85. rođendan glumačkog velikana

Pero Kvrgić: Htio sam biti liječnik a postao glumac pa liječim duše umjesto tijela

Mišo Cvijanović



Pero Kvrgić je rođen 4. ožujka 1927. u Srpskim Moravicama. Od 1944. do 1945., u partizanima, igrao i pjevao u zboru i kazališnim družinama (» August Cesarec«, Banijska glumačka družina i »Ivan Goran Kovačić«). Od 1945. do 1948.godine polazio je Zemaljsku glumačku školu i Dramski studio u Zagrebu, a 1949. postao članom Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Zagrebu. Godine 1953. kao jedan od suosnivača, na čelu s dr. Brankom Gavellom, prelazi u Zagrebačko dramsko kazališta, danas Dramsko kazalište »Gavella«, u kojem je igrao do 1986., a potom je ponovno radio u HNK-u do umirovljenja. Jedan je od najvećih hrvatskih kazališnih glumaca u klasičnom i modernom repertoaru: Munuo i Pomet (M. Držić, »Skup« i »Dundo Maroje«), Scapin (Moliere, »Scapinove spletke«), Otac ( L. Pirandello, »Šest osoba traže autora«), Mockinpott (P. Weiss, »Patnje gospodina Mockinpotta«), Don Zane (R. Marinković, »Glorija«), Sampognetta (L. Pirandello, Večeras »improviziramo«), Poljski Židov (M. Krleža, »U logoru«), Nepoznati (M. Begović, »Pustolov pred vratima«), Periklo (W. Shakespeare). Dobitnik je mnogobrojnih nagrade, među inima i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo i Nagrade »Dubravko Dujšin«. 



Mala unuka Kaja još je premala za predstavu, ima tek sedamnaest mjeseci. I poslije rođendanske predstave neće biti odmora, igram »Stilske vježbe«, ha, ha, ha, pa »San Ivanjske noći« pa »Četvrtu sestru« i »Rat i mir«. Znam li koliko sam predstava odigrao u životu? To ne zna nitko pa ne znam ni ja, ha, ha, ha… Nikada nisam vodio dnevnik, zna se samo za »Stilske vježbe«, koje su ušle i u Guinnessovu knjigu rekorda i sada, eto, za predstavu »U posjetu kod gospodina Greena«. Za sve ostalo, mogao bih nagađati, recimo… Ali, čemu to? Svi smo mi prolazni, sve prolazi. Živio sam u pet država i ostao zdrave glave, ha, ha, ha. 


   Bez ručnih kočnica


Priča mi to minulog četvrtka Pero Kvrgić, neusporedivi velikan hrvatskog glumišta, s kojim na neki način prijateljujem, eto, već punih trideset i osam godina. Od prvog našeg razgovora »za novine«, ove novine, u veljači, poslije sjajne večeri Perinih monologa u Guvernerovoj palači u Rijeci; razgovarali smo sutradan, u ranojutarnjem poslovnom vlaku Rijeka-Zagreb. Drugi put smo se našli u stanu obitelji Kvrgić, baš u danima u kojima je Ana polagala prijemni ispit na glumačkoj akademiji. Treći put o Perinu osamdesetom rođendanu, u njegovom kvartu kod Doma sportova u Zagrebu, u kafiću »Rocco«, gdje smo se, zarad njegova 85.rođendana, našli i minulog četvrtka, poput imena kultnog kaubojca Garyja Coopera – točno u podne. Sva četiri puta karikaturalno sam portretirao jednog od najdražih subesjednika u mojoj četrdesetosmogodišnjoj novinarskoj karijeri. Odavna razgovaramo prijateljski, u vremenima i zlovremenima, prijateljski, bez ručnih kočnica, ne samo kao glumac i novinar. Ovako je besjedio veliki Čovjek, da s velikim Č, i veliki Glumac, s velikim G, a divni samozatajni čovjek, koji ni od jedne svoje briljantne uloge, ni od svog uistinu grandioznog opusa nije činio i ne čini mirakul: 


