Uz premijeru HNK Zagreb

"Rat i mir": O lusterima, ne i o ljudima

Rat i mir

Autor: Nataša Govedić
Objavljeno: 16. listopada 2011. u 11:02

Vezano

Članci

"Rat i mir" u režiji Tomaža Pandura: Tolstoj bitan i danas

Hrvatsko narodno kazalište: Nije li vrijeme za tomato revoluciju?

Riječki, osječki i splitski HNK žele isti status kao i zagrebački HNK

Tagovi

Pandurov "Rat i mir" moguće je pogledati kao relikviju kazališta koje je iznenađivalo prije trideset godina, danas ostavljajući dojam uznapredovalog redateljskog narcizma i hiperdizajnirane ispraznosti

Što je htio Tomaž Pandur svojom inscenacijom Tolstoja u HNK-u? Zašto se posvetio panoramskoj vožnji romanom »Rat i mir«? Zašto je uopće posegnuo za epopejom čiju je sporu procesualnost tako teško spojiti s burnim kazališnim vremenom glumačke i gledateljske reakcije?

Redatelj: Tomaž Pandur

Dramatizacija: Darko Lukić

Dramaturginja: Livija Pandur

Umjetnička suradnica: Sanja Ivić

Scenografi: NUMEN / Sven Jonke, Nikola Radeljković

Kostimografkinja: Danica Dedijer

Skladatelji: Silence/ Boris Benko, Primož Hladnik

Oblikovatelj svjetla: Juan Gomez Cornejo

Prijevod: Zlatko Crnković

Igraju: Goran Grgić, Milena Zupančič, Ivan Glowatzky, Zrinka Cvitešić, Nera Stipičević, Franjo Kuhar, Iva Mihalić, Luka Dragić, Pero Kvrgić, Alma Prica, Milan Pleština, Lana Barić, Dušan Bućan, Nikša Kušelj, Dora Lipovčan, Bojan Navojec, Damir Markovina, Siniša Popović, Livio Badurina

Zbunjeni komentari stručnije publike nakon Pandurove premijere svode se na ponavljanje i elaboraciju gornjih pitanja, a sudeći po četverosatnom trajanju predstave te linearnom slijedu događaja koji pratimo na sceni, autor dramatizacije Darko Lukić i dramaturginja Livija Pandur , plus »umjetnička suradnica« i dodatna dramaturginja Sanja Ivić (ujedno i ravnateljica Drame HNK), zajedno su s redateljem htjeli publici jednostavno prepričati sadržaj romana, sažeti ga i shematizirati, objasniti tko se za koga jest i nije vjenčao, koje su bitke dobivene a koje izgubljene, što je »formula« Nataše Rostove, a što je brzinski »kroki« Kneza Andreja.

Generalski štab

U rezultatu, predstava u četvrtom satu izvedbe prelazi u krajnje dekorativni cinizam prema čitavom postupku nabrajanja likova i rasplitanja paralelnih linija naracije, odnosno u agresivnu ironiju prema visokim idealima Tolstojevih likova. Pandur ih vidi kao prekobrojne statiste povijesti, ali i konkretne kazališne predstave u kojoj sudjeluju.

Pandura zapravo zanimaju generali: Napoleon (Bojan Navojec koji drži parodijski nadmene govore dok jaši gimnastičarskog konja), Kutuzov (Siniša Popović , zarobljen u »maglu« mokre maramice koju navlači preko lica, gubeći kontrolu nad svojim postrojbama) te vlastita redateljska pozicija velikog dirigenta ljudskog izvedbenog materijala.

To je egzemplarno kazalište osamdesetih: stalno na rubu sleta, bez psihološke dubine, isključivo dekorativnog političkog stava, veoma skupo i prepuno raskošnih slika, predvođeno redateljem/generalom koji se najprirodnije osjeća u punom zamahu velikih književnih mitova, uz koje onda lakše prolaze megalomanske produkcije redateljskih »vizija«. Ni Livio Badurina u roli arhetipskog Sluge nije napravio značajnu ulogu, jer nitko u predstavi nije razmislio o Tolstojevoj borbi protiv ruske institucije kmetstva ni o toliko bolnih tekstova ruskog klasika koji se izravno bave pobunom protiv bilo kakvog ljudskog sužanjstva. U Pandurovoj predstavi Sluga je samo servilni meštar ceremonije, osoba koja kontrolira dizanje i spuštanje zastora ili iznosi na scenu potrebne rekvizite. U njemu nema ni zerice bilo kakve pobune. Dapače, prema kraju predstave Sluga prerasta u televizijskog najavljivača i zabavljača.

