Bogatom orkestracijom i razvojem solističkih uloga i zahtjevima koje postavlja pred pjevače, »Postolar od Delfta« svjedoči o izvrsnom Bersinom poznavanju glazbeno-scenskog kazališta po čemu ova opera ne zaostaje za djelima skladatelja svoga vremena
Čitajući povijesne podatke o ovom djelu – praizvedenom 1914. godine u Zagrebu, a potom još jednom izvedenom koncertno (1974.) i scenski uprizorenom 1980. – ne može se pouzdano tvrditi zašto »Postolar« nije i češće bio na repertoaru nacionalne operne kuće. Radi se, naime, o glazbi koja ne samo da zaslužuje punu pažnju, već ukazuje na izvrsno obrazovanje i širok pogled na glazbenu kulturu njena autora.
Bogatom orkestracijom i dramatikom – razvojem solističkih uloga i zahtjevima koje postavlja pred pjevače, »Postolar od Delfta« svjedoči o izvrsnom Bersinom poznavanju glazbeno-scenskog kazališta po čemu ova opera ne zaostaje za djelima skladatelja svoga vremena, koja su na repertoaru diljem svijeta.
Čak ako se i ne složimo s žanrovskom odrednicom da se radi o komičnoj operi jer »Postolar« to nije, još uvijek stoji pridjev »fantastična«, na kojem je – pogotovo u suvremenom opernom kazalištu koje je vizualnu komponentu dovelo do savršenstva – moguće graditi i njegovu scensku atraktivnost.
Lebdeća Sreća
Glazbene partiture i rada sa solistima, prihvatio se, vrlo ambiciozno i temeljito, dirigent mlađe generacije Ivan Josip Skender, pod čijom je rukom orkestar Opere HNK zvučao izvrsno pripremljenim, a solisti su teške partove izveli muzički duboko uronjeni u karaktere svojih uloga. Na taj su način nepoznatu glazbu suvremenom gledatelju učinili atraktivnom na prvo slušanje, a tijek radnje zanimljivim.
Redatelj Krešimir Dolenčić do krajnjih je mogućnosti nastojao iskoristiti ono »fantastično« u sadržaju Bersine opere, što se posebno pokazalo uspješnim u suradnji s kostimografom Goranom Lelasom i dizajnerom svjetla Denijem Šesnićem, za čiju je invenciju sjajan osnov postavila svojom scenografijom Dinka Jeričević.
Dolenčić je razigrao ansambla već od samog početka, koristeći vidljive i nevidljive planove pozornice – pojava »lebdeće« Sreće iznad postolarnice, Nesreće koja izranja i nestaje u propadalištima – ukazujući da su podlogu za libreto autori uzeli iz Andersenove bajke, dok je vezu sa stvarnošću (i pouku) – iako i to zaogrnuto kaputom mašte – ostvario pojavom naratora (Zijad Gračić).
Posebna pažnja u ovoj je produkciji poklonjena solističkoj podjeli, koju predvodi izvrsni Vitomir Marof kao prostodušni postolar Piet. Njegovu ženu Mintje igrala je vrlo raspoložena Helena Lucić Šego, Jana je s mnogo smisla za dramsku igru tumačio Domagoj Dorotić,a Lisbeth, kojoj je skladatelj poklonio najzahtjevniju ali i najljepšu glazbu, sjajna Valentina Fijačko.
Ovom kvartetu realističnih likova, Bersa je kao pandan postavio Sreću (Ivana Lazar) i Nesreću (Zrinko Sočo), ne štedeći ih u pogledu muzičkih zahtjeva – Ivana Lazar je pjevačica koja plijeni ljepotom i lakoćom zapjeva, a Sočo se (u obje uloge, jer je pjevao i Vraga) pokazao izvrsnim tumačem karaktera.
Interprete manjih uloga predvodio je pjevački izvrstan Ozren Bilušić (brodovlasnik Boonekamp), koji svojim snažnim scenskim nastupom svaku ulogu napravi pamtljivom, u ulozi njegove kćerke Klotilde zablistala je Marija Kuhar Šoša, uloge Klausa i Vragove bake upečatljivo je izveo Ivica Trubić, a Lakaja je tumačio Marko Cvetko. Ovako pouzdanu solističku podjelu u kojoj je svaki pjevač do kraja razradio muzički i dramski segment lika, pratio je raspoložen zbor Opere i deset članica zagrebačkih »Zvjezdica«.
Prepuno gledalište zagrebačke Opere ispratilo je predstavu dugim aplauzom i povicima Bravo, upućenima pjevačima, ali i autorskoj ekipi. Poštovanje Bersi i repertoarnom potezu kojim je »Postolar od Delfta« vraćen na scenu zagrebačke Opere HNK-a iskazali su mnoge poznate osobe iz svijeta glazbe i kazališta među kojima ovaj događaj nisu propustili slovenski dirigenti Uroš Lajovic i Lovrenc Arnič sa suprugom, poznatom mezzosopranisticom Zlatomirom Nikolovom, premijeri su prisustvovali dirigenti Vladimir Benić, Vladimir Kranjčević, Pavle Dešpalj, Berislav Šipuš, Zoran Juranić, niz muzikologa i muzičkih pisaca među kojima Viktor Žmegač, Nedjeljko Fabrio, kao mnogi kazališni autori, među kojima i prvak zagrebačke baletne umjetnosti Milko Šparemblek.
Svjetlo i projekcije
Što se vizualnog segmenta predstave tiče, Dinka Jeričević je podijelila pozornicu na dva plana – gornji i donji – omogućivši tako redatelju realistične i bajkovite prizore bez velikih promjena. Na fonu zagasitih tonova njene scenografije, zaigrali su maštovito kostimirani likovi, posebno simbolički osmišljeni u segmentu zbora.
No pravu atmosferu ovoj fantastičnoj operi u režiji maštovitog Kreše Dolenčića, dali su svjetlo i projekcije Denija Šesnića, čiji je finalni utjecaj pridonio atraktivnosti i bajkovitosti čitave izvedbe. Osobno sam bila najviše fascinirana trećim činom – u prvom redu načinom kojim je dramsku liniju u glazbi vodio Blagoje Bersa, zgušnjavajući notni tekst do razmjera istinske nelagode, a onda ga potpuno čisteći od svega što bi predstavljalo nered, nemir ili pritisak bilo kakve vrste. Tu je ideju u cjelosti poštovao redatelj, otvarajući – nakon paklene atmosfere – pozornicu za finale, u kojem će – sve doći na svoje mjesto, a Postolar će se smiriti u krilu svoje obitelji.
Bersa je nedovoljno poznat ili bolje rečeno nepoznat današnjoj publici. Oni koji mu nisu bili skloni – bez obzira radilo se o političkim prilikama ili odsutnosti želje za ozbiljnijim analizama njegova rada – odricali su mu vrijednost i često ga optuživali za eklekticizam. Ali, zar to nisu bile i primjedbe nekih na Mahlera?!
Vrijeme i objektivna opservacija izvući će iz zaborava i neke od nepravedno zanemarenih. Ako hrvatska operna publika zaslužuje Blagoja Bersu, skladatelja koji je zanemaren u europskim okvirima (o domaćoj opernoj sceni da ne govorimo!) – onda će se »Postolar od Delfta« zadržati na repertoaru i što je još važnije – biti gledan. Ukoliko nismo dorasli veličini i značaju ovog djela, ono će čekati neku odgojeniju publiku koja će biti raspoložena za onaj mali (ali neophodan) napor koji se zove slušanje.