   Smrt nedužnika




»Glumac sam postao slučajno. Rođen sam 4. ožujka 1927. u Srpskim Moravicama. Mama Julijana je bila Slovenka, a prije je živjela u Klagenfurtu (Celovcu) u Austriji, odakle je pobjegla, po njoj valjda imam nomadsku crtu. Bila je konobarica i tu je upoznala oca, oženili su se i otac je u Moravicama u najam uzeo kolodvorsku restauraciju. Bio je Srbin, Kordunaš, porijeklom iz Veljuna, nepismen je otišao u svijet, svuda je bio, naučio dva strana jezika i skrasio se u Moravicama. Restauracija je sjajno radila, čak je imala dvije klase, ha, ha, ha, i ugledne goste. Moj otac je tako volio život! Bio je duhovit, rječit, razgovoran, zvali su ga Prpić Mali, ha, ha, ha. Sve je bilo lijepo do četrdeset i prve. Tada su tatu uhapsile ustaše. Kao klinac reagirao sam po instinktu, bio je nekakav šumarak, pa rekoh: »Pobjegni gore!«. Rekao je:»Zašto bih bježao? Ništa loše nisam uradio, nisam kriv.«. Ustaše su ih sve stjerali u vagon i na njemu napisali – pokvarena roba. Posljednji put sam oca vidio u tom vagonu. Majka se poslije išla raspitivati u Ogulin, dok joj nisu rekli:» Nemojte se raspitivati jer ćete i vi stradati!«. Priče su razne bile, da je već u vagonu skončao, da je ubijen i bačen iz vagona u Jastrebarskom, da je na Velebitu u nekoj jami završio. Istinu nikada nismo saznali.    



 »U pravom sam teatru prvi put bio u maju četrdeset i pete, u loži – u uniformi i s puškom! Ne, nisam oslobađao Trst, kao Titov partizan u Trst sam ukoračao kao glumac Kazališne družine »August Cesarec«. Bili smo na operi »Carmen«. Bio sam opčinjen! Od tada volim onu ariju o toreadoru. A propos, sjećam se da je Trst bio oblijepljen plakatima s likom Mauricea Chevaliera, ha, ha,ha…«. 



    Toga dana kad je moj otac nedužan odveden iz očaja sam se prvi put napio, pive, tamo kod Butine. Sjećam se da sam u ogledalu vidio neke svoje face iscerene, groteskne, stotinu lica… Poslije sam zaključio da je to bio moj glumački poriv, u životu sam puno toga igrao, a dosta baš grotesknih uloga, s maskama. Pretočio sam svoju tugu, jad, bijes u glumu. Tog sam dana prijevremeno odrastao. I postao glumac. Iako sam htio biti pilot, vatrogasac, liječnik, čak sam počeo skupljati izvatke iz novina, liječničke savjete, ha, ha, ha. Ali, ima neke sličnosti između liječnika i glumaca, jedni liječe tijelo, drugi dušu. Sa šesnaest, sedamnaest godina otišao sam u partizane, bio sam sretan da mogu otići. Kao amater recitirao sam neke pjesme, igr’o jednog ustašu na groteskan način i neki Pavelić, član partizanske družine, zapazio me kao talentiranog i rekao mi da l’ bi’ ja pošao s glumačkom grupom; bio sam sretan i otišao. U toj grupi nije bio nijedan glumac, a nitko i nije postao glumac, a poslije su u družinama bili Mladen Šerment, Sven Lasta, pa stari glumci koji su prešli iz Zagreba, Laurenčić, Cilić… Igrali smo uglavnom neke skečeve, čak i Čapekove, recitirali pjesme Nazora, Ćopića, ali i Kočićeva »Jazavca pred sudom«…   