Glumački odgovori

Tko je od glumaca ušao dublje u predložak predstave? Ponajprije Alma Prica , vjerojatno ponajbolja hrvatska komičarka, ovdje u roli somnabulne zatočenice očeva imanja te kasnije šefice bolničarki. Prica je pažljivo razmislila o svom liku Marije Bolkonske i posvetila mu se na poetski način na koji smo to nekoć bili navikli u Pandurovim predstavama: tako da iz njega izvuče novu kvalitetu, pažljivo upivši sve ono što je prethodno ponudio pisac.

Ali i Pricina je Marija svojevrsna »generalica«, kao što je to i Grofica Rostova u izvedbi »neprozirne«, hladne, pojačano krute Milene Zupančič . Isti taj model vojskovođe odlično igra i Pero Kvrgić kao stari Knez Bolkonski, bjesneći na svoju kćer i stalno joj naređujući; drečeći doslovce do falseta.

Mimo navedenog generalskog štaba, likovi se rasplinjuju. To se posebno odnosi na Gorana Grgića , koji ne komunicira apsolutno ništa od dobrote i čistoće Pierrea Bezuhova. U svojoj tipičnoj maniri pogurene ptice koja se oštrim kljunom obrušava na sve s kojima razgovara, ovaj je Bezuhov jezuit, a ne najveće srce majčice Rusije. Milan Pleština promašuje suštinu Andreja Bolkonskog: suzdržanost i dostojanstvo. Pleština je sve suprotno od toga: opor, neumjeren, katkad i vehementan, definitivno nesklon samoobuzdavanju.

Najveće razočaranje sigurno je Zrinka Cvitešić koja Natašu Rostovu igra kao da je u pitanju jako zaljubljiva šiparica, stalno spremna na hihotanje i skakutanje. Cvitešić ničim ne odaje da je Nataša Rostova jedan od najsrčanijih, najnijansiranijih i najpredanijih likova romana, za koji uopće nije bitna cupkava vanjština, a pogotovo ne »namještena« veselost.

Ivan Glowatzky (Nikolaj Rostov) i Nera Stipičević (Sonja Rostova) glumački su uvjerljivo tragali za tankom granicom bratske i erotske ljubavi, no redatelja nažalost taj problem nije naročito zanimao. Preblizu je velikoj Tolstojevoj temi ljudske velikodušnosti i njezine apoteoze koja prerasta u neku vrstu nasilja prema sebi, o kojoj Pandur nije rekao ni slovca.

Tu je i zamašit tehnički problem HNK-ova ansambla u cjelini, vezan za toliku nerazgovjetnost, brzinu, nepreciznost i šum izgovorenih glumačkih replika da ih je veliki dio publike bio prisiljen pratiti i razabirati upravo na engleskom titlovima projiciranima uz izvedbu; titlovima koji simuliraju kvaziinternacionalni kontekst izvedbe. Nije li uistinu apsurdno da je iz Tolstojeva predloška najprije izbačen francuski jezik, ali je onda nehotice izbačen i hrvatski jezik, tako da publika »lovi« uprizorenje uz pomoć prijevoda na engleski, namjenjenog nekoj budućoj festivalskoj ili koproducentskoj izvedbi?!

Hiperdizajn i njegov cinizam

Predstava se kreće poput velikog dinosaura jakih slika, obično svedivih na herojske poze iz obiteljskog portreta s medvjedom u pozadini ili na mahanje ogromnim zastavama, vijorenje lepršavim zastorima, duboko i ritualno klanjanje velikom crnom kvadratu, pretrčavanje glumaca lijevo ili desno pozornicom. Scenografiju potpisuje NUMEN (Sven Jonke i Nikola Radeljković ), a scenografija je ujedno i najveći domet ovog uprizorenja, u kojem se raskošni salonski lusteri spuštaju da bi se, popt hobotnice s mnogo krakova, rastvorili u nešto nalik na svjetlosne tenkove. Scenografija, međutim, nije dovoljan jamac kazališne predstave.

Pandurov »Rat i mir« moguće je pogledati kao relikviju kazališta koje je iznenađivalo prije trideset godina, danas ostavljajući dojam uznapredovalog redateljskog narcizma i hiperdizajnirane ispraznosti. Svejedno je da li te slike prodaju automobil ili Tolstojev roman: identično su općenite. Drugim riječima, Tomaž Pandur pada na onome što je nekoć bilo njegovo najjače oružje. Na scenskoj slici. Baš kao i crveni križ koji prati predstavu diljem zagrebačkih plakata, ta je formalna i formulaična ispraznost golih simbola izgubila moć podrivanja ma čijih očekivanja.