Riječki HNK

Proletjelo u trenu: Repriza “Evgenija Onjegina” u Zajcu uvjerljivija od premijere

Svjetlana Hribar

Odlične izvedbe – Aljaž Farasin, Ivana Srbljan i  Valtteri Torikka u prizoru predstave / HNK Zajc

Odlične izvedbe – Aljaž Farasin, Ivana Srbljan i Valtteri Torikka u prizoru predstave / HNK Zajc

Svaki u četverolistu solista izgradio je svoj lik do tančina, a dirigent Ville Matvejeff  im je dao priliku da arije dovedu do visoke razine, emotivno ih gradiraju i zasluže aplauze na otvorenoj sceni



Rijetko se dogodi da neka predstava u repriznom ciklusu, pa još i u sljedećoj sezoni, nadmaši premijeru do te mjere da izgleda kao potpuno nova. Takav, moglo bi se reći, premijerni naboj imale su dvije izvedbe »Evgenija Onjegina« na sceni riječke Opere, koje su završile ne samo dugim aplauzom, nego i skandiranjem publike!


Razloge tolikom entuzijazmu, s obje strane rampe, treba tražiti u dirigentskom vodstvu koje je preuzeo Ville Matvejeff, ali i novoj muškoj solističkoj podjeli: dvoje glavnih protagonista – Onjegina i Lenskog – pjevali su Valtteri Torikka i Aljaž Farasin, a u ženskim su ulogama nastupile Anamarija Knego kao Tatjana te Ivana Srbljan, kao Olga.


Maestro Matvejeff je uravnotežio predstavu u zvuku, fino prateći zbivanja na sceni. Pritom je nešto slabiji efekt polučio sa zborom, koji je scenografijom i režijom stavljen u nepovoljan položaj i naprosto ne može slijediti glazbu, a napose činjenica da njihova malobrojnost (i muškog, i ženskog zbora) ne ide u prilog ovom djelu. 




Sa solistima, međutim, napravljen je izuzetan  pomak – svaki u četverolistu izgradio je svoj lik do tančina, a Matvejeff  im je dao priliku da arije dovedu do visoke razine, emotivno ih gradiraju i zasluže aplauze na otvorenoj sceni.


Ponovo je dugim pljeskom nagrađena suptilna, ali snažna izvedba Anamarije Knego (nakon prizora Pisma), povike »bravo!« dobio je i Aljaž Farasin koji je ariju Lenskog otpjevao bolnom sjetom. Publiku je osvojio i Valtteri Torikka kao Onjegin, čija je izvedba snažno rasla prema kraju opere, a sasvim drugi dojam ostavio je i orkestar. Nakon blijede premijerne izvedbe ovog smo puta slušali »našpananu« predstavu koja je proletjela u trenu! 


Šteta što se scenografija i kostimi vraćaju Zagrebu, pa – barem u ovoj sezoni – više nećemo imati priliku vidjeti još koju reprizu »Onjegina«!