Hvala Titu Strozziju


Prvu pravu predstavu, u teatru, još kao đak u Zemaljskoj glumačkoj školi u Zagrebu, igrao sam u Čehovljevu »Ujaku Vanji«, u režiji Tita Strozzija, bio sam Serebrjakov, četrdeset i sedme. Zahvalan sam Strozziju što je u meni otkrio karakternog glumca, usmjerio me na neki način. Dobili smo i neku pohvalnu kritiku od Marijana Matkovića. Pisao je da smo još nedorasli, ali je predstava, kaže, bila bolja od pola onih predstava u HNK-u. Svi su iz te predstave pomrli osim mene: Sven Lasta, Dubravka Gall, Mikuličićka… Jesam li imao tremu prije te predstave? A, kako ne! Još uvijek imam tremu prije predstave. Bez treme kao glumac ne možeš živjeti. Trema je zapravo poticajna, daje nekakav adrenalin. I danas sam na dan predstave uznemiren, nije to običan dan kada mi je svejedno, kad sam opušten, kad odem u kafić na kavu, pročitam novine, »Novi list« kupujem redovno, da se zna. Prije predstave sam nervozan. Tek kada odigraš predstavu, osjećaš se opušteno, mogao bi odmah odigrati još jednu predstavu. 


 Novi teatar mladih buntovnika


Kao glumac vrlo sam teško počinjao, mada brzo angažiran u HNK. Bio sam čak pred otkazom, ali nisam pomišljao na odustajanje od glume; vjerovao sam u sebe. Bilo je u Zagrebu sjajnih, velikih glumaca, kao mladom glumcu Dujšin mi je bio jedan od glumačkih uzora, Jozo Petričić, ali ja sam vjerovao da ću uspjeti. Međutim, onda sam igrao talijanskog lopova u »Milijunašu u Napulju« i taj lopov me spasio, ha, ha, ha. Postao sam i ostao sam glumac… Majka me je dospjela gledati u teatru, ali ona nije marila za to, to nije bio njen svijet. Poslije se preudala, otišla u Austriju, u Salzburg, gdje je i umrla. Onda se jedna mala grupa mladih glumaca odcijepila od HNK-a i osnovala svoj teatar, Zagrebačko dramsko kazališta, koje je poslije po svom iznjedritelju dr. Branku Gavelli poslije dobilo sadašnje ime »Gavella«: Krča, Lasta, Bobi Marotti, Mikuličićka, Vjera Žagar, nas jedno sedam, osam. To je bio čisti revolucionarni pothvat. Bili smo mladi, nadobudni, negirali smo sve što stari rade, ha, ha, ha, što je mladosti valjda i uloga. Željeli smo stvoriti drugačiji teatar, intimniji teatar, intimniji susret s publikom, intimniji ton, slobodniji repertoar, uključujući i američku dramsku literaturu. I eksperimentirali smo, ono što se nije prije igralo, dakle ne više kruti realizam, igrali smo i farse i tragikomedije, Becketta, Ionescua, što je u ono vrijeme bio veliki novitet.   


Vrijeme entuzijazma i zajedništva


Srećom, našao sam se pod kišobranom Gavelle, koji je bio legenda. Zvao me Mali i bavio se mnome, vjerovao je u mene, radili bismo rečenicu po rečenicu, riječ po riječ, dikciju, izraz, gestu… Volio sam ga jer je bio perfekcionist, takav sam i ja. Kod njega sam igrao poljskog Židova, bila je to mala ulogica, a rad je bio fantastičan. Onda su zaredale uloge. Gavellino tiranstvo i vanjsku grubost mi mladi glumci tada smo prihvatali jer smo znali da je to u našem interesu.



