumaca kao dobrodošle ili ih smatrate petljanjem u vaš posao?

  – Naravno da prihvaćam sugestije suradnika. Moje kazalište se bazira i rađa na kreativnoj interakciji. 

 Karijera vam je krenula jako naglo, počeli ste nevjerojatnom brzinom. Diplomirali ste režiju u Ljubljani 1989. godine, već prva profesionalna predstava »Šeherezada« sljedeće godine donijela vam je prve nagrade, a i svjetski ugled ste stekli već te iste godine, kad ste imali tek 26 godina i postali ravnatelj Drame u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru. Koliko je taj nagli uspjeh u jedva godinu, dvije bio šok za vas?

  – To je bio splet okolnosti za koji ja nemam baš neke zasluge. Jednostavno se tako dogodilo. S druge strane, ja sam uvijek bio jako brz u razmišljanju, shvaćanju i donošenju nekih odluka. Meni se to dogodilo i hvala Bogu da mi se dogodilo jer me to označilo kao autora i osobu. 

 Koliko je taj nagli uspjeh bio stimulans, a koliko velika odgovornost da ostanete na istom nivou?

  – Meni su uvijek u karijeri govorili da veću i bolju predstavu od one koju u tom trenutku radim neću nikada napraviti. Uvijek su mi govorili da će mi se dogoditi sindrom Orsona Wellesa kojem je film »Građanin Kane« koji je snimio sa samo 26 godina bio prvi i najbolji film. Ja se međutim na to nikada nisam obazirao. Takav sam da uvijek krećem iz potpunog početka, od potpune nule, sa svim strahovima i sa svim neznanjem. Tako se uspijevam na taj način pročistiti i ući u novi projekt potpuno rasterećen. 

 Dolazimo do našeg zajedničkog prijatelja Rade Šerbedžije za čiji ste Teatar Ulysses na Brijunima radili »Tesla Electric Company« i »Kaligulu«. Je li istina da je Rade Šerbedžija presudno utjecao na vas da se počnete baviti kazalištem i da ste se zbog njega zaljubili u kazalište?

Provincija samo u glavi

  – Potječem iz slikarske obitelji i prvo sam se bavio slikarstvom. Teatar je vizualna umjetnost, vizualna obmana. Kazalište kakvo ja radim i jest živa slika u određenom vremenu i prostoru. Ja sam proizašao iz slikarstva i prirodno mi je raditi formu kazališta u kojoj se slike stvaraju uživo, gdje se cijeli svijet i svi snovi mogu ostvariti. Po noći sanjaš, ujutro probaš, a navečer je predstava. Kad se u meni začela specifična estetika? To ne znam. To se jednostavno dogodilo. Pretpostavljam da je klica toga oduvijek bila u meni… 

 Kakav je odnos Tomaža Pandura prema kazališnim institucijama?

  – Ulazim u njih bez straha sa željom da ih promijenim! 

 Počeli ste u Mariboru, u provincijskom teatru, u provincijskom gradu. Htjeli ste dokazati da provincija nije zemljopisni pojam, nego da se provincija nalazi u glavama? Jer Maribor je »dogurao« i do statusa Europskog grada kulture…

  – Apsolutno je provincija samo u glavama. Ali provincija je kao permanentni virus. Kad je jednom pobijediš, ne znači da ti se neće vratiti (smijeh). 

 Na što ste najviše ponosni iz tog »mariborskog razdoblja«?

  – To razdoblje je trajalo sedam godina. Najveći uspjeh je proboj jednog socijalističkog sivog industrijskog grada iz anonimnosti. Iz općeg sivila stvorili smo jedno od najzanimljivijih i najintrigantnijih kazališta Europe. Puno smo stvari radili prije vremena. Od angažiranja glumaca ne za stalno, već po projektima, do uvođenja sponzora u kazalište. Svi željni umjetničkih izazova pohrlili su u Maribor. Je li bilo otpora? Otpori su bili ogromni. Ogromni! Ja sam u biti cijelu karijeru proveo u ratu s određenim strukturama i određenim kazalištarcima. 

 Radili ste puno u inozemstvu. Razlika između rada vani i kod nas? Što za vas predstavlja jezična barijera?

