Kazališni običaji i neuobičajenosti – pod ovim je naslovom na riječkoj sceni uprizorena Donizettijeva komična opera, u izvedbi ansambla Opere, proširena sudjelovanjem glumaca Riječke i Talijanske drame. Namjera je bila dopuniti autora, koji je ovom predstavom prikazao život u kazalištu – s druge strane zavjese. Redatelj koji je ujedno i dramaturg predstave, htio je prikazati »konkretnu« situaciju, koja odgovara svakom ali ovog puta riječkom kazalištu i njegovim »običajima i neuobičajenostima«. Zato solisti i glumci govore hrvatskim ali i materinjim jezikom – talijanskim, ruskim i mješavinom svega toga s čakavskim dijalektom. Što se jezika, dakle, tiče – to je pravi riječki melting pot u žutoj zgradi, nadomak place, odakle dolazi i glavna protagonistica zapleta, mesarica Mama Agata!

Ansambl 

Zanimljiv je put Donizettijeve opere od praizvede u Napulju 1827. do danas: Prva verzija – jednočina farsa – nastala je na dramskom tekstu »Kazališni običaji« (Le convenienze teatrali, kojeg je 1794. napisao Antonio Simone Sografi), da bi već četiri godine kasnije Donizettijev librettist Domenico Gilardoni proširio tu verziju recitativima iz drugog teksta istog autora – Le inconvenienze teatrali. U takvom se autorskom izdanju ova komična opera zadržala do danas, s tim što se izvodi pod različitim naslovima, od kojih je možda ipak najpoznatiji »Viva la mamma«.

Već sam naslov originala daje slobodu intervencija u tekst, a u riječkoj se verziji dosta toga mijenjalo ali i dodavalo, tako da je pred publiku – postavljenu na pozornici licem prema gledalištu koje nije zakriveno zastorom – stiglo nešto žanrovski između opere i operete, s komičnim i dramskim elementima.

Za ovakvu predstavu treba imati ansambl koji se umije nositi sa svime što spomenuti žanrovi traže. Nacionalno kazalište austro-ugarskog ustroja, koje pod jednim krovom objedinjuje glumce i pjevače, nudi izbor različitih interpreta koji će upotpuniti sliku »iza teatarske zavjese«, gdje se umjetnički ansambl nužno »miješa« s tehničkim – inspicijentima, šaptačima, garderobijerima, čistačicama, ali pod stalnom paskom intendanta i poslovnog ravnatelja. 

Mama Agata 

Odmah treba reći da je izbor iz riječkog kazališnog ansambla izvrstan, a nadopisani tekst evidentno korespondira s realnim protagonistima i aktualnom situacijom. Draž igri, međutim, daje spremnost svih sudionika u podjeli da slijede ideju redatelja i autora scenskog pokreta, koji su do maksimuma »iskoristili« svakog pjevača i glumca, uključujući i dirigenta Igora Vlajnića.Glavnu ulogu Mame Agate, Gaetano Donizetti napisao je za baritona, a Dario Bercich pokazao se više nego spremnim u toj roli. On odlično pjeva, dobro vlada tekstom ali i pleše – na platformama i štiklama – pa se odmah može reći da je njegovim izborom za Mamu Agatu pokriven razlog da se ovo djelo postavi na riječku pozornicu. 

Ali ni drugi operni solisti nisu zaostajali za njim, pokazujući svoje talente koji su u standardnom repertoaru neprimjetni: Vanja Zelčić bila je izvrsna kao Prima donna, a sjajno se nosila i s dramskim dijelom uloge. Izvrstan partner bio joj je Saša Matovina (Stefano, njen muž), koji je u »baletnom« segmentu role oduševio gledalište! Pridružila im se Marijana Prohaska (kao vrckava Debitantica), koja uz pjevački ima nedvojbeno i komičarski dar, a svoje su uloge dobro »pokrili« Sergej Kiselev (kao Gost tenor), Siniša Štork (kao Redatelj), Igor Vlajnić (u ulozi Skladatelja) i Olga Kaminska (Mezzosopran). 

Intendant 

Čitavo svoje dugo kazališno iskustvo Voljen Grbac uložio je u ulogu Intendanta, koju igra nenametljivo ali sugestivno. Njegova tiha superiornost u roli koja (za razliku od stvarnosti) nije glavna, ali to postaje kad je riječ o sudbini predstave, način na koji se on igra sudbinama ljudi – okrutno je uvjerljiv… 

Glumački dio ansambla predvodi Elvia Nacinovich, izvrsna u epizodi kao i dramskom prizoru. Ona predstavlja sve one brojne kazalištarce »iza zavjese« koji su se kao adolescenti – puni očekivanja i skrivenih želja o karijeri – dali navući u kazalište, gdje su bez ikakve perspektive ostali cijeli život… 

Iako su najavljeni u alternacijama, u manjim ulogama ali snažnog utjecaja na gledalište igraju Bruno Nacinovich i Giuseppe Nicodemo te Biljana Torić i Sabina Salomon.

Redatelj i dramaturg Aleksandar Nikolić, dobro poznaje kazališnu situaciju i sve one sporove koji se vode prilikom priprema operne predstave – pretjerivanja i primadonske zahtjeve, uvredljivost i ucjenjivanje gostujućih solista i muzičara, ali i utjecaj političkih struktura na sudbinu predstave i čitavog kazališta. No, prava je šteta što je scenografskom idejom razdijelio orkestar, a posebno što ga je zvučno stavio u »nevažni plan«. Otvaranjem zavjese i postavljanjem orkestra na proscenij, zvuk je otišao u prostor gdje nije bilo nikoga, a publika na pozornici čula je tek prve violine s lijeve strane i limene puhače s desne. Poteškoće s čujnošću – uza sve monitore – imali su i pjevači, ali su se oni uspješno izborili s tim hendikepom.

Štednja 

Obrnuti koncept, u kojem bi publika sjedila na prosceniju, a orkestar iza sebe imao stražnji zid kazališta, akustički bi bila daleko prihvatljivija, a vizura predstave – u kojoj je važna blizina i vidljivost svega onoga što je smislio autor scenskog pokreta Milan Pajić – ostala bi ista. Ovo je – uz koncept »sve iz fundusa« – dakako bilo najjeftinije rješenje, a u prilog je išao i programski list – običan kompjuterski isprint, čija čak ni naslovna strana nije bila u boji… 

Ipak, riječka je publika – i u ovako štedljivoj varijanti – dobila predstavu koju će (sudeći po aplauzima i povicima Bravo! na premijeri) rado gledati i koju protagonisti igraju sa strašću i žarom. A koja je ujedno i živi primijer da operni ansambl mora biti raznovrstan (što znači i brojan, kakav je nekada i bio u Rijeci). Samo takav može igrati željezni ali i širi, pa i komični repertoar. Nitko u kazalištu nije višak, samo mu treba naći ulogu u kojoj će biti – nenadomjestiv.