Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 1
Sutra: 7° 7° 1
20. studenoga 2018.
Redateljica slavnog prezimena

Intervju Saša Broz: Nisam opterećena time što sam Titova unuka, ali me opterećuje što drugi ljudi jesu

Saša Broz / Foto Petar FABIJAN
Saša Broz / Foto Petar FABIJAN
Autor:
Objavljeno: 21. listopad 2012. u 18:57 2012-10-21T18:57:00+02:00

Bio je jako emocionalan, strašno me je štitio već kao dijete, kaže o svome slavnom djedu redateljica koja u Rijeci postavlja "Umišljenu bolesnicu" 

Redateljica prepoznatljivog prezimena, koja se ne libi reći da je popularno prezime nimalo ne sputava da izrazi svoj stav kako na sceni tako i u životu. Ljute je zapravo mediji kojima je uvijek zanimljivije što je ona kći diplomate Miše Broza i Titova unuka. U svom redateljskom radu bilježi brojne projekte, što ju kao slobodnjaka istodobno ispunjava i frustrira. Iskustvo ravnateljice stekla je dvoipolgodišinjm vođenjem Istarskog narodnog kazališta u Puli gdje je na zahtjev lokalne sredine i političkih zavrzlama bila smijenjena. Njezina prva želja bila je balet, pa se već kao šesnaestogodišnjakinja školovala na Akademiji u Moskvi. Nažalost zbog ozbiljne ozljede stopala morala je odustati od tog svog sna. Spustila se je u gledalište kao redateljica. Najveća joj je želja da sva svoja iskustva objedini u režiji opere, za koju kaže da bi bila kruna njenog rada. U Rijeci je obilježila svoj 44. rođendan, ali i četvrtu premjeru ove godine. 

    U samom finišu ste postavljanja predstave »Umišljena bolesnica « Carla Goldonija na pozornicu riječke Talijanske drame, kako se osjećate? 

    – Kao i pred svaku premijeru, umorno ali nabijeno pozitivom. Ovo je četvrta premijera u ovoj godini i mogu reći samo da je kod mene umor postao prirodno stanje pa se počeo kumulirati u pozitivnu energiju. Kad sam umorna imam manje adrenalina pa trezvenije ostvarujem redateljske i ine ideje, kao i organizacijske i tehničke probleme s kojima se susrećem u procesu rada. Presretna sam, jer mi je pružena prilika da surađujem sa HNK u Rijeci kojeg vodi karizmatična intendantica Nada Matošević-Orešković, a za prvu suradnju s ansamblom Talijanske drame zaslužna je ravnateljica Laura Marchig. Laura vrlo predano vodi ovaj sjajan ansambl, pa je i sam posao bio čisti užitak. U Rijeku sam došla netom nakon premijere u NP Tuzla, a nakon Goldonija čeka me režija Pepeljuge koju je prema bajci C. Perraulta adaptirala Željka Udovičić-Pleština, a premijera je predviđena krajem siječnja sljedeće godine u Zagrebačkom kazalištu lutaka.   

Svetinja

Koliko vam je vremena potrebno za kvalitetno postavljanje predstave? Kako pripremate predstavu? 

    – Zavisi od uvjeta, ali minimalno mjesec i pol dana, no tome prethodi i najmanje mjesec dana priprema. Uz dobre produkcijske uvjete vrlo bitan dio je i moj autorski tim. Autorski tim u »Umišljenoj bolesnici« čine Borna Šercar sjajan glazbenik čija glazba daje predstavama koje režiram drugu, višu dimenziju. Tu je i dramaturginja i moja prijateljica Željka Udovičić-Pleština, scenograf Dragutin Broz, kostimografkinja Sandra Dekanić i koreograf Žak Valenta. Jasno je da redatelj mora biti motor i pokretač svega, ali postavljanje predstave je timski rad. To je za mene svetinja. 

    Sigurna sam da su vam sve predstave podjednako drage, ali vjerujem da su vam neke otvorile i neku novu dimenziju. Sjećate li se takvih? 

