Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
21. listopada 2019.
Razgovor s redateljem

Redatelj "Rigoletta" Lary Zappia: Ovo je Verdi, ali i autorsko kazalište

Redatelj "Rigoletta" Lary Zappia: Ovo je Verdi, ali i autorsko kazalište
Redatelj "Rigoletta" Lary Zappia: Ovo je Verdi, ali i autorsko kazalište
Autor:
Objavljeno: 5. veljača 2016. u 8:45 2016-02-05T08:45:00+01:00

Našeg »Rigoletta« premjestio sam u današnje vrijeme. U kontekst u kojem je Verdijev/Hugov siže moguć. I u kojemu ne samo da se svi odnosi među licima mogu zadržati, već se njime mogu i pojačati, mogu se jače profilirati, dovesti do svojih krajnjih granica. Pred nama je alternativni, marginalni svijet, točnije polusvijet. Siromašan, izoliran i toliko ruban da ima svoja pravila ponašanja...

Lary Zappia jedina je osoba koju poznajem, a kojoj je uspjelo čak dvije djetinje ljubavi pretvoriti u profesiju. U teatar je bio zaljubljen doslovce od malih nogu, a već u srednjoj školi je režirao. Letenje mu je pak, kao i mnogim dječacima bio san. Toliko dalek da se studij režije – za mnoge  potpuno apstraktno zanimanje – činio realnijim izborom. Diplomirao je na Akademiji u Beogradu s najboljim ocjenama i odmah počeo raditi. Između pedesetak naslova koje je režirao, najveći broj ostvaren je u Rijeci – u prvom redu u HKD Teatru kojem je uz Nenada Šegvića bio među osnivačima, zatim u Gradskom kazalištu lutaka i HNK-u Ivana pl. Zajca. Repertoarno se (u kazalištu za odrasle) kretao od suvremenih američkih dramskih autora do novog čitanja klasike, radeći s velikim uspjehom tekstove Mameta, Albeeja, Kushnera, Harwooda, preko Buchnera, Becketta i Brechta, Stopparda, Marinkovića i Šoljana do Čehova i Euripida. Ostvario je neke od legendarnih predstava kojih se možemo samo sjećati... U kazalištu lutaka, pak, njegove su predstave plijenile inovativnošću i bile iznimno zapažene na festivalima diljem svijeta, pa se slobodno može reći da je Lary Zappia obilježio tetarski život Rijeke tijekom dva desetljeća koliko mu je bio posvećen.

Nakon magisterija u Calgaryju – ostao je živjeti u Kanadi. I krenuo u novu profesiju. Vratio se letenju i danas je jedan od pilota putničkih aviona prestižne avio kompanije Porter Airlines.
Za svoj teatarski rad primio je dvadesetak nagrada, među kojima tri Nagrade Veljko Maričić Međunarodnog festivala malih scena (za režije predstava »Anđeli u Americi«, »Čekajući Godota« i »Gloria«), Nagradu Dalibor Foretić za legendarnu »Ćelavu pjevačicu« HKD Teatra, dobitnik je dvije nagrade Marul, Zlatnog lava, Judite.  Grand Prix festivala u Poljskoj i Češkoj te nagradu ASSITEJ-a dobila je njegova riječka lutkarska »Šuma Striborova«, dok je »Slavuj« riječkih lutkara u njegovoj režiji dobio Nagradu UNIMA-e na 21. Svjetskom kongresu u Kini.
Nakon šest godina, vraća se  režiji u riječkom kazalištu – Verdijevim »Rigolettom«.

U Rijeci ste režirali »Traviatu«, »Toscu«,  »Krabuljni ples«, a »Seviljskog brijača« ste postavili na Krku, za Krčko ljeto. U Beogradu ste postavili operu »La Serva Padrona« za otvorenje Bitef Teatra. Pripremate li se drugačije za režiju opere od načina rada u dramskom teatru? – pitanje je kojim započinjemo razgovor s Laryjem Zappiom.

– Smatram da je funkcija redatelja kao zanatlije, ili – u uspješnim trenucima karijere – redatelja kao umjetnika, jednaka u svim medijima. Redatelj je osoba koja dvodimenzionalnom predlošku daje treću dimenziju i odvaja ga od papira, uspravlja ga na noge. Stoga nema razlike između dramske režije ili one operne ili filmske, tj. razlikuje ih samo tehnologija posla, odnosno medija.
Sretan ishod svakog pretakanja predloška u treću dimenziju ovisi o snazi, suvislosti i veličini redateljske ideje na prvom mjestu, a zatim o vještini redatelja da apstraktnu ideju oblikuje kroz žive suradnike – pjevače, glumce, dramaturge, scenografe, kostimografe, dizajnere svjetla, skladatelje, ali i svu tehničku i ostalu prateću ekipu s kojom radi. I kad se nakon višemjesečnih napora ne »dogodi« predstava, razlog treba tražiti u jednom od ta dva segmenta rada: manjkavosti i nedoraslosti ideje, ili pogrešnim koracima u metodologiji proba.