   »Hamlet je obično san svih glumaca, Eliot je pisao da je Hamlet Mona Lisa literature, opće mjesto, uloga za slavu. Ali, ja nisam nikada pomišljao na Hamleta, naprosto nisam želio igrati Hamleta, mislio sam da ta uloga meni ne odgovara s obzirom na moj fizički habitus. A nisam bio ni tako slavohlepan, da tako kažem. Ja sam počeo od malih stvari, od nule, što bi se reklo, od prvih nespretnih koraka, od neuspjeha, od malih do velikih uloga…«



Iritirao je glumce, ali je budio emocije u nama i ta iritacija nas nije ostavljala ravnodušnim. Nosio nas je veliki entuzijazam, zajedništvo veliko, puno smo pomagali jedan drugome. Gavella je nama rekao:»Djeco, pa vi uopće niste glumci! Niste zavidni, niste tašti…«. Ha, ha, ha… Gavella je bio nevjerojatan! Danas je to nezamislivo, on je bio na akademiji rektor i profesor, nije se brinuo samo o predstavi, već o svakom glumcu, svakom čovjeku, čak u koji bi tko tip teatra trebao ići, koju ulogu igrati.. Osim toga brinuo se i za uloge… To je bio zaista jedan kreativan posao, a bila je i zaista ljudska, humana situacija, zauvijek smo ostali dobro društvo, Marotti, Krča, Đokica Milaković… Redovito smo se sastajali, dolazili jedni drugima u kuću, čak se ispovijedali, ha, ha, ha. Kad je netko patio onda smo svi zajedno sudjelovali u toj patnji, ha, ha, ha, uz piće, jasno, uz piće, do šest ujutro. Kolektivna patnja, ha, ha, ha. 


   Gavella, Violić, Škiljan i – Pandur


U životu sam igrao u predstavama više od pedeset režisera; Gavella je bio moj prvi veliki režiser. Poslije njega najdraži su mi bili Violić i Škiljan, kod njih sam i najveće uspjehe imao. Uvijek sam volio režisere koji su glumcu dopuštali maštu, traženje, davali veću slobodu u kreiranju i igranju uloge; to su mi bili najdraži režiseri. Mladen Škiljan otkrivao je nove puteve, nove dane, prvi put se igrao originalni »Dundo Maroje«, što je u ono vrijeme bila senzacija, iako je imao puno protivnika. Boško Violić je bio pravi… Kako mi je danas s mladim režiserima? Ja mlade režisere i ne znam, ha, ha, ha… Osim, recimo, Tomaža Pandura. On je sjajan režiser, on se raduje radeći, on radi predstave iz radosti, a neki rade predstave iz muke. Onda je muka i nama glumcima, ha, ha, ha…   


Duga gluma, dug život


Inače, danas je režiserski teatar, režiser je uzeo i ulogu autora, a nekad je postojao sklad između autora i režisera, dramaturga, scenografa, kostimografa i – glumaca. Glumac je bio važan. Danas je glumac na sceni, nevažan – tek tako. Puno se upotrebljavaju tonski efekti, svjetlo, glazba, riječ glumačka je zapostavljena, glumac je zapostavljen. Od pisaca sam najradije igrao Marinkovića, Držića i Pirandella, Mediterance, možda ima nešto mediteranskog u meni. Možda sam zato dvadesetak godina igrao na Dubrovačkim ljetnim igrama. 


    Glumac uvijek, zapravo, igra i ono što je i ono što nije; mislim da bolje igram ono što nisam. Uvijek igram cijelim bićem, i dušom i tijelom, gestom, pokretom, ne samo riječju, pokušavam više značenja davati ulozi. Kad radim ulogu uvijek dolazim do faze, pogotovo kad sam strašno nervozan, kad mi je prvi susret s publikom zapravo najvažniji – onda vidim da l’ uloga prolazi, da l’ predstava prolazi ili ne prolazi. Tada imam najveću tremu, pomalo i paniku, vjerojatno zbog toga jer nisam ravnodušan. Uostalom, ja i publiku smatram dijelom predstave, nema kazališta bez publike, bez publike i bez glumca. Rado igram, u meni nema ni zamora ni zasićenja, ni u primislima. Ja se sam sebi čudim – zašto mi sve to nije već dosadilo i prekoravam se – zašto ne prestanem. Valjda zbog toga i živim tako dugo, ha, ha, ha…«.     Sretan rođendan, dragi Pero! Ne čudite se i nemojte prestati, radi nas u gledalištu.