    – Neke predstave označe nova prijateljstva, suradnje, otkriješ nove glumce, a s nekima se razočaraš. U svakoj predstavi otkriješ nešto novo pa čak i neki novi dio sebe. No, jedna, koju sam davno radila u teatru ITD, Ljubavna pisma Staljinu, događala se u mom intimno turbulentnom životnom razdoblju. Iznjedrio se sjajan mali projekt koji je na kraju završio na Sur festivalu u Madridu. Igrali su Olga Pakalović , Marko Torijanac i Dražen Šivak koji je jedan od najkvalitetnijih glumaca s kojima sam radila. Bila je to mala produkcija, ali se desilo nešto posebno. Ta je predstava na neki način označila prekretnicu u mom privatnom životu. 

    Na koji način? 

    – To je bio prvi projekt kojeg sam radila otkako sam se rastala od mog prvog supruga Ranka Zidarića, a upravo uz pomoć te predstave trenutačnu situaciju sam presložila s nevjerojatnom lakoćom i dobila snagu da ni sama nisam znala kako. K tome tijekom rada otvorili su se i neki novi poslovi. Jednostavno se sve dobro posložilo. Moram izdvojiti i režiju "Igrajući žrtvu" u NP Tuzla koja je premijerno izvedena 7. rujna ove godine. Za tu sam predstavu iznimno emotivno vezana.   

Suradnja s bivšim suprugom

Kad već spominjete privatni život i svog prvog supruga, u jednoj od vaših ovogodišnjih predstava »Gostioničarki Mirandolini« u HNK u Zagrebu, odabrali ste za glavnog glumca svog bivšeg supruga Ranka Zidarića. Je li bilo teško uspostaviti poslovni odnos na sceni s bivšim suprugom? 

Fascinirana ljubavnom pričom djeda i bake

 Pročitala sam negdje da ste posebno fascinirani ljubavnom pričom vaše bake Herte Hass? Što vas u tome fascinira? Imate li vi svoju ljubavnu priču?

    – To je posebna priča. Emotivno sam vezana uz svaki detalj te priče. U zadnjih par godina života moje bake Herte, vodile smo višesatne telefonske razgovore, nakon kojih bih ja višesatno plakala. Meni je teško shvatiti da ti cijeli život prođe i da voliš samo jednog čovjeka. Danas je to doista rijetko. Unatoč tome što se kasnije preudala i imala dvije djevojčice, moja baka je i dalje svim bićem ostala vjerna mom djedu. Nikada nisam pročitala niti jedan roman niti pogledala niti jednu filmsku priču o takvoj ljubavi. Znala sam je upitati pati li što njega nema, što nije s njim. Priznala mi je da nikada nije prestala žaliti što je odbila vratiti mu se nakon što ju je bio ponovno zvao, ali isto tako ona je u toj priči ponašala sa kao da je on s njom, kao da je dio njenog života i zaista nije patila zbog toga. Čitala mi je pisma...Za mene je to neshvatljivo, govoriti o nečemu što se dogodilo prije 50-tak godina s takvom preciznošću kojom je i mene uvela u njihovo druženje u Parizu. Zbog toga sam rekla da makar u životu Pariz ne vidjela, ali da ja u Pariz ne idem dok mi se tako nešto ne dogodi. I točka, i to svi znaju, pa mi se zbog toga znaju smijati. 

    Pa, o kakvoj je to ljubavi riječ, možete li nam je barem pokušati opisati? 

    – Ne znam može li se to opisati. To je bliskost koja prelazi dimenzije obične ljubavi između dvoje ljudi. To je potpuna predanost duševna, tjelesna, do zadnjeg atoma tijela i uma, nevjerojatna usmjerenost, kao da se radi o jednoj osobi. 