  – Razlika nema. Kod pravih umjetnika uvijek je na prvom mjestu iskrenost, poštenje, senzibilnost, disciplina, strast, ljubav i posvećenost projektu u kojem sudjeluju i to, hvala Bogu, još uvijek nalazim i u Zagrebu, i u Berlinu, i svugdje gdje radim. Jezična barijera za mene ne predstavlja ništa. Apsolutno ništa. Barijere su strahovi koji postoje u glavama. 

 Je li naš riječki glumac Livio Badurina vaš alter ego kao što je, recimo, Marcello Mastroianni bio alter ego Federica Fellinija?

  – Jest! Livio je moja muza. Cijeli moj život u kazalištu, sve predstave koje sam radio na ovim prostorima su rađene s Livijom u mislima i srcu, tako da Livio u biti jest moje kazalište! 

 No, tu su osim Livija i vaša sestra Livija i Darko Lukić kao stalni suradnici. Zašto volite imati uvijek iste suradnike kad je svaka vaša predstava estetski drukčija? Zar vam novi suradnici ne bi donijeli svježu krv novom projektu, još bolje se uklopili u nove ideje?

Volim nagrade

Za vas kažu da ste beskompromisni u svojim zamislima. Jeste li ikada napravili neki kompromis? 

  – Jesam. Kako da ne! Kazalište je kreativan proces i mudrost stvaranja u kazalištu je u prihvaćanju svega. Nemaš uvijek možda najbolje glumce na svijetu, ali imaš ljude koji sagorijevaju za tvoju ideju i kao redatelj moraš prepoznati i voditi cijelu situaciju. Glumcu moraš omogućiti da izrazi sve ono najdublje u sebi. Ne da odigra, nego da proživi ulogu. Mislim da je to bit redateljskog posla. 

 Vaš odnos prema nagradama?

  – Za razliku od drugih redatelja, reći ću: volim ih! 

 Uočljivo je da većina vaših predstava nastaje prema književnim predlošcima. Zašto?

  – Zato što u kazalištu tražim nešto što će preživjeti idućih sto ili tisuću godina. Inspirira me što klasike prema kojima radim neku predstavu svi kao »znaju« iako ih većina nije, kao recimo »Božanstvenu komediju«, pročitala, pogotovo ne cijelu. »Božanstvena komedija« će najvjerojatnije živjeti vječno. Ni do sad se kroz stoljeća nije izgubila, pa neće ni u budućnosti. Svi sve znaju, a ustvari nitko ništa ne zna o njoj. Eto, zato radim predstavu po njoj i ostalim klasicima. 

 Na najavnoj pressici turneje u Zagrebu rekli ste da vam je izazov ponekad iz kazališta zaći u neke druge vode. Dosad ste bježali u slikarstvo. Zašto ste sad pobjegli u glazbu?

  – Samo zbog Severine. Inspiracija mi je došla iz njenog fenomena! 

 Jesu li kazalište općenito, vaša osebujna posebna estetika i virtualni svijet koji kreirate na pozornici u biti vaš namjerni bijeg od sive realnosti? Stvarate kazališni san u kojemu vam je lijepo i zbog kojeg vi, ali i gledatelji, zaboravite makar dok traje predstava u kojem zemljopisnom, političkom i društvenom prostoru se živi…

  – To je jedini smisao mog bavljenja kazalištem! Ima još jedan. U kazalištu nikad nisi sam. Dakle, to je i bježanje od samoće. 

 Kako se osjećate nakon premijere kad se probudite i vidite da ste ipak opet u bezveznoj surovoj realnosti, u sivoj svakidašnjici?

  – Grozno, užasno grozno, jer mi redatelji smo kao jogurt. S premijerom nam istječe rok trajanja… 

 U predstavama se izričito ne bavite politikom. Što mislite o kazalištu koje je otvoreno politički angažirano? 

  – Mislim da je najgore kad se redatelj pretvori u proroka i zloupotrebljava sveti kazališni prostor u političke svrhe. U političkom kazalištu umjetnik prestaje biti umjetnik. Kazališna predstava ne smije biti miting! 

 Koliko vaš život nalikuje na kazališnu predstavu? 

  – Nimalo. Život je ipak uzbudljiviji i dramatičniji od bilo koje predstave!