Stečeni ukus

Od kad znam za sebe, obožavam operu. Kao sve kompleksne umjetničke forme, ona je za mladog čovjeka »stečeni ukus«. Nitko se ne rađa s tom ljubavlju, već se ona prenosi prvo kroz kućni odgoj, a zatim i kroz obrazovni sustav. I onda se brižljivo njeguje i razvija. Pritom, kad bi to bilo moguće, valjalo bi gledati samo dobre opere (smijeh). Loše izvedbe, i glazbeno i scenski loše, mogu vas zauvijek odvratiti od te umjetnosti...

Ja nisam dosad režirao mnogo opera. Dijelom su tome krive predrasude gdje se redatelji kod nas strogo dijele na dramske i operne. No, kad god bi mi se pružila prilika, to jest kad bi neka uprava pomislila da bih ja možda mogao režirati operu  – prihvaćao sam izazove s veseljem. Osim Pergolesija u Bitef Teatru i ambijentalnog Rossinija na Krku, koji su nastali kao autorski projekti, moje su preostale tri operne režije bile takozvane »obnove«. I sve tri su bile u HNK Ivana pl. Zajca. Sretna je okolnost da su te obnove nastale prije vremena video zapisa, tako da nisam mogao i morao rekonstruirati tuđe režije, već sam stvarao svoje predstave u zadanim dekorima i kostimima.

S  »Rigolettom«, kojeg ćemo premijerno gledati u subotu, 6. veljače – krećete od nule!

– Da i to me raduje, a posebno sam sretan što sam dobio priliku raditi – bez kompromisa. Na njih ne pristajem u ovim godinama. Ma nisam ni ranije mnogo pristajao. Naime, od pedesetak naslova koje sam postavio, svega je nekoliko njih zbog kojih mi je žao da sam popustio pritiscima i uzeo ih režirati. Redatelj ne smije posegnuti za naslovom zato jer on izgleda respektabilno u životopisu (ionako, kaže Szymborska, da za CV nije važno što si radio, nego koga znaš). Sada mi je jasno da, na primjer, ne smijem raditi klasične komedije. Da me one ne zanimaju, ne leže mi. Ja ne znam što bih s njima. I, ako ćemo iskreno, ne volim ih gledati ni kao publika. Rijetko budu dobre, a kamoli zabavne. Da sam to ranije sebi priznao, mogao sam izbjeći neke od mojih najgorih predstava koje su nastale na Molièru i Goldoniju. No, u isto vrijeme, drugi komediografi kao Ionesco i Brešan, su mi bili izvanredno stimulativni i urodili su hitovima. S njima sam znao i što i kako. I to se vidjelo...Također volim polifone, otvorene forme, volim i znam raditi adaptacije i dopisivanja. I tu postižem (postizao sam) jako dobre rezultate. Uvijek su mi pri srcu moja uprizorenja Becketta, Mameta, Kamova, Rakovca, Gervaisa. To su moje najbolje režije.

Izostao je odjek

Jeste li često imali priliku izabrati što ćete raditi, ili je to bio diktat kuća?

– Imao sam sreću raditi većinom projekte koji su me zanimali i umjetnički uzbuđivali. I to već kao mlad čovjek, kad je zapravo teško priuštiti si taj luksuz, kad se radi svašta da bi se preživjelo. Tu mi je iznimno pomogao moj rad u HKD Teatru i Nenad Šegvić. On je razumio da redatelj mora biti motiviran, da mora biti nadahnut kako bi ostvario rezultat. I tako su naši naslovi uvijek bili spoj mojih interesa i njegovih repertoarnih stremljenja. I, kao i vazda u teatru, nismo imali mnogo para, ali je bilo fantastične energije nekolicine zaluđenika i rezultati nisu izostali.

Izostao je samo odjek. Da smo radili na nekom »većem« jeziku, u nekom većem gradu, u nekoj većoj zemlji, da smo... Tu rečenicu ne moram dovršiti. Nepravedno bi bilo tužiti se. Intimno sam zadovoljan onim što sam postigao.

Nasiljem na nasilje

»Rigoletto« je, dakle, treći Verdi kojeg radite.