    – Odgovoriti ću vam na pitanje isključivo zbog toga što je riječ o profesionalnom životu. Nakon rastave s Rankom uopće nisam surađivala, ne zato što nisam htjela već se tako desilo. Za ovu predstavu Ranko je naprosto bio idealna podjela, a svi redatelji znaju što to znači. Predstava ne može zaživjeti samo zato što imaš sjajan koncept. Glumci su ti koji je moraju iznjedriti i iznijeti predstavu onako kako si je odsanjao. Stoga je bio apsolutan grijeh tu ulogu dati nekom drugom. 

    I kako je protekla suradnja, je li bilo napetosti, anegdota..? 

    – Pa bilo je zgodno na probama. Sjećam se u jednom trenutku pored mene su sjedile glumice, koje tog trenutka nisu bile na sceni, i pitale su me – Pa, dobro, kaj tebi Ranko više uopće nije napet, on je fakat zgodan? Meni je to bilo tako simpatično i smiješno, ali Ranko mi zaista više nije nimalo napet. Bilo je nekih situacija koje smo rješavali dakako, profesionalno oko njegovog lika pa se tu desila malo žešća diskusija. Tada bi cijeli ansambl znao prijeći u gledalište i poznavajući moj i Rankov temperament svi su očekivali »prizore iz bračnog života«, ali ništa se od toga nije dogodilo.   

Glumci pomalo ludi

Kako se snalazite kao redatelj slobodnjak, je li to teža ili lakša pozicija? 

    – Bez obzira što uživam u ovoj vrsti slobode kao slobodnjak, postoji i konstanta neizvjesnosti. To je stalni dvosjekli mač. S jedne strane si kreator vlastitog profesionalnog puta no s druge strane u ovakvoj recesijskoj eri i ne možeš odviše birati. Ulaganja u kulturu su se rapidno smanjila pa je logično da se smanjio i manevarski prostor svim slobodnim umjetnicima. 

    Na koji način radite podjelu uloga? 

    – Glumci moraju imati senzibilitet koji se meni sviđa. Moram priznati da se u ljude s kojima radim profesionalno zaljubljujem. Nemojte me krivo shvatiti, ali oni me zaista moraju osvojiti svojom osobnošću. Ponekad mi je bitnije s kim ću raditi od toga što ću režirati. Moje predstave su u principu glumačke predstave, stoga je odabir glumaca fundament, a sve ostalo nadogradnja. 

    Ne morate reći njihova imena, ali izdvojite njihove osobine, što konkretno volite kod njih? 

    – Volim kad su glumci pomalo ludi, ali kad mogu kontrolirati to svoje ludilo. Kad su profesionalni i odgovorni. Oduševi me kad glumac dođe na probu pa napravi nešto genijalno. Volim se s njima nadopunjavati i uživam u njihovoj zaigranosti i zaluđenosti. Sviđa mi se kad moju ideju netko nastaviti puniti svojom kreativnošću i energijom. Divno je kad se kreativne energije poklope. Tada sam spremna raditi i deset sati sa samo dvije Coca Cole.   

Nisam ljubitelj politike na sceni

Vaše kolege sve se češće bave dnevnom politikom na sceni, kakav je vaš stav u odnosu na to? 

    – Za mene je kazalište bijeg i zaštita od stvarnosti i doživljavam ga još uvijek kao magiju i ne želim iz te kapsule van. Naravno da sam itekako svjesna problema u kojima živimo. Stoga mislim da samu sebe, ali i publiku kojoj nudim takve predstave, zapravo štitim od toga da njihov mozak bude 24 sata usmjeren na probleme – što je rekao monetarni fond, hoćemo li dobiti mrvice sa EU stola, kakva je ova vlada, u kojoj mjeri smo kao društvo korumpirani, je li pronađen lijek protiv ljudske gluposti, do kada se mislimo pobrojavati po nacionalnoj osnovi.... 

    Znači li to da vi nikada ne biste pristali režirati politički predisponiranu predstavu? 

    – Neću kategorički reći nikada, ali ja ipak volim kroz svoje predstave progovarati o nekim drugim stvarima. Vjerujem i znam da su svi klasici i danas vrlo aktualni i da se ljudi o kojima su pisali nisu promijenili, samo okolnosti su drugačije. No, to ne znači da su primjerice suvremeni ruski autori, kojima se također u zadnje vrijeme bavim, manje interesantni. Dapače. A uostalom, toliko učestali prosvjedi razočaranih i obespravljenih ljudi na ulici najjači su i najiskreniji teatar koji danas svjedoči o stvarnosti. Kazališne daske tome ne mogu parirati! Činjenica je da kao javna osoba često imam u medijima mogućnost reći što mislim o aktualnim prilikama kod nas puno konkretnije nego kazališnom predstavom. 

    I što mislite ? 

    – Vjerojatno isto što misli većina, da je toliko loše da se to svjetlo na kraju tunela ne vidi. Voljela bih vjerovati da ono postoji, ali ja ga osobno ne vidim. I ne bih htjela da moje dijete bude vječni dužnik i talac silnih kredita. Stvarnost percipiram razmišljajući o budućnosti svoje Sare.   

Neopterećena

Unuka ste Josipa Broza Tita, čovjeka koji je kontrolirao prostore bivše države, ali rekla bih da niste time suviše opterećeni? 

Noćni tulumi

 Kad bih prenoćila kod djeda, to je bila zabava bez kraja i konca. Najprije bih otvorila sve ormare, pa bih padala u nesvijest kako su sva odjela složena s deset centimetara razmaka. Onda bih mu sve to prerondala, sva odjela i sve cipele, nakon čega bih zatvorila ormare i otišla na večeru. Nakon večere pošla bih ponovno prekontrolirati ormare, ali sve bi bilo složeno!? Tada bih bjesomučno trčala po sobi i tražila duhove koji su to posložili. Bilo je gađanja s jastucima, hodanja u njegovim papučama u kupaonici, oblačila sam njegove šlafroke... radili smo gluposti koje su bile više u skladu s mojim godinama, ali ne i s njegovim...

    – Nimalo. Nisam opterećena zato što me to nije oplahnulo na način na koji ljudi misle. Najčešće pitanje koje mi se postavlja i na koje ja ne odgovaram, zato što mislim da novinar može postaviti i jedno ovakvo pitanje kakvo ste vi sada postavili, je – je li vam vaše prezime više koristilo ili štetilo tijekom vašeg života... To je špranca koju mogu napisati na čelu pa nek ljudi pitaju. Ja uopće ne razmišljam na takav način i ne sjetim toga. Upravo me i jedino kontinuirano medijsko isticanje podsjeti na to. Više me opterećuje činjenica da su drugi ljudi njime opterećeni, iako što sam starija sve više shvaćam dimenziju te popularnosti. No, svojim porijeklom zaista nisam nikad bila opterećena. 

    Kakav ste odnos imali s djedom, je li bio emocionalan prema vama? 

    – Bio je jako emocionalan, strašno me je štitio već kao dijete. Kao mala djevojčica počela sam pokazivati interes za umjetnost. S tri godine gledala sam prijenos Labuđeg jezera na televiziji gdje je plesala Maya Plisetskaya. Bila sam toliko fascinirana time da sam doma radila rusvaj, divljala i skakala moleći roditelje da me upišu u baletnu školu. Naravno kad su došli s curicom od tri godine koja je tek skinula pelene, profesori su se hvatali za glavu i otpravili nas riječima da se vratimo kad krenem u školu. No, ja sam bila uporna pa su mi na kraju dopustili da dolazim i plešem negdje sa strane. Išla sam dvije godine u predškolski, a onda su me upisali na prvu godinu klasičnog baleta. Roditelji to nisu baš prihvatili s entuzijazmom, ali moj djed je rekao molim vas pustite malu da čini što hoće. Isto tako kad je trebalo odlučiti hoću li profesionalno krenuti u tom smjeru djed je bio na mojoj strani. Sjećam se čak mi je poklonio i sliku za nahtkastl s posvetom - mojoj maloj balerinici, na koju bih ja svaki put upirala prstom kad bi se roditelji usprotivili mojim idejama... oni su ga zapravo slušali. 