– I prvi kojeg režiram kao svoj projekt. Postoji operna literatura koju percipiramo racijom, koja ne dopire kroz kožu, kroz utrobu. Nju ne umijem režirati, ne potiče me na stvaralaštvo. Verdi je upravo suprotno. On, pogotovo zreli Verdi, Verdi »željeznog repertoara«, prodire u svaku moju poru. On, prije svega, ima nevjerojatan scenski instinkt. On traga za dobrim sižeom i kad ga nađe – ne pušta ga, kao na primjer Hugoovu dramu o raskalašenom vladaru i nemoćnom ocu. I onda je u stanju sjesti za vrat Piaveu i gotovo mu diktirati što mu sve treba za »Rigoletta«. Iz te i takve strasti nastaje djelo koje odstupa od klišeja, koje, kao preteča Wagnera, zadire u najfinije psihološko tkanje likova, koje iznevjerava očekivanja svojim beskrajnim nizom arioza i dueta i koje se sluša i gleda bez daha. Iz te strasti nastaje opera koja je čelično čvrsta, gotovo izrežirana u svako svom taktu i koja je onda tim svojim »kavezom« još veći izazov za redatelja.

Zašto suvremena inscenacija »Rigoletta«?

– U srži opere je priča o ocu. Nesretnom, hendikepiranom ocu koji nasiljem odgovara na nasilje (zvuči li nam poznato?) i tim izborom unaprijed gubi bitku za bilo kakvu pravdu. Prezren, ponižen, odbačen, ostaje bez svoje jedine dragocjenosti, bez kćeri. Ostaje sam. Izgubljen. Poništen... Kakva priča! Kakva tragedija! Koja melodrama! Nju treba scenski ispričati. Njoj treba dati treću dimenziju. To redatelj ne smije smetnuti s uma! Priču!

O letenju

Letenjem sam se počeo baviti još 1990. Dugo mi je to bila samo strast, hobi. Radio sam to klupski, sportski, sa sportskom dozvolom. Vukao sam jedrilice, transparente, išao u protupožarna izviđanja, avio-snimanja, a zatim se i dugi niz godina natjecao u preciznom i rally letenju i tu čak osvojio i dosta medalja i pokala (čak sam jedne godine bio i državni prvak u preciznom slijetanju). A onda me život odnio u Kanadu. Malo su me kanadsko podneblje, koje nije tako povoljno za izvedbene umjetnosti, a malo obitelj i prinova, natjerali na hrabri korak promjene zanimanja.  Počeo sam stjecati zvanja i ovlaštenja, polagao ispite i došao do ovoga gdje sam danas. I tako mi je hobi postao profesija. Put je bio dug i spor. Radio sam i kao instruktor letenja i kao privatni, korporativni pilot. Zatim sam gotovo dvije godine proveo na sjeveru Kanade gdje sam letio za službu hitne medicinske avio-pomoći – i tu moram naglasiti ogromnu podršku supruge koje se sa mnom i s malom bebom upustila u avanturu. Iz leda i snijega smo se vratili u civilizaciju i sad radim kao profesionalni pilot za treću po veličini kanadsku zrakoplovnu kompaniju – Porter Airlines (24 destinacije, 26 zrakoplova, preko 300 pilota). Porterova flota na kojoj letim su avioni Bombardier Dash8-Q400. Letimo diljem Kanade i Sjedinjenih Država i sad imam gotovo 5000 sati naleta...

Naravno, ona mora biti razumljiva današnjoj publici i mora je angažirati barem približno onako kako je to učinio izvornik prije 155 godina. A to je, smatram, neusporedivo teže učiniti s kostimima iz 16. stoljeća i nekim gotovo romantičnim uprizorenjem. Takva nas se  uprizorenja danas uglavnom ne tiču. Ostavljaju nas hladnima. Ravnodušnima. Ostavljaju  samo glazbu, ali ne i predstavu. Percipiramo intelektom, a ne instinktom. Iz tih razloga našeg »Rigoletta« premještam u današnje vrijeme. U kontekst u kojem je Verdijev/Hugov siže moguć. I u kojemu ne samo da se svi odnosi među licima mogu zadržati, već se njime mogu i pojačati, mogu se puno jače profilirati, mogu se dovesti do svojih krajnjih granica.
Pred nama je jedan alternativni, marginalni svijet, točnije polusvijet. Siromašan, izoliran i toliko ruban da umjesto uvriježenih regula društva, on ima svoja pravila ponašanja. Naši protagonisti izgledaju kao nomadi jer nemaju sredstava (a vjerojatno ni vremena) da puste korijene, da nešto sazidaju. Zato su u kamp kućicama. Zato kradu i prodaju ili preprodaju. Zato trguju. Svime i svačime. Pa čak i ljudima. I nije presudno odakle su. Mogu biti irski nomadi, mogu biti iz nekog mongolskog plemena, mogu biti Berberi. Važno je samo da su u mraku, da su na periferiji. Figurativno i doslovno.

Buymer

Ponovo radite s Daliborom Lagnjom i Denijem Šesnićem, autorima likovnog segmenta predstave, s kojima ste ostvarili svoje najbolje predstave.

– Imao sam sreću da sam se nakon duge pauze vratio autorskom timu koji me nadahnjuje, ali s kojim se osjećam sigurno. Radio sam dosad sa svima njima, osim s Marinom Blaževićem. On je tu došao kao melem na ranu, kao glas razuma koji bi me vratio ishodištu kad bih se s ostalima previše zaigrao. U pripremama smo se povukli u jednu prekrasnu oazu, u Buymer na otoku Krku i tu, zahvaljujući Deniju Šesniću, daleko od vreve i civilizacije, otključali našu predstavu. U tom aspektu rada kao da nije prošlo 6 godina, kao da smo jučer dovršili našu posljednju autorsku predstavu. Dalibor Laginja je posegnuo u »ready made« ključ, dakle ništa nije građeno, sve je samo sakupljeno i doneseno, kao instalacija. Njegova bi scena mogla u neki muzej suvremene umjetnosti. Sandra Dekanić je onda taj »ready made« odredila u karakteru i podržala Verdijeva lica u izmiještanju dovedenom do ekstrema do samog ruba vjerojatnog i mogućeg, hrabro i nepokolebljivo. Deni Šesnić je sve to svjetlom onda destilirao u onu mjeru sublimnog koja je potrebna svakom umjetničkom djelu da bi se odvojilo iz »života«. Maestro Robert Homen je odmah zagrizao u naš radikalan pristup i onda je čak, uz nešto otpora, na kraju ipak pristao i na neka drastična kraćenja, pa su se time stvorili svi uvjeti za dobar start.

Spremnost i otvorenost

Međutim, sve naše ideje bez solista, bez zbora, bez orkestra, bez baleta ne mogu se odlijepiti od tla. Tek im oni daju krila. I tu, u izvođačima, vidim najveći skok nakon mojeg višegodišnjeg odsustva. Riječka je Opera posve ukorak s vremenom, pomlađena, svježa, orna. Spremna na rizik, na eksperiment. Dolazeći, zazirao sam od situacije u kojoj mi pjevač ili pjevačica kaže »pa ja sam u prošloj režiji to pjevao(la) na desnoj strani«. Ili, još gore, »pa ne mogu ti sad hodati, jer pjevam«. Ovi ljudi mogu i dubiti na glavi, ako treba! Šalim se malo, ali želim ilustrirati njihovu spremnost i otvorenost. Zbog te spremnosti i otvorenosti nisu im bile teške svakodnevne dvostruke probe, zbog te smo spremnosti i otvorenosti odgrnuli brojne nove slojeve ove klasične opere. I radili tako lako, gotovo neprimjetno, bez zamora, bez tenzija, otvorena srca i uma. Pritom samo s jednom podjelom što je za protagoniste neusporedivo teže. Imam izuzetnog Rigoletta u Robertu Kolaru, prekrasnog verdijanskog baritona u punoj formi i zrelosti, toplog i zlog, čvrstog  i plačnog, sve u isti mah. Vanju Zelčić koja izgleda kao stvorena za ulogu Gilde, koja je sitna krhka, poput djevojčice, ali se naježite do srži kad zapjeva. I Aljaža Farasina koji je mjesec dana živio između premijere u Ljubljani i nas ovdje i koji ni jedne sekunde nije bio umoran ili nevoljak, koji je suludo hrabar u guranju limita Duce od Mantove, imam tenora divnog glasa i iznimne muzikalnosti. Uz njih je tu i niz manjih, ali ne manje važnih uloga za koju svaki solist ponaosob grize lavovski. I tako jedni druge tjeramo da budemo što bolji... K tome, sjeo sam i napravio novi prijevod, pa će se uz titlove moći i razumjeti sve nijanse scenske radnje. Tu ne vidim prepreke. Prepreke su u glavama. U tradicionalizmu.

Autorsko kazalište

Jasno mi je da ćemo našom predstavom podijeliti publiku. Eto, neki su dan došli na probu ljudi koji su uključeni u program  Diplomirani gledatelj. Sjeo sam, na zahtjev, u pauzi porazgovarati s njima i jedna mi je gospođa vrlo ogorčeno rekla: »Što je to? Gdje je tu Verdi? Kakav je to Verdi? Tu je samo neko smeće i stolice!« S druge strane bilo je onih koji su se oduševili. I kojima se ovakav pristup činio jedino mogućim. Ne smeta mi što će se podijeliti mišljenja. Želim samo naglasiti da će se u subotu čuti Verdi. Ali kao glazbeno-scensko djelo! Ne kao diskografsko izdanje. Tko bude ogorčen skokovima i izmjenama, neka nakon premijere ode kući i posluša neki od postojećih CD-a »Rigoletta«. Ovo što mi radimo je kazalište. Autorsko kazalište.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.