    Imao je autoritet i unutar obitelji? 

    – Da, o mom odgoju je jako brinuo. Apsolutno je želio čuti svaki segment. Kad bismo razgovarali zanimalo ga je sve: kako je bilo u školi, tko su mi prijatelji, kako se družimo, je li se što lijepo dogodilo, je li bilo čega tužnoga, jesam li mislila na njega.... 

   S pozornice u gledalište

Spomenuli ste da ste rano počeli doživljavati umjetnost. Poznata je vaša priča o ozljedi koja je ujedno i prekinula vaše školovanje u Moskvi gdje set pohađali baletnu Akademiju. Je li vas taj prekid odveo u redateljstvo ili se ono dogodilo kasnije? 

    – Ne znam mogu li vam odgovoriti na to pitanje. Strašno sam željela biti balerina i sve sam usmjerila prema tome. Sve je već bilo određeno, moj postdiplomski u Moskvi, zatim audicija u Scali...ali nakon moje ozljede s konačnom dijagnozom maršfrakture svi su se stručnjaci složili u jednome – da se noga može zaliječiti i da ću moći plesati, ali da neću moći imati karijeru primabalerine, a meni ni na kraj napamet nije padalo da plešem u nekakvom zboru. Ostala sam na Moskovskoj baletnoj Akademiji do kraja i iskoristila sam je za stjecanje drugih znanja. Odlazila sam na izložbe, koncerte i zapravo usisavala sve iz te kulturne meke u kojoj sam se zatekla. I onda sam se samo spustila s pozornice u gledalište. Zbog toga ću vam sada otkriti i svoju intimno najveću želju, što ujedno smatram da bi bila i kruna mog redateljskog poziva, a to je režija opere. 

    Zbog čega mislite da bi to bila kruna vašeg redateljskog izraza? 

    – Znam da nema puno redatelja koji cijene operu kao glazbeno izražavanje, ali ja, eto, spadam u one koji su zaljubljeni u operu. Glazba je moja strast. Ponekad sve ovo doživljavam kao jedno dobro zagrijavanje za režiju opere. U operi bih mogla objediniti sva svoja iskustva i znanja.   

Temperamentna u poslu i u životu

Željeli ste biti primabalerina, a sad ste redatelj, znači li to da ipak volite kontrolirati, da volite biti glavni, ambiciozni ste? 

    – Ha, ha, najslabiju kontrolu imam nad samom sobom. To je činjenica. Vjerojatno imam usađen čip lideršipa. Istina je volim držati stvari pod kontrolom. Uvijek važem sve situacije, baš kao prava horoskopska vaga. Sve moram dobro promisliti, sto puta ako treba i od svakog moram dobiti mišljenje i kad se to sve složi tek onda formiram svoj stav i na kraju lupim šakom o stol. Ponekad to zna potrajati, ali ja to moram baš tako. To sam ja. Kad nešto odlučim - nema natrag. 

    Jeste li i u privatnom životu jednako tako temperamentni, određeni, pa na neki način i zahtjevni? 

    – Pa da, ne znam ima li neke velike razlike. Najbolje bi bilo pitati moje suradnike i moju obitelj. Naravno da čovjek privatno malo drugačije funkcionira, da je malo mekši... Znam biti i zahtjevna i naporna a pokreće me čista strast i intuicija. 

  Kako trenutačno funkcionira vaš obiteljski život s obzirom da često izbivate zbog svog posla? 

    – Moja kći Sara živi u Puli gdje je odlučila završiti srednju školu. Ja sam se zbog prirode posla morala odlučiti za Zagreb. Tako da sam na relaciji Zagreb-Pula. Kao i moja Sara. Sve slobodno vrijeme nastojimo provesti zajedno. Sara će ove, odnosno sljedeće školske godine, pokušati upisati Likovnu Akademiju u Zagrebu pa se nadam da će te tenzije odvojenosti biti manje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka